‘Gospodarenje otpadom i učinkovitost gospodarenja otpadom osiguravaju Vlada Republike Hrvatske i ministarstvo nadležno za zaštitu okoliša propisivanjem mjera gospodarenja otpadom.’
Tako glasi prvi stavak članka 10. Zakona o gospodarenju otpadom, pa bi se moglo reći da Vladu Republike Hrvatske i predsjednika Vlade na brigu o gospodarenju otpadom ne obavezuje ljubav prema Zagrebu, pa ni to što predsjednik Vlade ‘voli Zagrepčanke i Zagrepčane’, nego slovo zakona.
‘Mi ćemo pomoći jer volim Zagreb, to je i moj grad, ali politička odgovornost je na njima’ izjavio je premijer Andrej Plenković, prebacujući državne poslove u sferu ljubavnih odnosa. Uspješne zemlje drže se zakona i propisa i obavljaju poslove na vrijeme, a neuspješne se kunu u neizmjernu ljubav prema domovini.
K svemu, kad se govori o političkoj odgovornosti, HDZ se ne može oprati od nje, jer je u Zagrebu surađivao godinama s Milanom Bandićem, koji pak godinama nije činio ništa da se smetlište na Jakuševcu sanira, a onda je upravo on potpisao ugovore s tvrtkama koje su počele posao gradnje na smetlištu. Iste te tvrtke jedine su se javile na natječaj kad ga je raspisala ova gradska vlast. Upravo se Bandić stalno razbacivao ljubavnim izjavama prema Zagrebu i njegovim stanovnicima, sve do one ‘ja živim Zagreb’, a sad će se posljedice te silne ljubavi skupo rješavati godinama.
Na vrhu tog brda otpada i dalje stoji gradonačelnik Tomislav Tomašević, baš kao i u trenutku kad je u kampanji tamo zabio zastavu ‘Zagreb je naš’. Ako želi promijeniti stvari i ako ne želi da Zagreb ponovo padne u ruke kumovima, morat će puno odlučnije prionuti na posao, naročito ako to stvara otpor u Vladi, i to u predizbornoj godini. Gradonačelniku je izaći iz ove bitke sa štitom ili na njemu. A ne šutjeti o toliko važnim stvarima, a pitanja je bezbroj. Tko je i kako nadzirao radove na Jakuševcu? Zašto se nakon prvog velikog odrona 11. studenoga nije poduzelo sve kako bi se spriječili novi? Kako to da se radnici ponovo šalju dolje s nasipa ako je moguć novi odron?
Međutim, za rješavanje zagrebačkog otpada važne su i druge stvari. Tako tek sad doznajemo da Tomašević ne želi da se na područje Zagreba dovozi otpad iz Zagrebačke županije. Pitanje je i tko je bio autor takvog rješenja u propisima da se u glavni grad dovozi smeće iz okolice, koja ima daleko manje stanovnika i puno više prostora. Ali, Tomašević ni o tome nije govorio.
Ono što jest rekao, rekao je da ne želi uzeti novac za sortirnicu ako tu sortirnicu mora predati na upravljanje privatnim poduzećima. Očito, nije želio opet u kolo s Bandićevim frendovima, iako bi mu se možda moglo reći da nije važno je li mačka crna ili bijela, ako lovi miševe. Kako bilo, nismo doznali što je on poduzeo da se to pitanje riješi i da Zagreb krene u rješavanje pitanja sortirnice, kompostane, energane.
Vidjeli smo i da tek nakon tragedije kaže da traži sastanak s Vladom, kao da nije mogao prije inzistirati. A ako ga premijer ne želi primiti, o tome može javno govoriti: eto, predsjednik Vlade ne želi primiti gradonačelnika glavnog grada na sastanak o pitanju zbrinjavanja otpada, pitanju na kojem i Europska unija jako inzistira. Uostalom, europski poslovi u opisu su radnih mjesta u Vladi Republike Hrvatske.
Zagrebačka vlast kao da ima osjećaj da su svi protiv njih, kao u vrijeme kad nisu uspjeli spriječiti uništavanje Varšavske ulice. Međutim, sad je iza njih briljantan izborni rezultat, što znači da je velika većina za njih. A s onima koji ne žele surađivati nema drugog puta osim borbe. Kao u refleksu: bori se ili bježi.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu