Foto: HNK Ivan Zajc/Montažstroj
Slučaj "Zambija" kolateralno je razotkrio, ako to još kome nije bilo jasno, koliko je identitetska desnica zapravo sociopatski fenomen. Nije samo do Pernara i Bujanca, Markićke i Miletića, nego i do armije sadista i nekrofila koja je nadirala iza njih i izgovarala barem jednako poremećene stvari. Hajku su vodili kao culture war, narajcani na otvoreni prostor kriminalizacije transrodnosti – doživljavajući to kao da im je sudac dosudio slobodan udarac za nekažnjeno raspaliti po svemu LGBT i woke.
S ove strane barikade kulturni se rat manifestirao osupnutošću na prljavu bujicu suštog zla koja se izlila kao bez brane. Govorilo se, s nasuprotničkih komentatorskih stolova, npr. liberalnih, o "moralnom talogu", o "najgoroj bagri", o "bijednicima" i humanoidnim glavama kojima "vitlaju samo zlo i nemotivirana mržnja", ili sa specijaliziranih LGBT stolova, o "suludom jurišu građana opasnih namjera", o "pobješnjeloj svjetini" punoj iracionalne mržnje i spremnoj provesti je u djelo ni ne trepnuvši, jer je "zagrizla bačenu kost nad kojom već dva i pol mjeseca orgija i slini bez ikakvih posljedica". Itd.
I toj osupnutosti nema se što oduzeti – eventualno dodati da nije čak riječ o čisto hrvatskom desničarskom ološu, nego o globalnom fenomenu eskalacije takvog soja desničarskog ološarenja.
Objašnjenje liberalnih i specijaliziranih stolova je, međutim, ostalo analitički manjkavo, jer je prokuljalu mržnju esencijaliziralo. Otkud ona? Sad već potpuno poremećeni desničari tu su među nama onako kao oblaci nad nama. Jednostavno su tu.
Narod, to sam ja
Ideal desnog populizma je postpolitičko stanje, u kojem nema više političkih divergencija nego jedino okupljenosti oko zadanog konstrukta narodne stvari – s tendencijom eskalaciji do autoritarnog ili totalitarnog režima. Tzv. narodna volja podudara se s "običnim ljudima" kao dominantnim, većinskim grupama: sve manjinsko mora biti isključeno, po mogućnosti šikanirano i ni pod razno nema šta biti politički predstavljano, jer sve to nije legitimno (a onda ni drugi kandidati osim pars pro toto populista); legitiman je jedino "običan čovjek", s unifikacijom oko te norme.
Farage koji je Brexit proglasio pobjedom "real people", s implikacijom da skoro 50% populacije nisu pravi Britanci.
Izbornik Dalić kad nakon svjetskog prvenstva zavapi o "Hrvatskom Narodu" koji navodno hoće baš Thompsona na trijumfalnoj pozornici da pjeva s nogometašima – i neka pati 5% izroda kojima smeta. Računaju se samo oni koji su Naši, tj. kojima se sviđa Thompsonova pjesma. S tim što iz Dalića ovdje, nemajmo iluzija o tome, govori Tuđman, utemeljiteljski kodeks službene Hrvatske.
Zlatko Dalić i Marko Perković Thompson (You Tube)
Izvodi se nepojmljivost da volja naroda ne bi unificirano stajala iza onoga tko nastupa u njeno ime. Ako sam ja poistovjećen s narodom, može li biti da ja ne pobijedim na izborima ili da bude prosvjeda protiv mene? Jedino ako je neka namještaljka stranih plaćenika na djelu, zacijelo Šoroš, "različiti smušenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici, jalnuški diletanti i jednostavno – prodane duše". Kako je ono prošlo kod Tuđmana kad u Zagrebu nije dobio HDZ? A u Capitol Hillu kad je Trump izgubio od Bidena? Traži se čuveno "zajedništvo", kao lijepa riječ za teror, uskratu prava da se bude drugačijim. Tko odudara, taj se otkriva kao izrod i izdajnik, "mrzitelj svega hrvatskog" – ili barem odnarođen, u obličju kompradorskih elita (dio koji, međutim, nije netočan!).
Demokracija… ali koja?
Problem s liberalnom kritikom koja staje na ovom mjestu, bližeći se narativu "osude svih totalitarizama", pretpostavka je o tome kao izoliranom problemu i Liberalnoj Demokraciji – samo populizam kad je ne bi kvario – kao Churchillovom neprikosnovenom uređenju ("the worst form of Government except for all those other forms that have been tried from time to time"). Bolje sorte liberalne kritike prepoznat će i sistemsku iznevjerenost njenog obećanja: globalnu navalu desnog populizma kao simptom prethodnog zakazanja Liberalne Demokracije. I to upravo u svojstvu bivanja demokracijom. Tada govorimo o "tehnokraciji": kad se bitan dio odluka ne donosi stvarno demokratskim putem, nego elite kroje politike iza nekih zatvorenih vrata, nedostupno "običnom čovjeku". Što po def. znači patronizirajući stav prema općoj populaciji: neke stvari nisu za prepustiti ih njoj, politički iracionalnoj.
Ne, zbilja nisu. Što bi bilo da '72. za izbijanja epidemije velikih boginja jugoslavenske vlasti nisu uvele prisilnu karantenu u državi i provele beziznimno cijepljenje stanovništva? Da nije možda trebalo bioetički referendum održati, da se ne kaže kako nije prošlo demokratski? Javno zdravstvo kao sfera tvrdih činjenica u kojoj se traži čista tehnokracija: nije relevantno što misli svaka pojedina post-truth tikva, nego samo i jedino, da se poslužim sinegdohom, Andrija Štampar. Hoćemo li inzistirati na direktno-demokratskom preglasavanju o tome je li zemlja ravna ili okrugla, vuče li nas gravitacija prema gore ili dolje, vladaju li svijetom ljudi gušteri? Još jedna dobra Krausova riječ: "Budući da su činjenice za govornicom, pustite svakoga tko ima nešto za reći da istupi i drži usta zatvorena."
