Druga večer festivala buntovnih ideja bila je posvećena promocijama knjiga. Predstavljeno je novo izdanje Ivančićeve “Točke na U”, analize suđenja zapovjedniku logora u Jasenovcu iz 1998. Dinku Šakiću, te romani beogradsko-pulskog pisca Dragana Velikića Foto: Boris Pavelić
Kao što je Hannah Arendt u izvještaju sa suđenja nacističkom zločincu “Eichmann u Jeruzalemu” skovala termin “banalnost zla”, Viktor Ivančić svojom je “Točkom na U” ispisao izvještaj o “banalnosti relativizacije”. Kazao je to na drugoj večeri “Proljetnog Rebedua” u Dubrovniku riječki filozof i političar Nebojša Zelič.
Druga večer festivala buntovnih ideja bila je posvećena promocijama knjiga. Predstavljeno je novo izdanje Ivančićeve “Točke na U”, analize suđenja zapovjedniku logora u Jasenovcu iz 1998. Dinku Šakiću, te romani beogradsko-pulskog pisca Dragana Velikića. Nova izdanja tih djela objavio je riječki izdavač Ex Libris, pa je promociju vodio Ex Librisov urednik Zoran Grozdanov.
Pojmom “banalnost relativizacije”, koji izvire iz pojma Hannah Arendt “banalnost zla”, Zelič opisuje teško zamjetljivu razliku u hrvatskom doživljavanju nacističkih i ustaških logora. Dok se, naime, zlo Auschwitza podrazumijeva, i u njemu nema ničeg što bi trebalo propitivati, zlo Jasenovca kao da je kontroverzno, o njemu kao da treba raspravljati, i kao da nije baš jasno kakvo je mjesto Jasenovac uistinu bio. Kada spomenete Jasenovac, “to kao da je politički stav ljevice”, kaže Zelič, i kao da nije baš jasno o čemu tu točno govorimo.
Naročito je to vidljivo kod mladih ljudi, primjerice njegovim studentima: oni ustaške zločine ne relativiziraju namjerno, ali im već unaprijed pristupaju kao nečem kontroverznom, nečem što tek treba razjasniti. Ništa čudno, kazat će Zelič: riječ je o “nemišljenoj relativizaciji” ucijepljenoj kroz tri desetljeća sustavne, doktrinarne relativizacije. O tome, među ostalim, govori knjiga Viktora Ivančića “Točka na U”.
Prvo izdanje “Točke na U”, “dubinskog novinskog teksta” i u Hrvatskoj jedinstvene kombinacije filozofsko-političke s publicističkom esejistikom, objavljeno je 1998., u povodu izručenja ustaškog zapovjednika Jasenovca Hrvatskoj i njegova suđenja u Zagrebu. Drugo, prošireno izdanje objavljeno je nakon što je Šakić osuđen. Knjige u knjižarama već dugo nema, a teško ju je naći i u knjižnicama - Ministarstvo kulture nije otkupljivalo knjige biblioteke Feral Tribune – pa su Ex Libris i Viktor Ivančić odlučili objaviti novo izdanje. “Knjige više nema, ali tema nije izgubljena. Htio sam, uostalom, unijeti bar malo nereda u proces kojim Franjo Tuđman s vremenom postaje sve bolji predsjednik Hrvatske. Smrt mu, očito, prija”, kazao je Ivančić.
O “Točki na U” govorio je i beogradski pisac i novinar Tomislav Marković, rekavši kako se suđenja za ratne zločine u Srbiji odvijaju prema sličnom obrascu suđenju Dinku Šakiću: osuditi pojedinca, obraniti režim. “Zločinci su uvijek tamo neki pojedinci koji djeluju na svoju ruku, ali sistem biva rehabilitiran, ostaje netaknut.” Analizirajući pojmove koje u “Točki na U” rabi Ivančić, poput “kulture smrti” ili “religije države”, Marković je ocijenio da Ivančić nudi “pojmovni aparat za razumijevanje proteklih trideset godina”. Drži da bi trebalo napisati neku vrstu leksikona Ivančićevih pojmova – možda po uzoru na knjige Stanka Lasića o Krleži? - koje bi ponudile “novo čitanje Ivančića”, a ono, pak, “novo čitanje realnosti”.
Knjige Dragana Velikića predstavili su, uz autora, Boris Dežulović i zadarska pjesnikinja Staša Aras. Velikićev prvi roman, “Via Pula”, lirska proza o gradu u kojem je odrastao, izvorno je objavljen 1988. u Beogradu, a riječki Ex Libris nedavno je objavio novo izdanje, ovaj put na hrvatskom. Velikić naime, koji je iz Pule osamdesetih odselio u Beograd, “Via Pulu” napisao je na srpskom, a sada je poželio “vratiti” grad i roman jeziku, vremenu i mjestu iz kojeg je nastao. O tome je u knjizi napisao i posebnu bilješku, vrlo zanimljivo zapažanje o odnosu, značenju i vrijednostima malih razlika južnoslavenskih jezika.
Staša Aras i Boris Dežulović priznali su kako im je Velikićeva namjera u početku zvučala neobično jer, kazat će Dežulović, “ovdje su i Krležu prevodili na hrvatski” - “Mi se ovdje borimo s jezičkim čistunstvom, a Velikić sad hoće svoju knjigu na hrvatskom”, kaže Aras – ali “Via Pula” nije prevedena, nego “adaptirana” u hrvatski, točnije, u “pulski, istarski jezik”, a “smisao je te intervencije da je ne primijetiš”. Svakako, srpska i hrvatska verzija “Via Pule” rijedak su i zanimljiv primjer pisanja istog romana na dva toliko ista, a toliko posvađana jezika.
Na kraju, tek načas, treba se vratiti “Točki na U”. Kako se, naime, hrvatska ljevica odnosila prema suđenju Dinku Šakiću? Na to je pitanje Boris Dežulović odgovorio ovako: “Kada Ivančić objavi knjigu o tome, ona će biti mnogo tanja od 'Točke na U', a zvat će se – 'Pička na U'”.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu