Pita me Marina kako sam provodio vrijeme u stanu bez njih. Po danu bih lutao po zaselcima Banije pomažući ugroženima i sirotinji. Sebičan sam, jer nisam želio biti u škripajućem stanu da me ne izludi (snimljeno nakojn potresa u općini Dvor) Foto: Daniel Pavlić
Umoran sam.
Sinoć sam legao u 2 sata, jer kada padne noć, neizvjesnost raste. Kelt me probudio za onaj prvi potres oko 4 sata, pa sam drijemao. Onaj prije 8 sati je zdrmao stan pa više nije bilo spavanja.
Dok sam vozio prema Slavoniji gdje sam ostavio na staru godinu svoju obitelj, mobitel je samo zvonio. Zovu ljudi iz Dalmacije, Istre, Austrije, Zagreba - umjetnici, dizajneri, poduzetnici, ljudi velika srca...
Nitko nema povjerenja u državne institucije koje se bave humanitarnim radom. Žele poslati donacije da dođu zaista u prave ruke, ljudima koji zaista trebaju pomoć. Govore mi da imaju u mene povjerenje, prate me na društvenim mrežama.
Kunjam i vozim prema Slavoniji. Pokušavam koordinirati šlepere i kamione koje ugroženim Banijcima šalju moji prijatelji. Kamp kućice su na putu.
Popodne dovozim moju obitelj nazad doma. Nisu bili kod kuće još od velikog potresa. Osjećam napetost koju oni doživljavaju. Strah ih je ući u stan. Brujanje aviona ih uzrujava, prolazak kamiona na cesti ih uznemirava. U jednom momentu najmlađa Emilia udari nogom o pod, Dalia se trzne, a meni ispadne mobitel. Dreka i galama...
Sjedim na klimavoj stolici i osjećam vibracije. Nisam siguran jel to moja krv struji kroz tijelo ili je to još jedan u nizu. Bacam oko na aplikaciju earthquakes. Malo podrhtavanje, 3.1 po Richteru. Marina me gleda. Upalila je jebenu veš mašinu i od centrifuge nam podrhtava stan. Viče na Daliu da gasi televizor, dok ona pokušava pogledati film Duh babe Ilonke.
Koristim priliku da se odem tuširati jer će oni držati stražu da dojave za potres ako ga ne budem čuo ispod tuša. Sjetio sam se devedesetih kada smo imali isti osjećaj za nelagodu tuširanja pod kišom granata. Tada su roditelji uvijek govorili da moramo imati čiste gaće, jer ako nam se što desi da imamo na sebi čisto rublje. Razmišljam o tome. Smiješno.
Napetost raste ulaskom u noć. Spavat ćemo obučeni na smjene. Djeca su na prvom mjestu, pa moramo paziti da ih spasimo ako ponovno proradi ovo đubre od potresa.
Pita me Marina kako sam provodio vrijeme u stanu bez njih. Po danu bih lutao po zaselcima Banije pomažući ugroženima i sirotinji. Sebičan sam, jer nisam želio biti u škripajućem stanu da me ne izludi.
Navečer bi što duže bio budan, a onda bi se stisnuo uz Kelta. Uzdao sam se da će barem par sekundi predvidjeti potres jer on tako funkcionira.
A večeras, ne znam kako će izgledati naš san. Četiri osobe na krevetu, pa možda i pas legne na nečije noge, onako kako on to zna.
Sva ova serija potresa me podsjeća na zdjelu vode koju stavimo na peć da provrije. Prvo krenu mali mjehurići, a onda voda proključa. Gasim vatru, mičem vrelu vodu s peći. Pijem čaj od kamilice za ugodan san.
Sutra je novi dan, nova nafaka. Znam da me sutra čeka još neki neotkriveni zaselak Banije koji treba pomoć.
Po danu je sve lakše...