S druge strane, tko je od nas bio u prilici preko svojih demokratskih predstavnika na ikakav način utjecati na namještanje naših milijuna PPD-u kroz plinsku aferu? Koji je bogec imao ikakav upliv na milijardu koja će biti mrknuta kroz lanjsku aferu INA?
Uobičajena liberalna redukcija parlamentarne demokracije na duopol – na klatnu ekstremnog lijevo-desnog centra od Demokrata do Republikanaca, Torijevaca do Laburista, HDZ-a do SDP-a – služi pretvaranju nominalnog pluralizma u igrokaz biranja svake četiri godine između jednih i drugih upravo zato da bi se u svakom scenariju permanentno zadržavao "there is no alternative" konsenzus o Kraju Povijesti. Tehnokracija se ponajprije očituje na ekonomskom planu: kao Mjere Štednje (sve dok eventualno kapitalu ne zatreba drugačije). Zakazanje demokracije ne u smislu "otkazivanja" post-truth zvizdarija, nego istinskog problema u lažnom reprezentiranju birača. Svi vide, everybody knows – that the dice are loaded – da se iza visokih demokratskih načela krije vođenje politika iza zatvorenih vrata kao namještanje igre za plutokraciju.
Željka Markić (Lupiga.com)
Populistička gesta deklarira se stoga ne onom koja dokida demokraciju, već onom koja je upravo vraća – usuprot nedemokratskoj tehnokraciji.
I jedno i drugo je nominalno točno, jer imamo posla s ekvivokacijom pojma.
Populizam, svojim izbacivanjem pluralizma iz koncepcije, odricanjem mogućnosti opozicije (kakva opozicija meni, koji sam narod?!), dokida demokraciju u njenom nominalnom značenju naroda kao demosa (nasuprot narodu kao etnosu ili laosu): negacije autokracije, u smislu građanske izjednačenosti u političkim pravima i slobodama – što ne ide bez štićenja razlika, manjinskih položaja.
Populizam pak nominalno vraća demokraciju shvaćenu kao direktna demokracija: kada svi odlučuju o svemu. Princip preglasavanja: demokracija, da je to onda kad većina pobjeđuje. O kako opasnoj igrački se radi shvatili smo u ovoj zemlji na najmučniji način: preko par referenduma koje su proveli ili pokušali provesti talibani okupljeni oko Željke Markić. Greška se sastojala u dozvoljavanju referenduma o pitanjima nelegitimnima za to, jer protuustavnima prema konceptu demokracije zamišljene ne da afirmira većinu već, obratno, da od nje štiti manjinska prava, da se odlučivanje golom kvantitetom glasova ograniči (konstitutivnim zasadama), kako ne bi prešlo u fašizam. Apsolutiziranost izravne demokracije, u zonama koje ne smiju biti stvar preglasavanja, postaje latentno zlostavljačka, na šovinističkoj bazi. Naš zadojeni narod bi nam u odgovarajućim historijskim uvjetima komotno mogao, izravnom većinom listića, izglasati i obaveznu molitvu u školama (ups, nije da se ne dogodi već i sad, a i vjeronauk je praktički redovan i kao izborni), da Srbi moraju nositi žute trake (ups, pa od toga i nismo bili daleko 90-ih, a i sad smo samo malo dalje od ondašnjeg nedalekog), ili da neko seksualno opredjeljenje ima za sobom povlačiti građanstvo drugog reda (ups, tome baš i jesmo svjedočili u najdoslovnijoj formi, prije 10 godina).
Gdje je onda naposljetku demokracija? Kod jednih ili drugih? Predstavničkog duopola ili direktnosti desnih populista? Ne i kod jednih i kod drugih, nego ni kod jednih ni kod drugih, naravno. Demokracija je – nigdje.
A i samo pitanje stoji na zavaravajućoj premisi o strogoj antinomiji.
Fašizam kao spas pred većim zlom
Liberalnu kritiku populizma poznaje se po tome što, sve i kad razumije načelnu razinu problema nedemokratskih zastranjenja Liberalne Demokracije, prepoznaje ga jedino kroz kategorije političkih prava. Arendt kapiraju, ali ne i Marxa.
Jan-Werner Müller upozorava kako pravi fašizam doduše treba razlikovati od običnog šovinističkog desnila – ovisno o stupnju otvorene ratne mobilizacije, u smislu doslovnog nasilja – ali i da povijest uči kako fašizam ima svoje faze: najčešće ne počne državnim udarom, nego u prvim fazama djeluje kroz tzv. demokraciju, u mirnoj koegzistenciji s konzumerističkim kapitalizmom, postupno i suptilno uspostavljajući autokratsku nesmjenjivost. Mussolini nije umarširao u Rim, nego doputovao spavaćim kolima – prvo je "godinama vladao unutar struktura talijanske demokracije, čak i uz pomoć znatnog broja samoproglašenih liberala u svom kabinetu", ipak zakočenih ovlasti, da bi mu naposljetku tradicionalne elite predale svu vlast "u nadi da će zaustaviti politički kaos u zemlji u trenutku kada se činilo da to nitko drugi ne može učiniti", otvoreno nastupivši kao diktator tek 1925. godine.
Što primjećujemo u ovom jeziku? Müller misli isključivo u pojmovima oblika vlasti kao političkih sloboda: demokracija ili autokracija. Kad govori o političkom kaosu kao pretekstu uspostave diktature – ne govori o karakteru tog kaosa.
Mussolini je reaktualiziran jesenas uslijed stote obljetnice Marša na Rim, pa se dosta pisalo i o točnijoj pozadini prepuštanja mu svevlašća. Ističu se napori Clare Mattei (Bilten je izvijestio o knjizi, na Prometeju su joj preveli tekst), koja razlaže kako su se liberali zaljubili u Mussolinija – zato što je autokratska, obogotvorena država (fašistička, je li) imala moć nametnuti Mjere Štednje. "Kaos" o kojem je govorio Müller je šifra za biennio rosso: dvije godine ekonomske krize i velike socijalne pobune nakon 1. svjetskog rata. Socijalistička teorija i praksa: masovni štrajkovi, pokušaji samoupravljanja, okupacije tvornica.
