Covid potvrde: nova bitka u sukobu loših i gorih

Oni su patetični, nerijetko i karikaturalni, u otvorenom su sukobu sa znanošću, činjenice ne podnose, dio je religijski fanatičan, dio politički ekstreman, ali sve to ne znači i da su skroz u krivu.

Rasplet je, naravno, bio predvidljiv: (polovično) uvođenje Covid potvrda u javni sektor, kako za uposlene u njemu, tako i za sve kojima trebaju rodni list ili nova osobna, sudska odluka o već nečemu i tako dalje i tako redom, izvelo je na hrvatske ulice i trgove skupine protivnika ove mjere, ali i valjda svih drugih, od korištenja dezinficijensa do držanja razmaka ispred kase u dućanu s mješovitom robom.

Nisu svi ovdašnji antivakseri i antimaskeri, točnije svi koji osobne slobode ne razlikuju od društvene, dakle i vlastite, odgovornosti, ideološki skloni partijama s desnice, ali većina jeste. Nije, naime, baš lako zamisliti kako se demonstrantima sa Cheom na majicama i srpom i čekićem na transparentima, mirno i krajnje samouvjereno obraća, recimo, John Vice Batarelo i kako poslije govora svoje pravo da se ne cijepe – i ono još gluplje: da se ne testiraju – brane uz Thompsonovo zavijanje u pozadini. 

Onima što mole krunice, kače na revere žute šestokrake i pozivaju se na boga dok ih znanstvenici iritiraju, ključni argument za javno protivljenje uvođenju Covid potvrda dali su upravo oni što su Covid potvrde uveli, a ostavili građanstvu pravo na, kako je nekada govorio Igor Peternel, samoupravljačku imunizaciju.

Kada je ono, a ima od toga podosta, Krunoslav Capak sjeo na kutiju s cjepivima i napravio selfie, točnije kada je postalo jasno da smo, ipak, dobili dragocjene ampule i da konačno može započeti ozbiljnija borba protiv pandemije, rečene su dvije važne stvari: da cijepljenje neće biti obavezno i da se mora procijepiti nekih 70 posto stanovništva kako bi život počeo sličiti na sebe iz 2019. ili 2005. godine, sasvim svejedno.

Bila bi to sasvim razumna, s praksom drugih zemalja usklađena odluka da se već nije znalo kako tu, blizu, oko nas, živi popriličan broj onih kojima ni vjera, ni znanost, ni magija ne mogu pomoći da priznaju postojanje virusa Covid-19 i, posljedično, nose maske kako treba. Ne, dakle, ispod nosa i na bradi, već tako da uokolo ne distribuiraju bolest ili je ne skupe dok kupuju mesne nareske i kavu po akcijskim cijenama.

Uglavnom, zagarantirana, prokleta mogućnost izbora nije bila praćena uputstvom za upotrebu. Nitko tada, ni šef Nacionalnog stožera Civilne zaštite Davor Božinović, kao ni ministar zdravstva Vili Beroš ili, da je ne zaboravimo, Alemka Markotić, nije kazao kako će jedan, razuman izbor značiti slobodu, a drugi, iracionalni, sužavanje njenih granica. A onda je, kako to već ovdje bila, postalo prekasno...

Zastrašujući broj novooboljelih i umrlih sa ili od Covida ima, vidimo, i jednu korisnu prateću pojavu: interes za cijepljenje je porastao i ako se ovako nastavi, a neko vrijeme hoće, bit će nas 60, možda i više posto imuniziranih. Do danskih 80 ili nizozemskih 84 posto ćemo stići jednom, nekada, kada se četvrti val pandemije spoji s devetim i usput ubije barem duplo više ljudi od do sada preminulih.

Istina, ni u zemljama s visokom procijepljenošću nije kao što je bilo nekada: kratak period života bez ikakvih ograničenja je okončao, opet se obolijeva i umire, ali manje. Cjepivo kojem smo se nadali i koje smo dobili očigledno nije nešto što će godine s virusom pretvoriti u prošlo svršeno vrijeme, ali jeste garancija za sprječavanje težeg obolijevanja, razvoj blažih simptoma i sredstvo umanjivanja smrtnih ishoda. Nije, dakle, najbolje samo što boljeg jednostavno nema.

Upitati se zašto, zaboga, odmah nije rečeno kako će cijepljeni moći to i to, a nacijepljeni neće, mogu samo beskrajno naivni, oni što nekim čudom nisu shvatili HDZ-ovu sklonost kalkuliranju po svaku cijenu. U toj stranci, kako je kazao Radimir Čačić, ne znaju ništa da rade, ali znaju kako se dobivaju izbori jer, bolje nego itko, poznaju društvo i birače koji su im ili spremni sve oprostiti ili ih kazniti nalazeći gore. Iz vala u val upravo se takvima podilazilo: epidemiološke mjere prilagođavane su religijskom folkloru i veteranskim navikama, neslužbeno ukidane da se u miru sahrane Miro Tuđman i Milan Bandić i ignorirane kada god bi kakvom svećeniku dosadilo da sa oltara gleda praznu crkvu.

Svjesni da im dio glasača do znanosti drži koliko i do Josipa Broza Tita, te da među njima ima nemalo onih koji će prije glasati za, recimo, Most, Suvereniste ili Domovinski pokret, nego što će zavrnuti rukav, članovi Stožera Civilne zaštite su potrošili lovu na tupe kampanje kojima su promovirali cijepljenje kao civilizacijsko dostignuće i postigli takav rezultat da bi bilo dobro kada bi mogli reći da je - katastrofalan.

Kako se više ne mogu ignorirati činjenice o tome da Pfizer, AstraZeneca i Joshnson&Johnson ipak imaju veću moć od krunice, molitve i češnjaka, Stožer se odlučio na mjeru koja bi, kao, bila radikalna samo da nije polovna. Uvedene su, dakle, Covid potvrde, ali ne za sve i ne svugdje, pa su se antivakseri sjetili kako im, kada se ono Capak samosnimio na kutiji, nitko nije rekao da to što se ne moraju cijepiti znači i da nešto neće moći.

Tamo gdje velikoj većini ne treba objašnjavati da se Bill Gates nije rodio kako bi baš njih čipirao, molekularano tetovirao i sterilizirao, Covid potvrde su zapravo dokument kojim nositelj dokazuje kako ima manje šanse za dobivanje teže bolesti, da nije bezopasan ali ni preopasan širitelj Covida i da mu ne trebaju ni krevet na odjelu intenzivne njege, niti grobno mjesto. Ovdje, u Hrvatskoj, one su očajnički pokušaj da se pokaže kako nije izgubljena kontrola nad cirkuliranjem virusa i simulacija brige pandemijskih pozera koji od proljeća 2020. godine za javno zdravlje skrbe sve dok se ne pojavi neki važniji, stranački interes.

U zemlji u kojoj se racionalna manjina cijepila još dok je zimska odjeća služila da smeta u ormaru, bilo kakva, a posebice ovako polovična upotreba Covid potvrda je besmislena sve dok se njome ne dokazuje poštivanje zakona. Onog zakona prema kojem je cijepljenje – obavezno. Naravno, mi to dočekati nećemo, makar nas do kraja svijeta obolijevalo šest-sedam tisuća dnevno, a broj zaraženih među testiranima prelazio užasavajućih 40 posto.

Da je HDZ-ov Stožer spremaniji gubiti sugrađane nego glasače shvatio je valjda cijeli hrvatski desni sektor koji se odlučio staviti na branik onoga što nazivaju građanskim slobodama i sada, svatko za sebe, od Mosta do DP-a i od Hasanbegovića do Raspudića, podilaze onima koji se ne žele cijepiti, ali ni za odlazak u općinu imati još nešto osim osobne i kišobrana po potrebi.

Borba za javno zdravlje se ovdje do kraja pretvorila u predizbornu kampanju u kojoj loši nemaju hrabrosti uvesti obavezno cijepljenje, dok gori pokušavaju politički profitirati od onih što dobiju izljev razuma u mozak tek kada se približe respiratoru. Pobjednik u toj bitci se još ne zna, ali je barem poznat dosadašnji broj žrtava. A on je ogroman. I bit će još veći.  

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu