Milan Bandić Foto: FaH/ Dario GRZELJ/ dag
Nakon što je 2005. preko Duška Ljuštine otkrio da se u kazalištima i kulturi općenito nalazi golemi potencijal za provođenje svih vrsta njemu prirođenih klijentelističkih strategija, Milan Bandić je, unutar već prethodno načeta sustava, započeo izgradnju svoga vlastitog (para)sustava kulture.
Kako se gradio taj dugogodišnji san?
Najprije je precizno polagana gusta mreža sprege s oportunistima iz struke i politike, a potom se na nju prirodno naslonio cijeli golemi, armirani ogrtač moći temeljen na posluhu i strahu umjetnika i kulturnih radnika za svoja radna mjesta i angažmane. Primjerice, na tom je tragu bila i sramotna podrška umjetnika Bandiću u predsjedničkoj kampanji 2009. pod geslom „S predsjednikom na posao“. Cijena je bila previsoka, između ostaloga, spojen je protuprirodno ured za kulturu s onima za sport i obrazovanje, na štetu kulture, dakako.
Put prema dolje, u bezdan, bio je otad nezaustavljiv: u velikom „holdingu“ na čelo kojeg je stao Bandićev odani vojnik Ivica Lovrić lako se lovilo u mutnom – netransparentnost i sustav po „babi i stričevima“ poletjeli su do nebeskih visina. Postupno su se po putu već pogubili svi kriteriji struke, anything goes postala je središnja programska vizija zagrebačke kulture u kojoj nažalost prednjače kazališta jer su tradicionalno najpogodnija za širenje oportunizma. Sjetimo se slučaja „Limenko“ („otvoreno“ u obećanjima za izbore 2009., a zapravo od 2006. trune na Zagrebačkom velesajmu), propasti Komedije, Koncertne direkcije, NS Dubrave (radni naziv tih, nekad uspješnih umjetničkih podviga, postao je „vešmašina“), skupih, ustvari nepostojećih manifestacija za najvjernije kadrove (YES Zagreb, Bundekfest), nevjerojatne laži o izgradnji nove infrastrukture (scena HNK-a u „Gredelju“), nemara oko DK „Gavella“ i kina „Europa“ (obnove zgrade koje to nisu), teško je i nabrojiti sve afere i skandale.
Što se kadrova tiče (Bandić je sam tu svoju tehniku duhovito nazivao, mora se priznati – kadrologijom), a jedini uvjet bio je Il' se pokloni il' se ukloni . Tako su poklonici i miljenici postavljani ugusto po piramidi odlučivanja, od gradskog Ureda za kulturu preko uprava, ansambala, kazališnih i upravnih vijeća, brojnih centara za kulturu koji niču po potrebi najvjernijih pojedinaca. Šuplje, skupo plaćene „strategije“, potkupljivanja, podmićivanja, podmazivanja, zaduživanja, pokoja prijetnja i obveza vraćanja dugova bili su modus, temelj i nadgradnja Bandićeve kulturne politike zbog kojeg je ona, kultura, izgubila bitku za opstanak već odavno, možda baš onoga dana kada su objavljeni spomenuti potpisi podrške gradonačelniku Zagreba da postane „gradonačelnik svih Hrvata“ – jedan od potpisanih ganut je vodio današnju, neprimjereno patetičnu konferansu na komemoraciji u HNK-u. Tada su umjetnici odbili podignuti glas, izabrali su gromoglasnu šutnju i status posluge u konjunkturnom zagrljaju s korupcijskom hobotnicom. Slučajno ili ne, sljedećeg je dana faca kandidata MB osvanula na svim jumbo-plakatnim mjestima u gradu predviđenim za kulturne programe. Bez kune naknade, treba li to uopće napominjati?
Zato je teško neupućenome i shvatiti prerijetke znakove otpora u tome monolitnom sustavu posluha: od niza (razumljivo, neuspješnih) akcija nezavisne scene tijekom prošloga desetljeća nakon što je bestraga nestalo njezinih 11 milijuna i 86 tisuća kuna, preko kontinuiranoga granatiranja osnivača Male scene 2013. – 2015. pa do aktualne bune u Operi HNK-a protiv Bandićeve miljenice D. Vrgoč.
Milanu Bandiću može se uzeti u obzir jedino to da nikada nije imao pojma o okruženju u kojem je odlučio delati kao konj. Zagrebačku je kulturu tijekom gotovo dva desetljeća uništavao gotovo nesvjesno, za razliku od njegovih partnera (u koje nažalost ulazi i više ministara/ica kulture) u tom epohalnom zločinu koji su to činili manje-više svjesno. Najpreciznije je njegov cunami u kulturi jednom pokušala opravdati bliska suradnica Vesna Kusin: „Ma Bandića ne zanima umjetnost koliko je crno pod noktom!“ Trebat će stoga desetljeća, k tome i cijeli bataljoni umjetnika, vizionara, graditelja, lidera, učitelja i menadžera, da kulturu Zagreba pridignu iz današnjega dna i izgrade je ponovno, iz pepela.
Današnja komemoracija u Hrvatskome narodnom kazalištu sve je navedeno simbolički i oslikala: čovjeka koji je svoje rijetke boravke u svečanoj loži odsjedio bez interesa za ono na sceni, uglavnom kunjajući, i koji bi redovito već tijekom pauze odlazio s predstava, sada se ispraća kao velikana. Onaj koji je Zagrebu ukrao kulturu, krenuo je na put do mirogojskih arkada iz tzv. nacionalnog hrama kulture, patetično i u duhu glembajevštine koju je sve ove godine predstavljao, čak i usavršavao. Jer sve oko njega bilo je direkt geschmacklos, pa i posljednji ispraćaj, za što jedino nije kriv, dakako. Očekivano, uz nevjerojatno bajkoviti govor njegove nasljednice, po dinamičnom se revizionizmu ponajviše isticao onaj ministrice kulture i medija, na korak od kojega je zaostao čak i kićeni brzojav Aleksandra Vučića. Sve te nevjerojatne replike o „najboljem od nas“ uključivo Ljuštinino neukusno upozorenje o vrijeđanju svih Zagrepčana usudimo li se „vrijeđati“ njegovo božanstvo, nije mogao ni za jotu uljepšati božanski adaggio Samuela Barbera koji je zazvučao poput neke vrhunaravne ironijske intervencije odozgo. Nema naime nijedne jedincate note u toj velebnoj partituri koja bi išla ukorak s likom i djelom pokojnika za kojim upravo neukusno nariču dugogodišnje suradnice i suradnici.
Patetičnoj je režiji i izvedbi nedostajao još samo kakav prvak Drame HNK-a da iz dijafragme izgovori kratki monolog Olivera Urbana s kraja Krležine Lede koji počinje s Meni je za danas ljubavi dosta!, a završava s metlom kao posljednjim akordom ove žalosne glembajevske igre.
Glembajevština? Da, ali nedostojna čak i ovakvog, upropaštenog HNK-a za što je, nota bene u najvećoj mjeri odgovoran upravo - Milan Bandić.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu