Čak je Tuđman odustao od gradnje spalionice

 Tekst je prilagođen slijepim i slabovidnim osobama - kliknite ovdje.

Namjera gradnje spalionice infektivnog bolničkog otpada u Kliničkom bolničkom centru Zagreb (KBC) nije stvar tehnologije, nego duboki etički problem. Postoji li, naime, ikakvo opravdanje za to da ljude dovodimo u opasnost svjesnom proizvodnjom dioksina? I zašto da odaberemo takvo, lošije rješenje, koje će trudnici ili djetetu stvoriti problem, kad možemo izabrati bolje? 

Tu dilemu postavlja Stanko Uršić, umirovljeni predstojnik Zavoda za fizikalnu kemiju Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta (FBK) u Zagrebu, i nedvosmisleni protivnik gradnje spalionice u krugu najveće bolnice u Hrvatskoj na zagrebačkom Rebru.

Profesor Uršić radni je vijek proveo kao predavač na FBK-u, gdje je od 2000. do 2012. bio predstojnik Zavoda za fizikalnu kemiju. Klimatski angažiran, surađivao je s Odborom za zaštitu okoliša i prirode Hrvatskog sabora, sudjelovao u izradi jednog od najsuvremenijih hrvatskih sustava za gospodarenje otpadom, onoga na otoku Krku, a osmislio je i idejno rješenje Zagrebačkog ekološkog sustava za gospodarenje otpadom (ZEKO).

Premda nevoljko istupa u javnosti, a još rjeđe u medijima, u povodu namjere Ministarstva zdravstva i KBC-a Zagreb da u krugu KBC-a Zagreb na zagrebačkom Rebru sagrade spalionicu infektivnog otpada, vehementno je javno istupio, nedvosmisleno ustvrdivši kako je “nužno potpuno odbaciti i samu ideju gradnje spomenutog pogona na lokaciji bolnice Rebro”.

“Idiotska piromanija” - tako Uršić zove taj kontroverzni projekt. “Treba znati da je čak i Franjo Tuđman spriječio gradnju spalionice od 400 tisuća tona otpada, i u tome je pokazao državničku mudrost. To dobro znam, jer sam bio potpisnik izvještaja i voditelj grupe za procjenu tog projekta”, izjavio je Uršić na nedavnoj panel raspravi o gradnji spalionice, koja je pod naslovom “Najbolja rješenja održivog i odgovornog gospodarenja otpadom”, održana u Zagrebu.

“Premalo ljudi podupire prosvjed protiv spalionice. Sve ovo treba ponoviti još tisuću puta. Ponavljam ovo već 32 godine”, kazao je Uršić, koji je na panel raspravi, ali i u nedavnom članku za portal Udruge Eko Zagreb, stručno objasnio fizikalno-kemijske opasnosti koje bi uzrokovala spalionica infektivnog otpada.

Kazao je kako bi “standardno punjenje” tog uređaja za spaljivanje “golemim dijelom bili infuzijski kompleti”, dakle igle, polietilen, infuzijska otopina i ostali sastojci koji tvore “idealnu smjesu za stvaranje dioksina”. “Podsjećam: dopušteni standardi dioksina nekad su bili 'deset na minus desetu' po kilogramu. Međutim, i ta količina može značiti tisuću milijardi molekula dioksina. Pa ako zamislite i milijun puta manje od toga, to je minimum milijun ili deset milijuna molekula, koje ne možete vidjeti, ali svaka, pa i jedna jedina, može započeti degenerativni proces stvaranja karcinoma. To je dioksinski problem koji se u dokumentima o spalionici uporno zaobilazi. Postoji li, međutim, ikakvo opravdanje da ljude dovodimo u opasnost dioksinima, ako znamo da ih stvaramo?”, retorički je upitao profesor Uršić.

U članku što ga je o toj temi nedavno objavio na portalu Udruge Eko Zagreb, Uršić piše kako je “središnji problem s planiranom spalionicom medicinskog otpada neizbježno ispuštanje u okoliš polikloriranih dioksina te polikloriranih dibenzofurana, najtoksičnijih i najkarcinogenijih onečišćenja u inače neprihvatljivom 'koktelu' dimnih plinova”, i to u “daleko većim koncentracijama čak i od onih 'dopuštenih', zbog loše tehnologije, nestalnog ritma rada i, što je kod takvih postrojenja uobičajeno, loše kontrole i procesa i neadekvatne kontrole zasićenosti ionako nezadovoljavajuće i u naseljenom mjestu neprihvatljive vrste filtarskih uređaja”.

“Iako to nije jedini problem, dovoljno je još spomenuti ispuštanje notorno toksičnih dušikovih oksida i klorovodika, da spomenemo tek neke od dodatnih onečišćenja koja ozbiljno narušavaju poželjni zdravi okoliš i predstavljaju ozbiljnu ugrozu za zdravlje, napose djece, trudnica i drugih izraženije osjetljivih skupina”, napisao je Uršić, zaključujući kako je “instalacija takvog pogona apsolutno neprihvatljiva i nedopustiva u gusto naseljenom području i u krugu velike bolnice”.

Dodatni su problem “ultrafine ili submikronske čestice” koje, prema tumačenju profesora Uršića, filteri predviđeni na spalionici Rebro ne mogu zaustaviti, pri čemu “glavnina onečišćenja dioksinima spada upravo u područje submikronskih čestica”.

Istodobno, Uršić sustav za filtriranje kakav je predviđen u preliminarnim projektnim dokumentima, zove “običnom glupošću”. “Ideja da će natrij karbonatom i aktivnim ugljenom uklanjati sve što je unutra, nije nažalost naivna, nego blesava, i nema veze ni sa znanošću ni s tehnologijom. Otkud im ta ideja, ne znam, ali otkud god došla, loša je”, kaže profesor.

Pritom, “golemim skandalom” smatra namjeru da dimnjak spalionice bude visok dvadeset metara. “To je skandal bez premca, potpuno ludilo”, tvrdi, i dodaje da bi dimnjak od dvadeset metara bio dovoljan, možda, za ravan teren, “a svi znamo kakav je teren na Rebru”. “Za to područje, i za pogon koji bi trebao spaljivati 250 kilograma infektivnog otpada na sat, ne bi bio dovoljan ni dimnjak od sto metara. Pa pogledajte visinske kvote, gdje su kuće, a gdje bolnica. Nevjerojatno je da im je takvo nešto palo na um”.

Kada je riječ o čišćenju pogona, Uršić kaže: “Predviđeni 'suhi' postupak - upuhivanje aktivnog ugljena i karbonata plus vrećasti filtar - potpuno je neadekvatan za uklanjanje onečišćenja, a vreće filtra uopće ne mogu zaustaviti submikronske čestice. One su ujedno i najopasnija onečišćenja, ali u 'sivoj' zoni zakonodavstva, što je također jedan od glavnih razloga za bezuvjetno odbacivanje ovakvog pogona u bolnici, najmanje iz notornog, ali bitnog razloga poznatog kao 'načelo opreznosti'”. “Načelo opreznosti” ili “načelo predostrožnosti” (engl. 'Precautionary principle') opće je ekološko načelo koje je EU prihvatila 2000. godine, a kaže kako od projekta valja odustati ako postoji opravdana, znanstveno utemeljena sumnja u rizik, čak i ako ga se ne može pouzdano znanstveno dokazati.

Uršić, međutim, smatra da znanstveni zaključci u slučaju spalionice na Rebru itekako govore u prilog odustajanju od projekta. Tvrdi se, primjerice, da dioksini nestaju na dovoljno visokim temperaturama, ali Uršić dodaje kako je riječ o “delikatnom problemu”. “Postoje veliki problemi povezani s tvrdnjama da se dioksini potpuno uklanjaju povišenjem temperature: prvo, poznato je da ne postoji ireverzibilan kemijski sustav, što u praksi znači da su moguće rekombinacijske reakcije kada plinovi s temperature od 1.200 Celzija prijeđu u hladniji dio sustava. To se u ovome slučaju zanemaruje, ali tu činjenicu iz fizikalne kemije naprosto ne možete maknuti: dioksine ne uklanjate time što ih spaljujete na 1.200 Celzija, a potom hladite”, objasnio je Uršić.

U svom je članku te procese objasnio ovako: “Zanemaren je, potpuno, poznati rekombinacijski proces ponovnog stvaranja dioksina kod hlađenja dimnih plinova, kao i činjenice katalitičkog utjecaja zacijelo metalnog reaktora u uvjetima nehomogenosti termičkih zona u njemu, kao i činjenica da suhi postupak ne uklanja ni mali dio submikronskih čestica koje su glavni (adsorptivni također) nositelji dioksina/furana ali i drugih kemijskih onečišćenja submikronskim česticama”.

Istodobno, nema odgovora na pitanje kako bi se, i u kakvom reaktoru, temperatura dima podigla na 1.100 Celzija, pri čemu valja znati da se dim sastoji od štetnih sagorjelih plinova i aerosola, sitnih čestica u rasponu od mikrometarskih do nanometarskih koje se šire i zagađuju atmosferu i okoliš. “Najgrublji račun”, prema profesoru Uršiću, uz 240 kilograma spaljenog smeća, bio bi najmanje 15 tisuća kubnih metara dima samo od spaljenog smeća, i to bez potpornog goriva  - a “da stvar bude gora, čak se predviđa i loživo ulje kao potporno gorivo!”.

Zaključak umirovljenog stručnjaka nedvosmislen je: “Nužno je potpuno odbaciti i samu ideju gradnje spomenutog pogona na lokaciji bolnice Rebro. Ujedno, potrebna je ozbiljna revizija studije ako bi se - što je jedino zamislivo ali nikako idealno rješenje - pogon namjeravao podignuti izvan naseljenog mjesta.”