Josip Čekolj rođen je 1999. u Zaboku. Odrastao je u Donjoj Stubici. Prvostupnik je kroatistike te etnologije i kulturne antropologije. Trenutno pohađa diplomski studij kroatistike i povijesti ranoga novog vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sudjelovao je na književnim festivalima „Stih u regiji“, „Rukopisi“ i „Susret riječi“. Ciklus pjesama „Vreme bokčije“ objavio je u časopisu „Poezija“ (2021.). Ciklus akrostiha „Rukovet noćnih putovanja“ nastao je u sklopu „Revije malih književnosti“ te je objavljen u antologiji „Vrijeme misli“ (Kulturtreger, 2021.). Autor je slikovnice „Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom“ (Mala zvona, 2020.) i zbirke poezije „Junaci i zmajevi u zalasku“ (Mala zvona, 2022.). Ukratko, zapamtite mu ime, susretat ćete se s njime, još dugo i sretno.
Za razliku od dominantne struje domaćeg pjesništva posljednjih nekoliko generacija, više glasova tvoga, najmlađeg pjesničkog naraštaja, priklanja se ruralnom arealu i imaginariju, okviru obitelji i uže, „plemenske“ zajednice. Primjećuješ li sam sličnu bliskost s kolegama, i kako se, u tvom slučaju, oblikovao ovaj interes? Je li riječ o pukom izboru teme, ili nečem sveobuhvatnijem?
Priznajem da nisam pročitao dovoljno pjesničkih zbirki mlađih generacija domaćeg pjesništva da bih mogao prosuditi koliko su one utjecale na moje pisanje. Vjerujem da na pisca utječu svi tekstovi koje je ikad pročitao, podjednako oni stariji i mlađi. Stoga pretpostavljam da su oblikovanju mojeg pisma više pridonijeli autori starijih generacija hrvatskog i regionalnog pjesništva, ali svakako i prozni tekstovi, tekstovi iz popularne kulture, druge umjetnosti, usmena književnost itd. Pojedine sličnosti između mojeg rada i rada drugih suvremenih pjesnika pripisujem više generacijskoj bliskosti, sličnosti u doživljaju svijeta koji nas okružuje, naposljetku i samim društvenim problemima s kojima se zajedno suočavamo.
Nedavno sam u intervjuu za „Poeziju“ na slično potpitanje Alena Brleka odgovorio da se izbor motiva i tema koji se rasprostiru u obje zbirke nametnuo nekako sam od sebe. Uvijek pišem o onome što me okružuje. Pišem o poznatome. Pišem o onome što me tišti ili grize, o onome za što u svijetu ne nalazim odgovor, pa sam pokušavam stvoriti odgovor u književnim tekstovima. Primjerice, pisanje o životu u ruralnim krajevima nije nikakva odluka, nego je proizašlo upravo iz toga što je to prostor koji mi je poznat i blizak, ali ga i dalje istražujem, propitujem i pronalazim sebe u njemu ili naspram njega. Jasno mi je i da što više vremena provodim u Zagrebu, to su motivi urbanog prostora češći u tekstovima.
U drugome ciklusu rukopisa „Dječak pred žetvu“ istraživao sam više tema koje su se ranije tek nazirale. Među njima su i transgeneracijske traume i obiteljska povijest, ne mislim nužno na vlastite, nego općenito na to koliko je pojedinac obilježen prošlošću svoje obitelji u svim slojevima svojeg života. U tom se ciklusu, čiji je stariji dio prvotno objavljen u časopisu „Poezija“ 2021. godine, isprepleće pripovijedanje s pjevanjem. Tako su osobni identitet i sve druge identifikacije koje pojedinac usvaja tijekom života prikazane kroz pripovijedanje i pjevanje, a identifikacija u konačnici i jest pripovijedanje-pjevanje o vlastitom životu. Osuđena na nestalnost. Na neki način progovaram i o nužnosti prihvaćanja i otkrivenja, ali i o strahu od već spomenute predodređenosti − možete to nazvati i sudbinom ili predestinacijom ako želite − začaranog kruga obiteljskih problema, bezizlaznih situacija u kojima se nalazi malen čovjek, slab subjekt povijesti, kojim upravljaju oni koji posjeduju moć.
Sve češće dijalekti napuštaju kampanilističko zaleđe „zavičajnoga“ pjesništva i prodiru u srednju struju pjesničke proizvodnje. U tvom slučaju riječ je o onom kajkavskom. Je li dijalekt samo konzekventan dionik konstruiranoga pjesničkog svijeta, ili je naglasak na njegovim izražajnim i općenito poetičkim mogućnostima i razlikama?
Oduvijek pišem i na standardnom i na kajkavskom jeziku, samo što sam posljednjih godina počeo nalaziti načine kako ih ispreplesti u jednom tekstu. Drago mi je da u hrvatskoj književnosti kajkavski i čakavski ponovno zauzimaju sve više mjesta i u prozi i u poeziji. Za mene su sigurno važno otkriće bili romani Kristiana Novaka i taj zanimljiv povratak kajkavskog u suvremenu nacionalnu književnost i na kazališne daske. Drago mi je i što je čakavska zbirka „Smiljko i ja si mahnemo“ Eveline Rudan dobila pozornost publike i kritike kakvu zaslužuje. Vjerujem da su te knjige od onih koje su otvorile vrata mladim i budućim autorima da više istražuju odnos dijalekta i standarda, ali i da otkriju književnojezičnu vrijednost različitih idioma.
Alen Brlek je u intervjuu za „Poeziju“ osmislio meni dragu i zanimljivu sintagmu vezanu uz moje pjesničke radove – „pletenica jezika“. Na neki način u pojedinim dijelovima zbirki zaista mi je bio cilj isplesti pjesme u kojima su kajkavski i štokavski jezik ravnopravni, ali sam želio i iskoristiti leksičke i fonološke razlike kako bih povećao dojmljivost; negdje sam se poigravao sa samom zvučnošću pojedinih riječi, negdje sam pak htio postići svojevrsno očuđenje. Trudio sam se i da prelazak iz kajkavskog u štokavski i obrnuto ne djeluje neprirodno ili nespretno, pa je izbor riječi iz jednog jezika utjecao na izbor riječi iz drugog.
Kajkavski jezik je prije svega moj „izvorni jezik“, zovem ga materinskim, iako možda prema nekima ne bih smio. Kajkavski je za mene jezik prisnosti, privrženosti, prijateljstva, ljubavi, ugode i doma, ali i jezik ljutnje, straha, tuge, čežnje i krivnje. Kao i svakom drugom, meni je materinski govor sredstvo za izražavanje snažnih osjećaja, njime mjerim vlastitu bliskost prema nekome ili nečemu. O nekim temama nisam mogao ne progovoriti na kajkavskom, barem djelomično. U stihovima u kojima se lirski subjekt manje ili više izravno obraća nekome, kajkavština je došla sasvim prirodno, kao da se to samo po sebi podrazumijeva. Naravno, kajkavski jezik je kao i standardni promišljeno stiliziran, stoga bi bilo krivo ne govoriti o tom kajkavskom kao književnom jeziku. Najgore je što nisam imao i još uvijek nemam dovoljno „uzora“ iz kajkavske književnosti, pa je ta stilizacija i dalje zasnovana na usmenom pripovijedanju i pjevanju te rijetkim književnoumjetničkim ostvarenjima koja se još drže u školskim čitankama. Upotreba kajkavskog svakako je i upozorenje na njegovu jednakost sa štokavskim na svim jezičnim razinama, što se nažalost sve češće zaboravlja i kajkavci se sve više srame vlastitih govora, čak i u privatnoj sferi. Jednako vrijedi i za čakavski. Hrvatska književnost dosadna je bez kajkavskog i čakavskog jezika, točnije bez bogatstva raznovrsnih govora različitih društvenih skupina kojima je hrvatska stvarnost još uvijek ispunjena.
Određene je tradicijske naklone teško previdjeti, poput one svijetu Krležinih „Balada“ ili simboličko-vizualnog izričaja likovne grupe Zemlja, no tvoj se pjesnički svijet nerijetko oslanja na bajkovito, predaju, oralne forme. Obrazovan si kao etnolog i kulturni antropolog. Gdje su najgušće točke presjeka tvojih znanstvenih i pjesničkih interesa?
Zanimljivo je da zapravo tijekom pisanja već spomenutog drugog ciklusa iz „Dječaka pred žetvu“ nisam nalazio uzor u Krležinim „Baladama Petrice Kerempuha“ niti sam dotad pročitao više od nekoliko antologijskih pjesama iz te vrlo značajne knjige. Sličnosti su možda proizašle i iz toga što sam odrastao u Stubici te me oduvijek zanimala figura Matije Gupca, imaginarij Seljačke bune u suvremeno doba, festivalizacija Seljačke bune u Donjoj Stubici, ali i traume zagorskog kmetstva čiji su prežici donekle vidljivi i u današnjoj kulturi i mentalitetu. To je zasigurno nešto što me i privuklo studiju etnologije i kulturne antropologije, a i nešto čime sam se onda bavio pohađajući preddiplomski. Simboličko-vizualni izričaj likovne grupe Zemlja je također barem djelomično povezan s mojim sudjelovanjem na terenskom istraživanju u Podravini prije nekoliko godina, a koji su organizirali profesori s Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju i Akademije likovnih umjetnosti. Na tom sam se terenu više upoznao sa stvaralaštvom hlebinskih i drugih naivaca, a i samo iskustvo boravka u Hlebinama je našlo svoje mjesto u nekim pjesmama. Etnologija je jednako kao i kroatistika utjecala na moje pisanje, barem što se tiče širenja vidika, ostvarivanja novih iskustava, a svakako i znanja koje sam usvojio. Pretpostavljam da je i moje zanimanje za usmenu književnost uvelike doprinijelo stvaranju većine tekstova iz obiju zbirki. Tijekom pisanja „Dječaka pred žetvu“ i nekih pjesama iz „Junaka i zmajeva u zalasku“ oslanjao sam se, između ostalog, i na poznavanje pojedinih usmenih predaja − ponajviše onih obiteljskih − bajki, basni, pjesama, pa čak i brojalica iz djetinjstva.
Objavio si do sada jednu slikovnicu, pjesničku knjigu, i okušao se u formi kratke priče. Koje još forme doživljavaš književno izazovnima, i što možemo očekivati nakon nagradom Na vrh jezika nagrađene knjige "Dječak pred žetvu"?
Kad bih imao više slobodnog vremena, svakako bih se u bližoj budućnosti volio vratiti pisanju kratkih priča, no nažalost zasad samo gomilam natuknice za potencijalne teme, motive i naslove. Posljednjih mjeseci razvijam i ideju o trećoj pjesničkoj zbirci koju zamišljam bitno drugačijom od prethodnih, no ne želim brzati i vjerojatno ću provesti neko dulje vrijeme, možda i godine, da je zaokružim i budem koliko-toliko zadovoljan njome. Možda na kraju uopće ne ispadne onako kako je sad zamišljam. Trenutno radim na proznom tekstu, kratkom romanu za mlade, koji bi se trebao tiskati krajem ove godine, što je bio i još uvijek jest izazov. Podsjetio sam se koliko je teško pisati dulje prozne oblike i koliko strpljenja i vremena je potrebno da se održe i povežu sve niti radnje od početka do kraja. No uživam u tome jer je taj tekst po mnogočemu različit od svega što sam dosad napisao, pa me zanimaju i reakcije budućih čitatelja.