Devastacija izvora Une
„Četvrta delija iz naše slavne družine bio je svojeglavi, ćudljivi prznica, svađalica i ukoljica Dule Dabić, zvani 'Hajduk'. Na jedno uvo bio je potpuno gluv, pa je zbog toga uvijek nosio glavu nakrivo i zirkao nepovjerljivo u svakoga 'ko bi nešto govorio, kao da će reći: – 'Ti se to meni nešto rugaš, a?'. Dule je bio rodom iz sela Gornje Suvaje, zato smo, kad god bismo htjeli da ga naljutimo, u horu vikali: - 'Dule Dabić, gluvaja, selo Gornja Suvaja!'“
I dok su mnogi, upravo po junaku „Magarećih godina“ Branka Ćopića, čuli za Gornju, prva asocijacija na obližnju Donju Suvaju je rijeka Una. U obje Suvaje, obližnjem Srbu i okolnim mjestima danas žive neki novi junaci, no godine su i dalje „magareće“, ne zbog uzrasta, nego zbog nezrelih politika, nepromišljenih poteza , raskalašene pohlepe i mutnih poslova.
Oni koji žive u rodnom mjestu rijeke Une, Donjoj Suvaji, nisu „gluvaje“, dobro čuju i dobro vide da mutni poslovi mute bistru rijeku. Neposredno ispod vrela Une, najdubljeg krškog izvora u Hrvatskoj, koji se ubraja i među pet najdubljih, izmjerenih riječnih izvora na svijetu, gradi se mala hidroelektrana (mHE). Nestvarno lijepo mjesto gdje živi prirodni dragulj, jedinstven na planeti, zadnjih se tjedana pretvara u „mjesto zločina“, jer „tvornicu struje“ žele useliti na lokaciju zaštićenog hidrološkog spomenika smještenog u netaknutoj prirodi, među gustim šumama i visokim liticama.
No, ranjena Una, čije su korito zamutili oni koji ne vide dalje od vlastitog nosa, uzvraća udarac!. Snažna i prkosna ujedinila je ljude – i Hrvate i Srbe i Bošnjake i domaće i iseljene i svi su oni odlučili, zajednički, učiniti ono što institucije do sada nisu – zaustaviti devastaciju prirode. Uz ogorčeno lokalno stanovništvo, „mobilizirale“ su se i brojne udruge, a u pomoć su im došle čak i neke strane koje i iz daleka vide veličinu i ozbiljnost problema.
Svi ti „branitelji“ Une zahtijevaju samo jedno - hitnu i definitivnu obustavu svih radova na izgradnji mHE, no nakon nekoliko tjedana upornih prosvjeda s jedne i zaglušujućeg muka institucija s druge strane, radovi su obustavljeni tek kada su nejaka ženska tijela zaustavila bagere.
Na potezu su oni koji potezom pera mogu zaustaviti daljnje uništavanje zaštićenog područja izvora rijeke Une. No, hoće li reagirati ili pak nojevski zariti glavu u pijesak te omogućiti da se uništi nemjerljivo vrijedno prirodno bogatstvo kako bi se euri slil u privatne džepove? Hoće li Una biti žrtvovana za dobrobit tajkuna koji stoje iza kulisa, dok se pred očima zgranute publike odigrava prava ekološka drama? Hoće li Una biti oteta budućim naraštajima, zbog sadašnjih propusta nesposobnih, ali podobnih političara i bešćutnih „poslovnjaka“?
I dok se sa strepnjom čekaju odgovori i potezi nadležnih institucija, u prvom redu Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije te Državnog inspektorata, koji je potvrdio da postoji valjana građevinska dozvolu, ali ne i „postupak prethodne ocjene prihvatljivosti zahvata za ekološku mrežu", neke su se stvari ipak pokrenule s mrtve točke. Po najnovijim informacijama, zbog utvrđenih povreda propisa, Državni inspektorat je podnio kaznenu prijavu protiv službene osobe koja je izdala lokacijsku dozvolu za gradnju male hidroelektrane Una-mlin, na izvorištu Une, zbog sumnje na zlouporabu položaja i ovlasti. Nadzorom je utvrđeno kako prethodno nisu provedeni svi potrebni postupci te kako su rješenja o izgradnji izdana na temelju nepotpune dokumentacije.
„Državni inspektorat je za izdanu lokacijsku dozvolu i njezinu izmjenu i dopunu te za izdanu građevinsku dozvolu, zatražio upravni nadzor Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine i uz zahtjev priložio nalaz upravnog nadzora Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije“, priopćeno je iz Državnog inspektorata. Zbog toga što nije proveden postupak ocjene o utjecaju zahvata na okoliš, Inspekcija zaštite okoliša izdala je i prekršajni nalog, a utvrdit će se i jesu li dosadašnji radovi prouzročili štetu u prirodi.
„Sve je to izuzetno zakulisno! S ovim što se sada događa pred našim očima mi mještani nismo bili upoznati. Ovdje je, doduše, još 2022. godine bila postavljena nekakva ploča, koja se pomicala i selila te je na kraju zarasla u korov i bila zaboravljena. Na njoj je pisalo da će se graditi mala hidroelektrana Una-mlin, no sve je to zapravo prošlo ispod radara i kako se čini, pod krinkom nekakve rekonstrukcije starog mlina, koji se ovdje nalazio. Naravno, nije se tu radilo niti o kakvoj rekonstrukciji, nego o devastaciji. Stari mlin je sravnjen sa zemljom, a ne obnovljen. Od njega više nema niti traga, baš kao niti od prirode kakva je bila prije no što je, u ponedjeljak, 8. srpnja ove godine, iznenada počela 'bager-ofenziva', tik do područja hidrološkog spomenika, koji se proteže 150 metara nizvodno od vrela Une, a radovi su započeli na oko 180 do 200 metara od izvora. Zečjim su nasipima odmah spriječili rijeku da teče tu gdje kopaju te su uništene neprocjenjivo vrijedne sedrene barijere, a nastave li s devastacijom, ista, nesretna sudbina prijeti i ovdašnjoj flori i fauni“, kaže za Forum.tm Tanja Rastović iz udruge Una Srb, jedna od žena koje su, odlučne da zaustave uništavanje prirodnog bisera, svojim tijelima početkom ovog mjeseca zaustavile bagere, koji od tada pa do danas - stoje.
Da to nisu učinile, do 15. ovog mjeseca, mjesto gdje su kopali već bi, kaže naša sugovornica, bilo zaliveno armiranim betonom. Devastacija izvora Une, devastacija je jedinog preostalog bogatstva ovog kraja – prirodnog bogatstva, jer sve ostalo je uništeno, kaže nam Tanja.
Priča o svakodnevici u Srbu, Donjoj Suvaji i ostalim obližnjim mjestima, nije priča o životu, nego priča o preživljavanju, priča u varijanti „prije“ i „poslije“ ratnog make-overa, priča o bogatom kraju i siromašnim ljudima.
„Sa svim okolnim selima oko Srba, kojih je oko 14, u ovom je kraju sada ostalo još samo 500-tinjak ljudi, koji preživljavaju od poljoprivrede, baveći se uglavnom stočarstvom. Prije rata tu ih je živjelo oko 3000, a zaposlenih je bilo 1200, što je gotovo tri puta više od današnjeg ukupnog broja stanovnika. Tadašnja općina Donji Lapac, kojoj je Srb pripadao, imala je oko 7000 stanovnika. Bio je to perspektivan kraj, ljudi su se ovdje doseljavali i zapošljavali, a sada mladi, odmah nakon školovanja, odlaze trbuhom za kruhom, a stari umiru. Svatovi su ovdje rijetki, mnogo su češće sahrane“, priča Tanja, dodajući kako su sahranjene čak i sve prijeratne tvornice - niti jedna nije preživjela, baš sve su spaljene.
„Imali smo tekstilnu industriju 'Ličanka Srb', gdje je radilo oko 400 ljudi, 'Metaliju Srb', koja je proizvodila okove, tvornicu 'Vrelo Une' koja je radila za 'Chromos' iz Zagreba. Imali smo ribnjak i šumariju, trgovine, uređeno zdravstvo, školstvo, imali smo ovdje i osnovnu i srednju školu, dječji vrtić, ambulantu i dva liječnika, te apoteku i laboratorij“, prisjeća se Tanja.
Dok povlači paralelu s današnjim uvjetima života, nostalgija se čini kao sasvim logična, očekivana, pa čak i nužna „nuspojava“, jer pamte ovi ljudi i ovaj kraj i bolja vremena od ovog 21. stoljeća kada Srb, od svega gore navedenog, više nema gotovo ništa. Sve što je ostalo mala je mjesna trgovina, u kojoj se može kupiti tek ono najnužnije. Od ambulanti, s dva obiteljska liječnika, knjiga nije pala na jedno, nego na niti jedno slovo, jer liječnika u mjestu više nema, a kako bi se stanovnicima osigurala kakva-takva zdravstvena zaštita, tri puta tjedno jedan liječnik doputuje u Srb te na par sati otvori vrata male ambulante u zgradi koju naša sugovornica zove „hotel-promaja“, jer u njoj, baš kao i u čitavom tom kraju, sve, uključujući i namjenski tzv. „doktorski stan“, rapidno propada, napušteno i prepušteno zubu nekog „boljeg“ vremena.
Tanja Rastović iz udruge Una (Nova TV)
„Ovaj je kraj u vrijeme rata potpuno opustio, a naši su se roditelji i stariji mještani počeli vraćati svojim kućama tek 1997. godine. Nakon njih, pomalo su počeli dolaziti i mlađi ljudi, entuzijasti. No, od kako smo se vratili na ova naša ognjišta, sve što nam se 'ponudilo' bila je devastacija. Ovo je kraj bogat vodom i sedrom pa su razni biznis-vizionari ovdje vidjeli unosan posao s rudnicima, a sada evo i s hidroelektranom. Čini se kao da je rat ovdje završio tek prije dva mjeseca, a ne prije tri desetljeća. Popravljeno je tek nešto kuća i osnovna škola, koja zbog malog broja djece više nije osmogodišnja, nego ima samo niže razrede. Dječji vrtić također više ne postoji, kao niti apoteka pa se po lijek mora u više od 30 kilometara udaljen Lapac ili Gračac“, kaže nam Tanja Rastović, koja, unatoč svemu, ostaje vjerna svom Srbu.
Optimistično, za kraj ovog razgovora dodaje kako život, baš kao i Una, teče dalje, dječji smijeh se ipak čuje, u dječju igraonicu uključeno je 15-ak mališana u dobi od tri do šest godina, a malu je školu ove godine pohađalo 22 predškolske djece.
Ako ništa drugo - hoćemo li za te nove klince sačuvati bar Unu, u svoj njenoj prirodnoj, tirkiznoj ljepoti i raskoši ili ćemo i nju pustiti niz vodu?