A mogli smo čitati i o tome kako historičari neoliberalizma zaglavni kamen doktrine (prethodno Colloque Walter Lippmann 1938. i Mont Pèlerinu 1947.) vide već u načinu na koji se von Mises 1920. uzjebao na ruševinama Habsburške monarhije: nije došlo, shvatio je, tek do kolapsa međunarodnih političkih odnosa, nego i do ozbiljne ugroze poretka privatnog vlasništva i biznisa, jer nove države postaju nepouzdane po tom pitanju (Crveni Beč itd.). Okupiše se dečki kod Misesa u Beču da pozovu na odvrtanje nazad austrijskog socijalizma i stvaranje međunarodnog poretka "strong enough to contain the dangerous forces of democracy and encase the private economy in its own autonomous sphere". A kao privremena mjera? "They did not think that fascism offered a long-term solution, but, given the threat of revolution, they welcomed Mussolini and the Blackshirts. As von Mises remarked in 1927, fascism 'has, for the moment, saved European civilization'."
Ne smećimo s uma, kad smo već kod povijesnih pouka tih godina i te problematike, ni da je sam čin ubojstva Rose Luxemburg i Liebknechta doduša izvršila desničarska, proto-naci Freikorps paramilicija, ali tek nakon što je fini mali lijevo-liberalni kancelar Ebert naručio od njih da suzbiju "ekstremnu ljevicu" – jer zna se tko je glavni neprijatelj i što je puno veća prijetnja po mladu kapitalističku republiku od šurovanja s klerofašistima.
"Tko ne želi govoriti o kapitalizmu, neka šuti i o fašizmu" – znao je Horkheimer što kaže.
Pa ti pjevaj borbene
Jesenas se, osim toga, Inicijativa za radnički ZOR borila protiv načina na koji je napisan novi Zakon o radu. Bilo je uzalud, kao što se i znalo da će biti. Izgleda to kao metafora opće nemoći suvremene ljevice, jer izgleda kao pitanje stupnja dobre volje Vlade, HUP-a i kupljene sindikalne središnjice, koji iza zatvorenih vrata skroje zakon kako njima odgovara – saborska većina, jasno, nije upitna – pa ti pjevaj borbene. Primjedbe u javnoj raspravi listom su odbijene. I moći će se visokom društvu tako turbo-tehnokratski odozgo dok god se odozdo – namjerno ću sad govoriti jezikom koji koketira s populističkim – ne pobuni narod koji nenarodnim zakonom biva pričepljen.
Pritisak sindikalne inicijative slab je ako nije praćen pritiskom s ulice. Ali prosvjed organiziran tim povodom 21.10. prošao je pusto, takoreći u krugu obitelji i prijatelja. Ne može se ni za to reći da neočekivano. Onda je drug sindikalist i predstavnik organizatora na televiziji priupitan da objasni ovu nezainteresiranost radnog naroda – koji teško da može biti stvarno ravnodušan na bitne uvjete vlastite egzistencije, zar ne? Je li prosječna zaposlena osoba zadovoljna svojim zakonskim statusom ili je izgubila svaku nadu da bi mogla biti zadovoljna? Drug je pripisao tome da u kapitalizmu kapital kupuje sve, pa tako i većinu vijesti u velikim medijima. O ZOR-u se i inače u njima jako malo pričalo, a na prosvjedu su se doduše pojavili, ali jedva da je itko išta pustio u eter, a i tada u tragovima i više kao kuriozitet.
Prosvjed protiv predloženih izmjena Zakona o radu (N1)
Za potvrditi tezu, mogli bismo se sjetiti i jednog otkrića Hrvoja Šimičevića s početka 2020.: ministarstva i javna poduzeća dodjeljuju puste milijune javnih sredstava probranim marketinškim agencijama (prednjači Real Grupa) za plaćanje, kratko rečeno, HUP-ovskog agitpropa u vodećim komercijalnim medijima (dočim skromni fond za neprofitne medije, koji bi mogli i kritički pisati – recimo baš o tim real dealovima na liniji od interesa kapitala do političkog vrha – ostaje strogo konzerviran godinama).
Spominjalo se i kišu kao sabotera, kad niti RF-ov prosvjed protiv HDZ-a nije obilježio bogznakakav odaziv. Ali pustimo i atmosferilijske i medijske momente – suštinski se radi o nečemu širem: poznatom problemu baze. Ljevica danas globalno nema podršku radničke klase. Možeš ti stoput skup deklarirati kao anti-HDZ – pucajući na široku platformu za kanaliziranje narodnog nezadovoljstva – ali čim se sazna da je organizator neka tamo ljevica, neće se pojaviti nitko od onih tko je i inače ne bi podržao, što je vrlo uzak sloj. A to nije objašnjivo čak ni medijskom propagandom samom po sebi.
Opet su jutros procvali…
Ne treba izmišljati povijest ni političku teoriju – stare su to stvari.
Do 1989., socijaldemokratske i kejnzijanske pozicije, premda ne bijući marksistička ljevica, predstavljale su unutar zapadnjačke demokracije legitimnu parlamentarnu opciju, kroz koju se politički okupljala i za koju se odlučivala radnička klasa i drugo što diše nalijevo. Nakon Kraja Povijesti ta je opcija kidnula nadesno, ono baš dibidus, prešaltala se u Treći Put, posve napustivši klasnu optiku i eliminiravši svaku alternativu neoliberalnom konsenzusu. Nije barunica Thatcher bezveze Tonyja Blaira nazvala svojim najvećim postignućem. A i Schrödera je mogla. Nisu ni račani po svim periferijama propustili namjestiti svoja jedra kako vjetar puše – politikom kostriješenja, šatro slijeva, na "lijeve ekstreme" (a ni tuđmanizam se ne žureći demontirati). Ljevica biva diskreditirana kao legitimna opcija u Liberalnoj Demokraciji i isključena iz parlamenta – ni pod razno više "ozbiljan" izbor – a po mogućnosti i iz javnog prostora uopće. Preostaje joj da bude radikalna (svojim dovođenjem same kapitalističke paradigme u pitanje), izgurana u tobožnje bivanje "ekstremom", i time marginalizirana.
Karakteristična retorika (citiram s random mrežnog mjesta): "Daj se čovječe prilagodi svijetu u kojem živiš! Kakve oktobarske revolucije! Jesam i ja lijevo, ali nisam baš komunist! Demokracija je danas u opasnosti, nju treba spašavati od ponovnog vraćanja fašizma na scenu, komunizam je završena priča!"
Nema to puno veze s ideološkom stratifikacijom. Primaran impuls masa je onaj konformistički, dok god ide kako-tako. Za bivše Jugoslavije, golemi postoci stanovništva su, za divno čudo, ispovijedali socijalistička uvjerenja, jer su sa sobom donosila avansiranje. Kad socijalistička opcija postane označena, diskvalifikacijski, i sistematski ridikulizirana, kao slijepo crijevo političke ekonomije, koje je došlo do svog kraja, anahronizam nepripadajući u vrli novi svijet kapitalističkog konsenzusa – nigdje više ni naći nekoga da ispovijeda socijalistička uvjerenja, za divno čudo (premda se uvelike radi o istom onom stanovništvu koje se u njih zaklinjalo stupajući u Titove pionire). Pogon konformizma u tome je što svatko želi riješiti svoje probleme ili čak po mogućnosti avansirati i optira za politike po kojima se to nada učiniti (pozicijske ili opozicijske, u suštini duopolske, štogod samo da unutar konsenzusa), a politika koja dovodi u pitanje aktualnu socioekonomsku paradigmu i iskače iz nje unaprijed se ukopava na mjestu s kojega je nemoćna išta rješavati unutar postojećih prilika. Kad nisi interesantan nijednom konformistu, kao vokacijski isključen iz razdjela moći, osudio si se na jedan ili nijedan postotak u anketama.
A kud će radnička klasa kad nema ne samo ljevice nego ni ičega više nalijevo što bi igralo kao "ozbiljan" ili "realan" izbor? U raj? Nema joj nego izvan neoliberalnog duopola – samo na drugu stranu. Eto nam desnog populizma, čija je tajna uspjeha u simulaciji brige za "malog čovjeka" – umjesto ljevice, izbačene iz igre. Za to je potrebno predstavljati se "antisistemskim", kobajagi nepripadnošću političkoj eliti, naspram koje se nabacuje retoričkim antagonizmom.
Desni populizam kao masovan fenomen je utoliko proizvod i posljedica Kraja Povijesti. Ali je i više od toga: ma koliko se radilo o "postfašizmu" (kako se to sad kaže), nespojivom u svom strukturno fašističkom karakteru s demokratskim vrijednostima garantiranja građanske jednakopravnosti za sve, i ma koliko taj populizam na površinskoj razini živio od frontalnog napadanja odnarođenih liberalnih elita (legitimirajući se isključivo kroz to), tehnokracija je u biti kul s takvom linijom neprijateljstva protiv sebe. Zato što možda i izlazi izvan "there is no alternative" konsenzusa, ali hegemoniji kapitala ne predstavlja pravu prijetnju. A onda mu još dođe i kao paradoksalni bedem oko njega, jer kanalizira kroz sebe i time u biti neutralizira, amortizira potencijale koji bi neamortizirani predstavljali pravu ugrozu: radnički pokret, socijalizam, stalno neku latenciju novih biennio rosso, crvenih bečova (opet su jutros procvali cvjetovi njihovi crveni), revolucija waiting to happen.
Pa i puštanje požara da se razmaše u pervertiranom izdanju – koje ne dira u privatno vlasništvo i biznis – oblik je kontrole tog požara.
Berlusconi i Meloni, Orbán, Janša, Vučić, Pravo i Pravda braće Kaczyński, Švedski Demokrati... koga ono od njih Bruxelles nije blagoslovio, uza sva kao neka grintanja oko "iliberalnosti demokracije"?
Neartikuliranost klasnog gnjeva
Eksplodirao je zimus pa implodirao slučaj "Platak": guzonjin sin tukao ljude koji su mu se našli na putu, da bi se potom doznalo kako uživa policijske protekcije kao potomak HDZ-ovog lokalnog moćnika. Ona latinska priča o Jupiteru i volu. Ako si od povlaštene kaste, može ti se što ti se hoće. Tekst na Biltenu Juraja Vrdoljaka, podvukavši prepoznatost u javnosti klasne dimenzije priče, išao je tada ukazati na "krajnje ograničenu perspektivu hrvatskih medija kad je klasna dimenzija u pitanju: ona može biti naglašena samo ako je riječ o povezanosti s HDZ-om". Vrdoljak primjećuje "selektivnost klasnih radara", jer daleko od toga da bi stranačka iskaznica HDZ-a bila "jedini kanal kojim se više klase koriste kako bi se postavile iznad ostatka društva".
Slučaj Platak - ako si od povlaštene kaste, može ti se što ti se hoće (Foto: You Tube)
Tekst nije baš razvio tu misao, niti je dorekao, ali je napipao nešto bitno: nije istina da je naš narod desenzibiliziran na klasno pitanje. Što bi i bilo čudno s obzirom na tlaku koju trpi. Samo ga ne uspijeva artikulirati kao klasno pitanje (i dakle svoju supstancijalnu prijemčivost za socijalističke politike i onda kada o optiranju za njih nema ni govora). Vlada medijska i opća papagajska redukcija imena problema na HDZ. Što bi značilo: redukcija klasne tlake na njen sloj korupcije i stranačke protekcije za povlaštene. Samo da nije mućaka korumpiranih po stranačkom ključu, sve bi bilo bajno u našem vrlom novom svijetu kapitalističkog konsenzusa.
Liberalni i specijalistički stolovi neće ući u trag porijeklu i logici pomahnitalog desnila kakvo se očitalo oko Zambije – kojem se čude kao suštom zlu i neobjašnjivoj mržnji, paloj s neba – ne uberu li ovaj moment neartikuliranog klasnog gnjeva. Ali onda bismo morali na kritički način izgovarati riječi kao neoliberalizam - ili kapitalizam čak - kaj ne? A to se po telegramima i indexima ipak ne radi. U biti je "svjetonazorske ljevice" i tzv. lijevo-liberalnog antifašizma da bi se oni zgražali nad fašizmom, ali tako da ne govore o kapitalizmu – zato moraju, za ne dovoditi same sebe u kognitivnu disonancu, toj provali mržnje pripisivati karakter suštog zla koje pada na nas onako kao tuča iz oblaka, danošću stvari (kao što na svijetu postoje nevremena ili bakterije, tako postoje i pernari ili bujanci).
Stvar je u tome što s Krajem Povijesti i difamacijom socijalističkih politika klasni sukob nije nimalo ispario, štoviše, pooštren je, a slabija strana, strana rada, traži nekoga da je identifikacijski reprezentira u njenom kulturno-političkom problemu s neoliberalnim elitama kao jačom stranom. Što grezije, munjenije i prijesnije (Trump, Kerum, Pernar, itd.) – to bolje, jer više lupa kontru apolonijskoj finoći kojom se buržoazija uzdiže nad njima, kao ključu antagonizma.
Trumpenproleteri
Prosvjed "Dajemo vam otkaz" lani u 9. mjesecu, ispred centrale HDZ-a, bio je i deklariran kao anti-HDZ prosvjed, zbog afere INA. Najmanje je ipak bio o tome, jer je skrenuo u teški postfašizam. Jedan pogled na profil organizatora (nekakva udruga Slobodni zajedno) dostajao je da se shvati da će se raditi o prosvjedu negatora klimatskih promjena, antivaksera, zadojenika desnog populizma na bazi suludih teorija zavjere. Iz drugog plana se unaprijed s podrškom najavio i ostatak desničarskog ološa: mučenici "rodne ideologije", hodači za Život, neoustaše s HOS-ovim zastavama, antimigranti i šoveni svake vrste, lumpenklerikalci iz Mosta i reakcionarne protuhe iz Domovinskog pokreta.
Sve je vrvjelo od tulavih parola o "globalnom komunističko-digitalnom totalitarizmu WHO-a", o tome da "ne postoji klimatsko izvanredno stanje" ili o imperativu održanja "ukradenih referenduma" (maše nam Željka Markić). Što točno znači nečiji ustanak protiv vladajuće partitokracije ako su stvari protiv kojih se na njoj ustaje ugrađenost Pupovca ili tobožnja vladina "agenda transhumanizma", pod ruku s "rodnom ideologijom", "velikim resetom" te zavjerom WHO, fact-checkera i novinara? Hibrid globalne post-truth paranoje "alternativnih činjenica" i domaćeg turbo-folk ustanka u ime plemena (etnos kao manifestacija podaničkog laosa) kontra republike kao takve (demosa). Dižu se "protiv Plenkovića" redom zbog onih stvari zbog kojih se ne treba dizati protiv Plenkovića.
Poput historijskog, originalnog fašizma, koji je klasni antagonizam ekonomske krize prebacivao kao rasni – samo da nije Židova, Cigana, pedera i Srba da nam piju krv – populizam muti vodu u isturivanju krivaca. U čemu zapravo vidimo problem s liberalnom elitom? Da se ne bi moralo govoriti o sukobu rada i kapitala, o eksploataciji i višku vrijednosti, o ZOR-ovima po mjeri HUP-a, ili napokon o eksproprijaciji eksproprijatora, šizi se oko WHO, gay lobija, iluminata, chemtrailsa, sotonista, migranata, globalnog zavjereničkog islama, a i Židova opet... oni su im krivi. Da ne bi dokučio kako je priroda onoga čime ga plutokracija tlači u izrabljivačkoj i razvlašćujućoj logici kapitala, lumpenproleteru se reklo da je tlačen "kulturnim marksizmom" i političkom korektnošću "cancel kulture": time što ne smije biti mamlaz, pacijent mišakovskog programa, a kriminalizacijom šovinističkog govora mržnje da mu je oduzeta sloboda govora.
Posrijedi je, u tom transferu krivnje, u pogrešnom lociranju i imenovanju svog problema, klasična definicija "krive svijesti" kod lumpenproletera: u prepariranosti hegemonskim ideološkim aparatom da ne znaju osvijestiti svoj klasni interes, nego bivaju upregnuti u kola reakcionarnih ideja, sve u korist svoje štete. Nisam povjesničar marksizma, ne znam iz glave reći u kojoj je mjeri bilo slučaj i u stoljeću Marxa i Engelsa, ali suvremeno stanje priličnom je očiglednošću obilježeno lumpen-trumpen varijantom kao pravilom među radničkom klasom, a ne iznimkom.
Donald Trump (Foto: EPA/EDWARD M. PIO RODA)
Kyrie Irving ili Novak Đoković nisu slučajno manekeni takvih ideja: najbolje će se primati kod zapuštenih probuđenika, koji imaju potrebu misliti da su na svoju ruku jako pametni, iniciranošću u Istinu. Indikativno je, recimo, bilo gledati kako je kostimirani šaman iz farse u Capitol Hillu prvih dana '21., kad nisu htjeli priznati da je Trump izgubio izbore, stupio u štrajk glađu zbog toga što mu u zatvoru ne daju da jede sve samo organsko. Sve ono sujevjerno, ezoterijsko, "spiritualno", "holističko", "skeptično" prema cijepljenju, "alternativno" u medicini, sve ono svamiđi i guru i kabala i TM i ostatak new age šunda, uvjetovano je čime i publika Alexa Jonesa: epistemološkom hendikepiranošću. Lako je utvrditi preduvjet: neposjedovanje u glavi protuotrova za te galaxy brain toksine. Uvijek je bilo munja prirodno otpornih na kritički razum, no danas tako nasađene postaju nepregledne mase. Narodski rečeno: škola je nekako zakazala, što ultimativno urađa nakostriješenošću na samu ideju fektčekerske "cenzure". Pri čemu se opravdani zazor od centrističkih elita prelijeva u zazor spram činjenica i opći rat magijskog mišljenja protiv prosvjetiteljstva samog, s mladima sve iluminiranijima što otpalijima od prosvjete.
Liberalna analitika obožava zadovoljiti se utvrđivanjem kako se u pasivnijim krajevima glasalo za natražne opcije i da je problem regresivne politike problem neobrazovanosti življa – ispaštamo zbog krezubih, needuciranih birača (npr. iz Kuljiševe "Istočne Hrvatske"). Ali otkud to zakazanje edukacije? Kod nekih sportskih zvijezda možda uslijed preranog napuštanja škole radi lopte, no liberalna arogancija ispušta iz jednadžbe da je to dominantno funkcija klasnog raslojavanja. Nije dovoljno očitati inflaciju šamana kao šabana i antivaksera kao munjara, ma koliko bilo nužno; potrebno je očitati i da nije slučajnost što ih se ogromna većina regrutira iz siromašnih slojeva. Rađaju se u lošijim uvjetima, sa slabijim šansama. Radnici i seljaci su u svakodnevici pričepljeni kulukom, ne mogu si priuštiti vrijeme i novac za knjigu, niti cijene da će im ona trebati u njihovom kuluku, što se i generacijski perpetuira. U današnja vremena intenzivirane izloženosti antimodernističkim kampanjama, to rezultira dramatičnijim posljedicama, mijenja DNA masa.
Čime se zatvara krug "krive svijesti" i klasne nejednakosti te reproducira luđačku košulju politike kao pseudo-antagonističkog njihala od krvopijskih liberalnih oligarhija do prolupalog desnog populizma.
Relociranje kao roba
Bilo je na tom prosvjedu i stvari zbog kojih svakako treba biti protiv Plenkovića i HDZ-a. Koje su se naizgled približile deklariranoj meti.
Ni protiv kompradorštine uvođenja eura nisu, međutim, bili zato što nas gubitak valutnog suvereniteta cementira na periferiji neoliberalne eksnominacije, već čisto iz identitetske fiksacije, iz nacionalističkog kuta, kuna im se zove ljepše i hrvatskije, križano opet s nešto paranoje o transhumanizmu.
A ni kod bunta zbog tada akutne velike afere, kao naslovnog povoda protesta, kao rasprodaje društvenog bogatstva, ili općenito pljačkanja naroda i ekonomskog uništavanja zemlje – kao jedine preostale poruke oko koje već ne može biti zabune da se svi slažemo – svejedno nešto krucijalno nije štimalo.
Kvaka je da bi ta razina nesporazuma vrijedila i za sav ostatak političkog spektra, ne samo za organizatore munjarskog prosvjeda. I SDP i ostatak ekipe bi problem te pljačke vidjeli čisto u ilegalnim radnjama i nisu nužno protiv privatizacije strukturnih monopola – niti rješenje vide u nacionalizaciji. Problem koji imaju s HDZ-om je što eto lopovi a ne što kompradorska oligarhija. Kad onda dođe do plinske afere, neće im biti jasno da HDZ tu nije radio ništa što bi odudaralo od onoga što plutokratska srž globalnog kapitalizma upravo jest, a ne devijacija od postavki sistema. Nasuprot libertarijanskoj dimnoj zavjesi o deregulaciji tržišta i micanju države iz ekonomije, kapital ovisi o corporate welfareu, o tome da bude crony, da ga servisira kapitalistička država.
Niti bi HDZ i mogao tu biti išta osim administratora politika zadanih na višoj razini tehnokracije od one domaće – taman kad bi i htio.
Još jedan izum tačerističkih 80-ih: s globalizacijom i rastom utjecaja "stranih investicija" (i strateškom politikom perifernih "tranzicijskih" država u imperativu njihovog "privlačenja", jer se u financijaliziranoj postindustrijskoj ekonomiji više ne živi od realnog sektora), nacionalna razina upravljanja gubi na moći u korist supranacionalnog okvira. Što definira i današnje gospodare svijeta: više nisu jaki Detroit ili Manchester, nego Sao Paolo ili Šangaj – "globalni gradovi" kao metropole financijalizacije – te naročito multinacionalne korporacije koje se bave upravljanjem investicijama i financijskom imovinom. Čuli ste za "Big Three"? Asset management kompanije Vanguard, BlackRock i State Street upravljaju kapitalom ekvivalentnim godišnjem BDP-u cjelokupne ekonomije SAD-a, radi se o nestvarnim brojkama, te drže u financijskom posjedu čitave države, doslovno. A za Trojku – MMF, Svjetska banka, Europska komisija – znate pak nesumnjivo. A i Trojka radi za Kapital – formirajući gospodare svijeta. Kad je u Grčkoj prije 8 godina lijeva vlast izabrana da ekonomski hitan slučaj umjesto preko grbače naroda prelomi preko financijskog sektora, eto ti Trojke da zavrne pipu i u startu osujeti svaku takvu ideju.
Ono što desni populizam pruža "malom čovjeku" je da se njegov sukob s višim klasama sad više ne prelama kao klasna fronta, izrabljivača i razvlašćivača na grbači izrabljivanih i razvlašćivanih, nego kao kulturna fronta tehnokratskih elita i već nekog od eufemizama samorazumijevanja u postfašizmu (QAnon, Grand Remplacement, itd.). S presudnim novim momentom: čitav sukob ostaje unutar okvira kapitalističkog konsenzusa. Šikanirani šljaker iz Rust Belta, otkako mu je tu Trump, više ne mora biti komunjara (što mu nije padalo na pamet, jer bi bilo socijalno nepopularno po njega, a i internalizirao je pranje mozga po kojem je to nešto najgore – i više voli Slobodno Tržište nego 'leba jesti) da bi se imao čime postavljati naspram "transhumanog" liberalizma sistemskih krila Demokrata i Republikanaca. Kao što i Pernar ili Miletić mogu pozivati na pobunu protiv SDPHDZ-a, ali tako da ne moraju locirati kapitalizam kao izvor i ime tlake kojom SDPHDZ tlači, pružajući upravo tu mogućnost izmigoljenja kao robu svojoj lumpenproleterskoj publici.
Izoštrenje rezolucije
Žižek je ovih dana skrenuo pozornost na aktualan viralni hit: pjesmu Rich Men North of Richmond. Pjesma je country-folk po žanru, ali stihovi počinju bluzom radničke klase: šljaker šljaka po cijele dane za nikakvu nadnicu – i dosta mu je takvog života. Natopljena je ipak – analizira Žižek stihove – "uznemirujućom" političkom pozadinom.
Richmond je bio glavni grad Konfederacije za građanskog rata. Nagovještaj da lirski subjekt bogate elite za svoje stanje okrivljuje tako što ih veže uz one koji su protiv Bible Belt rasizma. Autorov kukulele o životu u novom svijetu sa starom dušom otkriva se kao lelek zbog woke političke korektnosti, "cancel culture", koja im brani prosipanje šovinizma.
Nadnice im, pjeva dalje, k tome pojedu inflacija i porez. Da, izgibosmo svi na ovoj skupoći, no dreka protiv poreza je suspektna. Dok ljudi na ulici nemaju što jesti, ljuti se, pretili muzu socijalu. I da čoko keksi za ugojene ne trebaju biti financirani porezom. Jasna poruka da prstom upire ne samo u bogate nego i u sve one "na sisi" – karakterističan libertarijanski narativ, kojim je još Tea Party, kao lobistička platforma kapitala, okretala slojeve sirotinje jedne protiv drugih, nahuškavala američke radnike da budu protiv oporezivanja i socijalnih davanja, napose univerzaliziranja zdravstvenog osiguranja (jer bi ga se dalo i prokletim lijenčinama, da se tove na račun radnog naroda).
Žižek je u čoko keksima (fudge rounds) prepoznao i idiomatsku aluziju na seksualne perverzije bogatih i dokonih. Suzvučje miners / minors referenca je na Epsteina. Umjesto da brinu za rudare, političari otuđuju djecu po svojim otocima. I klasna eksploatacija rudara i seksualna eksploatacija maloljetnika su realne društvene drame, no potonja je i hrana QAnon teorije zavjere o kabali kanibalističkih sotonista koja se urotila protiv Trumpa i vodi lanac trgovine djecom kao seksualnim robljem. Pjesma, dakle, reproducira desničarski narativ koji za klasnu dramu iznalazi reakcionarno, sujevjerno, ezoterijsko objašnjenje (relokacijski: nije problem u samom tome što su elite neoliberalni eksploatatori, već što su sotonisti odmetnuti od konzervativnih vrijednosti) – i radnički bluz koristi za denuncijaciju woke identitetskih politika. Istim tragom histerije koja je zambijski slučaj pretvarala u još jedan markićevski, ostracistički referendum – ovaj put protiv transrodnih osoba.
Za razliku od pjesama Petea Seegera, Billyja Bragga ili Brucea Springsteena, koje su nekad davno adresirale jednak radnički bluz, Rich Men North of Richmond ne poziva na kanaliziranje ga kroz lijeve metode (sindikaliziranje itd.), nego se, u skladu s današnjim vremenom, prešaltava na desni populizam. Žižek pjesmu proglašava konačnim trijumfom bogataša u klasnom ratu, jer je "čak i potlačeni proleter koji se bori za socijalnu pravdu stao na njihovu stranu".
Zašto je meni ovdje naročito bitna? Uvjerljivošću tog lamenta nad potlačenošću ubogih i besperspektivnih, kojih je ogroman broj u svijetu neoliberalne globalizacije, simultano s načinom na koji mu se to u glavi bešavno spaja s alt-right općim mjestima, reprezentativna je za formaciju svijesti tipičnog trumpenproletera, one vojske glasača trumpizma. Dočarava nam finijom rezolucijom nešto što nam bez uvjerljivog uključenja klasnog sloja problematike djeluje suludo i neobjašnjivo.
"Novi val desničarskih radničkih protesta i korporativni liberalizam 'zaštite manjina' nisu puke suprotnosti", rezimira Žižek, nego predstavljaju recipročne promašaje u suočavanju s osnovnim društvenim antagonizmima našeg doba. Prvi borbu protiv šovinizama (rasizma, seksizma, itd.) diskvalificira kao tek instrument kojim korporativne elite pokušavaju kontrolirati radničku srdžbu, a ne vidi i stvarnu potrebu u suzbijanju bigotnosti i govora mržnje, dok drugi doista i manipulira borbom protiv šovinizama, kao woke-washingom, za izbjeći, preko redukcije čitave problematike socijalne pravde na identitetska pitanja, adresiranje klasnog pitanja radničke srdžbe, uzrokovane "izopačenom logikom globalnog kapitalizma".
Podsjeća taj teatar malo i na međusobno legitimiranje ustaša i četnika jednih drugima, zato da ih ne bi i jedne i druge razjurili partizani.
Što ne činiti?
Pacijenti desnog populizma doduše jesu fašisti našeg vremena, ali su i sami takoreći žrtve povijesnog procesa prepariranja radničke klase na fašizam. Imamo zajedničkog neprijatelja u korporativnim elitama, neoliberalnoj plutokraciji i oligarhiji.
Što ne znači da bi se moglo – kako neki drugovi predlažu, ili kako postupa recimo Sahra Wagenknecht u Njemačkoj – slijeva stupati pored postfašista, rame uz rame, u naporima okupljanja "ujedinjene opozicije" kontra tog nominalnog zajedničkog neprijatelja (počevši od HDZ-a, ako ćemo djelovati lokalno kontra kompradorske kaste dok mislimo globalno – uz dodatnu komplikaciju da je rodno mjesto HDZ-a upravo u desnom populizmu i da to svoje mjesto nije u međuvremenu napustio, nego paralelno maše i njime, kako mu kad zatreba).
Takve alijanse ne smiju biti opcija. Pravo pitanje nije ono treba li nam se gaditi proletarijat ako je prepariran desnim idejama (što onda zna biti prozvano kao elitistički i pokroviteljski stav salonske ljevice, jer da ne treba inzistirati na tome da se obespravljena radna većina prvo oslobodi svoje desničarske svjetonazorske orijentacije da bi zaslužila da joj se obratimo i podržimo je, itd.), već je li probavljivo legitimirati njihove pučke tribune, od bujanaca i markićki, preko miletića, pernara i buljeva do samog predsjednika države (koji je promijenio dres promijenivši taktiku, pa sad ljubi grb desnog populizma dok je kao premijer ljubio onaj korporativnog elitizma; strategija – prošli smo to gradivo – ostaje ista i uključuje bez problema u sebe sve te taktike).
Dok je uistinu promašeno zgražati se nad narodom i kad je zadojen, još je promašenije ne zgražati se nad tim idejama samima i onima za govornicama koji ih izvikuju. Odsustvom svakog zgražanja – i jasnog komuniciranja ga – propušta se uspostaviti kordon otpora i konfrontacije kojeg baš mora biti. Nisu manje promašena ni zakeranja o ideološkom čistunstvu, ovaj put ne zato što bi njega trebalo biti, kao što zgražanja treba, nego zato što ga tu ni ne može biti: kakvo vražje čistunstvo ako je sanitarni kordon o kojem govorimo onaj spram falangističkog soja! To je ekstrem s kraja spektra, modernizirane Freikorps divizije, nikakav prihvatljivi profil, kamoli neka bliža nalijeva frakcija, pa da bi imalo smisla govoriti o sektašenju u slučaju uzimanja distance.
Temeljni problem suvremene ljevice ostaje u tome što ona ništa ne može (eno Bilten taman vrti čitav temat o tome). Tko da razjuruje postfašiste kad ih je milijun puta više? S drugom stranom iste medalje u tome da se u njima niti ne sastoji jezgra problema, dok borbu protiv onoga što jest jezgra – navodnog zajedničkog neprijatelja – tim više nema tko voditi uslijed masovnog prelaska radničke klase u postfašiste, koji ne predstavljaju zaista prijetnju po hegemoniju kapitala.
Razglabanja o mogućnostima iskapanja iz takve paralize – Što činiti?, kao u Lenjinovom naslovu iz 1902. – postoje, prisutna su (napose s obzirom na neumitnost nekakve promjene paradigme u svjetlu klimatskih promjena, što ćemo s rastom i kako da ga zamijenimo odrastom itd.), ali nadilaze tematski opseg ovog teksta. Koji će se zadovoljiti da dâ barem uvodnu misao što NE činiti – s obzirom na ovaj fenomen masovnog odmetanja proletarijata u lumpen-trumpen varijantu, problem postavljanja prema ekspanzivnom desnom populizmu, sad već nezaobilazan, s kojim će se ljevica globalno sve više morati suočavati (pa i kao jednim od svojih arhetipskih pitanja, ako se baš hoće).
Desne zadojitelje se, elem, razjuruje, ako se ikako može – ali kad i ne, barem se ne staje s njima pod istu kabanicu! Ni zbog kakvog zajedničkog većeg neprijatelja.
Što je ono dovelo, barem ovdje kod nas, do masovnog pristajanja naroda uz socijalističke ideje, kad se to na ovim prostorima onomad dogodilo? Drugi svjetski rat, kao povijesna kriza u kojoj pred tenkovima koji nadiru nije preostalo nego fašizmu obećavati smrt da bi došlo do slobode naroda. I što tada s tim što je i historijski fašizam – znamo to tako danas reći – bio prelamanje ondašnje krize kapitalizma preko grbače proletera regrutiranih u fašiste, koji ratuju za kastu umjesto protiv nje jer je ne znaju nazvati pravim imenom? Nitko ne želi biti Švabo u partizanskom filmu, ali hej, Švabo je u tenku i naposljetku nema nego SFSN.
Pa i gitara Woodyja Guthrieja, točno tih 40-ih, kao rusoovska pjesma čupanja kolja, rušenja zidova kapitalističke plutokracije, ali opet: this machine kills fascists, mašina smrtnog neprijateljstva prema fašistima. Nikakvo joj možda da se okupimo s (post)fašistima pa da prvo damo otkaz HDZ-u, mi da istaknemo svoje parole slijeva dok oni svoje zdesna, jer da nije sad pri svim energetskim mega-aferama presudno jesmo li protiv vatikanskih konkordata ili protiv "rodne ideologije". Nikakva povlačenja tipa da je od međusobne fronte – na kojoj pro-choice ne ide uz pro-life ni partizanska borba uz ustaše – važnija ona naspram udružene zločinačke organizacije, koju s postfašistima dijelimo.
Ni u bunilu.
Možemo li zamisliti partizane iz NOB-a kako radničku klasu pridobijaju na progresivnost i klasnu svijest dodvoravajućim titranjem (da im se ne kaže da su elitisti) oko reakcionarne prepariranosti u njoj? Ne, to ne dolazi nego kao nešto disruptivno, silom prilika, zato što je narod došao do nekog tvrdog zida.
Desne zadojitelje se u krajnjoj liniji razjuruje onda kada se već stvarno mora, ako se i ne može.
Ne zna se danas najbolje što činiti, a nitko ne zna ni prognozirati kad i što točno će se događati, gdje se neki zid nalazi i koliko će taj zid boljeti – smakovi svijeta nas pritišću sa svih strana – ali ako ljevica ikad opet prodre sa svojim idejama, bit će to isključivo s jasnim i nedvosmislenim i radikalnim neprijateljstvom spram svih desnila – i frontalnim udaranjem na njih u zadojenima – nikakvim posrednim putevima preko negađenja te zadojenosti.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu