Bljeskovi s kratkog putovanja dugog trajanja

Kad su me još zimus Vesna i Miomir iz Gradske biblioteke Tivat pozvali da predstavim svoj roman Ogledalo za krletku na ljeto u njihovu gradu, odmah mi je palo na pamet da bi T. i ja na taj dugački put mogli poći autom, dodatno ga produžiti i od njega napraviti godišnji odmor, bez posebnog plana, odlučujući danas gdje ćemo poći sutra. Krenuli smo dva dana ranije s namjerom da prespavamo negdje na pola puta. Moglo je to biti u selu G. u blizini Skradina, u kući u kojoj je odrastao T. otac, no u njoj već odavno nitko ne živi, u lošem je stanju, ižđikljala je travuljaga da joj se ne može prići i općenito bi trebalo neko vrijeme, kojeg mi nemamo, da se stavi u pogon, pa zato unajmljujemo minijaturni studio u Bilicama. Plan nam je svakako navratiti u G. da po prvi put vidim to mjesto i da provjerimo u kakvom je kuća stanju.

U Skradin stižemo za najveće žege. Puše snažan, suh i vruć vjetar, da čovjek ne može ne pomisliti na požar. Omalena riva nas odbija žestoko turističkim pristupom. Penjemo se na ostatke utvrde uvrh gradića i otud se uličicama strmoglavljujemo natrag. Njuškamo po zakucima, zavirujemo u dvorišta pa centralnom ulicom dolazimo pred ulaz crkve Sv. Spiridona s dva lijepa zvonika prema kojima izvijamo glave. Izvana vidimo da su unutrašnja vrata otvorena. Zakoračimo u predvorje gdje je postavljena restoranska tabla na rasklapanje na kojoj je u pet redova kredom ispisano: NO!!/FOOD/ANIMALS/SMOKING/BIKINI, a jedva korak i pol od ulaznih vrata razvučen bijeli plastični lanac poduprt starom i iskrzanom školskom stolicom s kojom priječi dublji ulazak. Nema nikoga. Sa zvučnika se diskretno čuju molitvene pjesme koje bude ugodu pa se dugo zadržavamo stojeći u mjestu i promatrajući oltar s ikonama i golemim krstom u pozlati. U jednom trenutku shvaćamo da nas po nogama nemilosrdno bodu komarci. Izlazeći uočavamo naličje one na pravila i red upozoravajuće restoranske table na kojoj sad piše: Olive oil/Wine/Rakija/Jam/HOMEMADE. Vrućina je nepodnošljiva. U Platani se hladimo pivom. Ako šta znamo, znamo odabrati dobru kafanu.

Kućica u Bilicama stvarno je minijaturna, duboko u dvorištu, pedesetak metara dalje od kuće vlasnika, tako da imamo mir jedni od drugih. Između nas su stabla masline i kokošinjac. Pred njom je lijep trijem na kojem večeramo i dokasna sjedimo. Čitamo kako je na granici Karasovići izbila tučnjava. Sutra ćemo tuda proći pa za svaki slučaj vježbam udarce desnicom i ljevicom. Potom malo nogama. U jednom trenutku nešto glasno zašuška u travi. Mislimo da je jež, kad ono kornjača.

Po prvi put prelazimo Pelješki most. Sunce je na pravoj visini i lijepo se igra s visokom konstrukcijom od koje stvara pokretne sjene na cesti. Sve je u skladu s muzikom koju slušamo. Most je kraći nego što smo mislili. Pred Dubrovnikom se spuštamo u uvalu u kojoj jedva da ima ljudi. More je svježije nego u Istri. Dugo se kupamo, kao da nam se ne da nastaviti vožnju. Kamenčići na plaži su užareni pa moramo skakutati do ručnika na kojima poslije stojimo kao da su otoci usred oceana. Pentramo se natrag na magistralu po žestokoj vrućini. I ovdje je vjetar suh i vruć. Pravo je čudo da nema požara.

S čežnjom gledamo na Dubrovnik s visine. Iako bi to oboje voljeli, znamo da bi bila ludost spustiti se dolje. Bit će skoro dvadeset godina kako nisam bio u Gradu. Tih godina mi se zaredalo da sam ga, što poslom što privatno, posjetio četiri puta u godinu-dvije. Zadnji put sam doživio neki ugostiteljski bezobrazluk i zarekao se da više neću dolaziti. I nisam. Sad svejedno gledamo na njega i pitamo se bi li možda mogli, no razum srećom prevlada.

Kilometrima pred granicom, s obje strane ceste, razbacano je smeće. To su uspomene i ožiljci na jučerašnja i prekjučerašnja čekanja u koloni. Dugo traje taj apokaliptični prizor, sve do rampe pred kojom je jedva pet-šest automobila. Svejedno čekamo barem petnaest minuta. Crnogorski granični policajac me sumnjičavo gleda, malo u okviru prozora automobila pa malo na osobnoj, a onda pita imam li saobraćajnu. Kad mu je pružim nasmije se i kaže da ne treba. Tako uđemo u Crnu Goru, u beskrajne dvije linije uz cestu parkiranih automobila među kojima se provlače ljudi s luft-madracima, čamcima na napuhavanje i rozim plamencima na glavama, poput mrava koji tegle mrve kruha, sve kako bi se okupali u moru što se mreška nepunih pet metara ispod ceste. Kao rukom kockara bačene, kuće se nepravilno redaju uz cestu pa malo u brdo, i tako kilometrima, sve dok konačno ne stignemo do trajekta, a kuće nastave dalje i dalje, da bi tek pred Perastom napravile kratku pauzu. Ali to ćemo vidjeti tek na povratku.

U hotelu se recepcionerka nešto raspravlja s dvoje mladih Rusa koji trebaju nadoplatiti još jednu noć, ali im nedostaje sto eura. Kad nas ugleda i shvati tko smo i odakle smo, obraća nam se kao najrođenijima, ostavljajući Ruse da se muče i u čudu komuniciraju očima te iz onih najmanjih džepova vade skrivene pare. Nakon što smo se smjestili izlazimo u šetnju i prva osoba na koju naiđemo je Miomir koji se vraća s kupanja. Prepoznamo se s interneta. Sutra ćemo razgovarati o knjizi.

Ujutro primam poruku od prijatelja koji piše: Da se vi niste malo previše opustili tamo u Skradinu? Pod njom link na vijesti o požaru. Čitamo da žestoko gori kod Bratiškovaca, a vatra se širi prema G. Da smo tamo prespavali vjerojatno bi pomislili da smo nešto zajebali. Pratimo vijesti i raspitujemo se kod T. oca. On se trudi ostati smiren, ali zna da vatra ide prema kućama. Ljudi su evakuirani. Pitamo se jesmo li pogriješili što nismo svratili do sela. Kasnije gledamo one dvije što grakću i prijete u kameru. Svaka elementarna nepogoda, kao i rat, pokažu tko je tko.

Pokušavamo vijesti ostaviti po strani, no ubrzo na mjesto prvog stiže vijest o još većem požaru u Tučepima, a vruć i snažan vjetar koji nastavlja puhati i u Tivtu neprestano nas podsjeća na onaj iz Skradina. Očigledno tuče duž cijele obale. Izlazimo u obilazak grada. Sve na što naiđemo usmjereno je turizmu. Pokušavamo od mještana doznati gdje bi mogli nešto pojesti, a oni nas odreda upozoravaju samo da ne sjedamo u P. M. Uskoro shvaćamo i zašto. Dio je to grada u kojem odsvakud blješte skupi hoteli, ušminkani i uštogljeni restorani te trgovine svjetskih marki kakvih nema ni u ovdašnjim velegradovima, otprilike kao da se komadićak Monte Carla odlomio i skotrljao u Bokokotorski zaljev. Uz njega je preuređena hala negdašnjeg arsenala s dvije podmornice jugoslavenske vojske, lijepo obnovljene. Kasnije vidim da se nogometni klub zove Arsenal. Pred književnu večer ćemo o brodogradilištu pričati s Vesnom, uspoređivati ga s pulskim, a onda govoriti i o kotorskim velikašima koji su ovdje imali palače za ladanje i ljetovanje. U jednoj od njih se održalo predstavljanje knjige koje je, hvala na pitanju, dobro prošlo.

Gužva, metež i sveopći kaos duž cijelog zaljeva odvratili su nas od toga da putovanje nastavimo po crnogorskoj obali, kao i od toga da se vraćamo po dalmatinskoj. Odustali smo i od Skadarskog jezera, da ne odemo predaleko od kuće, kratko razmišljali o Cetinju, da bismo se na kraju odlučili za Trebinje. Najvažnije nam je bilo pobjeći od tolike ljudske vrveži, što nam se dodatno potvrdilo kad smo posjetili Kotor. Tih desetak kilometara od Tivta prema Kotoru putovali smo gotovo dva sata, pa još nekih pola sata tražili parking, umalo da nismo odustali, a onda se izbezumljeni od vrućine provlačili između ljudskih tjelesa, zavlačili u crkve i kapelice, tumarali kalama i pentrali se po zidinama na kojima su se onesvještavali dehidrirani turisti. Pod zidinama nepregledna kolona automobila, u kojoj smo vidjeli sebe od pred koji sat, te stalno zavijanje kola hitne pomoći. U crkvi Sv. Marije Koleđate, uz ostatke blažene Ozane Kotorske, vidjeli smo drvenu skulpturu Isusa s kratkom kosom i gotovo bez brade. Sjetio sam se scene iz Buñuelova filma Milky Way, kada se Isus pred odlazak na večeru s apostolima krene brijati, a majka mu kaže: „Ljepši si mi s bradom“. 

Zbog gužve smo pobjegli iz tog lijepog grada prije nego što smo mislili. Do Perasta nismo uspjeli ni doći jer su nam htjeli uzeti četrdeset eura za parking i posjet Gospi od Škrpjela, gdje smo već jednom ranije bili. Laknulo nam je kad smo se krenuli penjati prema Trebinju, preko golih brda prekrivenih tek oštrom blago-zelenkastom travom i razbacanim čupercima grmlja. Cesta je u jako dobrom stanju. Pred nama auto slovenskih registracija, a u njemu žena i muškarac koji vozi dok u krilu drži dijete od jedva dvije godine koje upravlja volanom. Zaustavljaju se par krivina prije granice kako bi dijete vratili u sjedalicu. 

Dok sam još u Tivtu po internetu čitao o Trebinju, iskočila mi je najava koncerta Bijelog dugmeta u tom gradu. Nisam neki fan, ali imam poštovanje prema njima, toliko da imam namjeru otići na koncert u Puli, jer će to vjerojatno biti zadnja prilika da ih jedini put vidim uživo. Kad su se ono jednom davno bili okupili nisu me zanimali, a sad me, eto, zanimaju, mada ono što sam čuo na snimkama ne zvuči baš nešto. U grad ulazimo bez navigacije zbog skupog roaminga, a na internet se kačimo samo po smještajima, kafićima i restoranima. Vozimo se jednom od prometnijih ulica s četiri trake, dugačkim pješačkim otokom koji ih dijeli te semaforima koji tek bljeskaju upozoravajuće žuto pred pješačkim prijelazima. Uključiti se u takvu ulicu, pogotovo skrećući ulijevo, poprilično je stvar dogovora. U jednom trenutku, bez posebnog razloga, odlučim skrenuti desno i kako skrenem tako T. prepozna zgradu koju tražimo. Novoizgrađena, s lijepim, urednim i čistim stanom. Izađem na balkon i shvatim da gleda na stadion na kojem će se održati koncert. Pozornica je usmjerena ravno prema nama. Stan smo uzeli na dvije noći, do petka, a koncert je u subotu. Bilo bi sjajno izbjeći nelagodu ulaska u gužvu i gledati ga s terase. Zovemo vlasnicu, no zauzeto je preko vikenda. Ništa od Bijelog dugmeta u Trebinju, a pitanje je što će biti u Puli i hoću li nešto izmisliti da ne odem.

Trebinje je lijep i uređen grad, pun ljudi, kako stalnih stanovnika tako i dijaspore te turista. Nema napetosti u zraku, nisam se niti u jednom času osjetio ugroženim, ali sam morao na ta dva dana u glavi isključiti neku sklopku. Naširoko sam izbjegavao muzej, galerije, dvije knjižare koje sam vidio, kulturni centar, izbjegavao sam lažiranu povijest koja se osjećala posvuda, a pogotovo na mjestima koja se nazivaju institucije, kao i na svakom drugom koraku, po grafitima i muralima, parkovima, po spaljenom i srušenom naselju starih kuća uz samo središte u koje je čovjeka jeza zaći, a zašli smo i pentrali se po vrućini koliko smo god mogli. Ponajviše je besrama u divnom i jadnom, pred pedesetak godina zbog izgradnje hidrocentrale skrajnutom Arslanagića mostu. Čitam sažet, dobro sročen tekst na tabli postavljenoj uz četiristo pedeset godina star most, koji završava rečenicom da se od 1993. godine naziva Perovića most. Kao da osjećam neugodu tog povjesničara i istoričara dok piše zadnju rečenicu za koju bi se nekom stranom čitaču moglo učiniti da je u tekst pala ravno s Marsa ili kruške.

Pred početak putovanja postojala je nesigurna i daleka ideja da bi mogli posjetiti Trebinje, pa sam za svaki slučaj nasumce uzeo jednu Kovačevu knjigu, tek da pročitam koju rečenicu u njegovu rodnom kraju. Za popodnevnog odmora drugog dana, baš dok sam je čitao, primio sam poruku istog onog prijatelja koji nas je obavijestio o požaru kod Skradina. Piše: Ima li spomenik ili ulica M. Kovaču? U tom trenutku pitanje mi je toliko nejasno da se, dok držim, dakle, knjigu u rukama, na nekoliko sekundi pitam kakve veze imaju Mišo Kovač i Trebinje. Potom se neko vrijeme plašim za vlastitu pamet.

U petak krećemo za Stolac. Uzeli smo stan na dvije noći, no vlasnik nam se nikako ne javlja iako su novci prebačeni na njegov račun. Nemamo ni adrese ni upute gdje da dođemo. Iz Trebinja pratimo znak za Mostar, no na drugom kružnom toku više nisam siguran jesmo li dobro skrenuli. Sljedećih sedamdesetak kilometara nema niti jednog znaka koji će potvrditi da smo na pravom putu, ali svako malo nailazimo na nove ploče koje nas upućuju na sakralne objekte. Cesta je jako dobra, krajolik jednak onom između Herceg Novog i Trebinja, pusta brda na sve strane, a kad naiđemo na kakvo mjesto u njemu nikoga. Tek poneki štand s medom bez živa čovjeka da iza njega stoji. Konačno vidimo ploču sa smjerom Stolac, nakon koje se cesta naglo kvari, asfalt je ispucao i pun rupa, poskakujemo i drndamo dok pretječemo kamion, i tako nekoliko kilometara sve dok se s nama ne pozdravi Republika Srpska, a dobrodošlicu poželi Federacija BiH. Tad cesta opet postaje dobra, a vožnja ugodna. Prolazimo kroz Stolac i zaustavljamo se u Radimlji. Nekropola je u zadnjih desetak godina ograđena i uređena, sa suvenirnicom i info pultom na kojem radi ljubazna djevojka koja rado odgovara na sva pitanja. Po žestokom suncu koje je odavno sažgalo travu hodamo među golemim kamenovima. Dodirujemo ih i zagledamo, prstima prelazimo preko Radojeve ispružene ruke. Vidimo, još je spomenika preko ceste, što znači da je još i davnih pokojnika ispod ceste. I ograda i cesta po kojoj bruje auti i tutnje kamioni, pa nekakva hala i trgovina u blizini, bit će da ima i benzinska pumpa, remete dojam i osjećaj koji se u meni budi, no ne uspijeva se zaokružiti i upotpuniti prije nego ishlapi. Nanovo nadođe i opet nestane. Dižem pogled prema okolnim brdima, nebu i suncu, pa pomišljam kako su ih i ovi poda mnom, čiji je prah kostiju odavno iščezao, jednako ovako gledali. Ne mogu ne misliti na Dizdara, a iz nekih svojih razloga i na njegova Gorčina.

U Radimlji smo imali internet. Vlasnik stana u Stocu još nam nije odgovorio na poruku. Nastavljamo prema Počitelju. S gajtana rastegnutih preko ceste vijore se zastave svakih nekoliko stotina metara. Na usputnim pekarama koje u svom asortimanu posebno ističu burek piše pekarna. Prolazimo, pored ostalih sela, i kroz Bobanovo i Šuškovo, skrećemo desno prije Čapljine i stižemo u Počitelj. Prodavači mašu plastičnim politrenkama u kojima se crveni sleđen sok od nara. Ništa ne kupujemo već započinjemo pentranje po strmim kalama i kaldrmama ovog prelijepog mjesta u kojem su se Mediteran i Orijent spojili na način da se jedva prepoznaje gdje prestaje jedan a započinje drugi. Na svakom ćošku niska i tanašna stabla nara na kojima vise neveliki plodovi. Pred ulazom u Šišman Ibrahim-pašinu džamiju napisana je cijena. Ušli bismo, ali nismo sigurni znamo li se ponašati. T. bi se trebala nečim ogrnuti, no na više od četrdeset stupnjeva nismo se sjetili uzeti kakvu vestu. Srećom, trajao je podne-namaz pa s olakšanjem odustajemo. Džamija je puna ljudi, pred vratima gomila cipela. Malo šetamo po haremu, pratimo kako nas tko gleda, pa nastavljamo dalje. Zamišljam ovaj gradić prije Osmanlija, kad su ga pred njihovim naletom uzaludno opasali zidinama, pa onda život ljudi kroz stoljeća koja slijede, u vrela ljeta, kakvo je ovo danas, i za zimskih kiša, kako će biti sutra. Potom brza i tiha propast, kad se glavni trgovački put odvojio od njega. Zamišljam ga i u Jugoslaviji, likovnu koloniju, i opet Dizdara kako hoda ovom kaldrmom. Ali ogroman vijadukt koji je izgrađen u sklopu nove autoceste, pa sad strši iz ugrizenog i ranjenog brda, remeti mi i ove misli. Spuštamo se i malo nam je žao ne probati one crvene sokove koji se poput žeravice jare u rukama prodavača, dok je oko nas sve više stabalaka nara iliti morskog šipka, kako smo ga znali zvati. Uzimamo jedan, sa zaleđenim srcem usred boce. Odvratno je sladak, okusom nalik prejako zamućenom sirupu od bilo čega što je u prirodi, a onda i u tvornici prahova, crveno.

U podnožju smo sjeli u restoran uz cestu da ulovimo internet. T. je zabrinuta. Ne zbog toga što bismo mogli ostati bez stana, već počinje sumnjati u vlasnika. Šalje mu još jednu poruku i ovaj konačno zove. Signal je slab, veza se prekida, pa se razgovor i dopisivanje rastežu na više od pola sata. Čula mu je glas i to ju je smirilo. Čini se da je neki dobar čovjek koji je u velikom poslu. Ispričava se i žali što stan nije pripremljen. Valjda je zbog toga otezao s odgovorom, ne bi li u zadnji čas stan doveo u red. Nešto kasnije dobijemo točkicu na karti gdje se stan nalazi, no i dalje nemamo adresu. Uskoro ćemo doznati da je to zato što uličica nema imena, a bogme jedva da ima asfalta. Zaustavljamo se pred starom zgradom od dva kata s tri ulaza. Dva ulaza su uređena i obnovljena pvc stolarijom, a naš nije diran preko sedamdeset godina. Orunjena boja, napukle drvene ploče, razbijeni prozori uz haustor koji je bez svjetla i zvona, prljave stepence pretrpane stvarima, gajbama krompira i luka, starim komodama, cipelama i šlapama. Na prvom katu dvoja su vrata uz koja su prislonjeni podignuti otirači. Na jednim vratima osmrtnica. Vidim da je malo žućkasta, priđem bliže i pročitam da je žena umrla 2005. godine. Na drugom katu, uz naša vrata, netko živi. Ulazimo u stan koji je uređen kao da je gospođa koja je u njemu proživjela svoj vijek otud jučer iznesena. Takav dojam remete tek PVC prozori i renovirana kupaonica. Iz spavaće sobe gledamo na napuštenu i ruiniranu halu tvornice, a iz dnevne na ruševne garaže pred kojima po čitav dan, u gomili skalamerije, neki čovjek nešto radi. Od ničega pravi ništa. U stanu je sve naizgled uredno, no na svakoj plohi je prst prašine. Ormari su puni posteljine i nečije odjeće. Sve što nam može pasti na pamet nalazimo u njemu. Od viklera do svijeća, od pribora za šivanje do kišobrana. U kuhinji ima raznovrsne hrane kojoj je rok uglavnom istekao 2021. godine. U kupaonici je barem sedam različitih vrsta sredstava za čišćenje, kao i svega ostalog. Gledamo se i pitamo što ćemo, da bježimo ili ostajemo? T. kaže da je velika sreća što je čula čovjekov glas, jer da je ostalo na porukama ne bi ovdje prenoćila. Odgovaram da se tako ponaša svaki ozbiljan i iole inteligentan manijak. Potom, gotovo bez riječi, čistimo područja stana koja ćemo koristiti, te mijenjamo posteljinu. Čovjek bi i pećinu, kroz par zahvata, pretvorio u dom.

Valjda zbog prvog dojma, čitav nam gradić nalikuje na taj stan. Dok koračamo prema centru oko nas je mnoštvo napuštenih i napola srušenih kuća iz kojih izbija šiblje i raste već poveliko drveće. Po mnogim fasadama još su uvijek vidljivi ožiljci od metaka. Na jednom zatvorenom i išaranom kiosku i dalje je tenda s natpisom: Pozdrav iz Rovinja. Čini nam se da nekako stršimo, privlačimo pažnju rijetkih šetača u još uvijek vreli sat. Izgladnjeli, bezuspješno pokušavamo naći neki restoran. Skrećemo u čaršiju, neveliki trg s džamijom, sahat kulom i crkvenim tornjem koji je tek nešto udaljeniji, gdje su restoran i tri kafića. Sjedamo na terasu restorana uz sam džamijski zid. Odabiremo jelo, no u cjeniku ne nalazim pivo. Kažem to T., a ona me u čudu gleda. Ja nisam začuđen, no iznenadit ću se nešto kasnije kada shvatimo da niti u jednom od čaršijskih kafića nema alkohola. Ništa ne pitamo, tek zagledamo stolove prepunih terasa, krivimo vratove i virimo u frižidere, no nigdje ne vidimo pivo, a kamoli što drugo. Iako je prošlo devet i već je mrak, uglavnom se piju kave i mineralne vode. Kada ugleda kafić u kojem četiri djevojke piju vino, T. poželi da tu sjednemo. No ubrzo shvaćamo da smo na pogrešnom mjestu, s klijentelom koju bi valjalo izbjeći, pa na brzinu popijemo i odemo. Konačno nalazimo lijepu i pitomu kafanicu osvijetljenu žućkastim svjetlima nekog davnog doba, uz staru bosansku kuću, most i džamijicu s malešnom munarom, pa tu provodimo dobar dio večeri. Prisluškujemo razgovore, odgonetamo dinamiku mjesta i lijepo nam je. Ezan se miješa s glasom Dina Dvornika, a čini se da ljudi, zaneseni svojim pričama, ni na jedno ni na drugo ne obraćaju pažnju. Oko jedanaest krećemo prema našem Bronxu. Pred spavanje, za svaki slučaj, uz vrata prislanjamo stolicu.

Otprve nam je bilo jasno da smo pogriješili što smo uzeli dvije noći. Ipak, sutrašnji dojmovi su puno bolji. Ujutro dobivamo poruku od vlasnika koji piše: Đe ste raja, šta se radi? Lunjamo po gradiću, penjemo se u brdo, kalama između starih kuća, prema utvrdi Vidoška, pa do Makove hiže, a na putu nas stabla nara i crijepovi na krovovima podsjećaju na vizure Počitelja. Potom uz Bregavu do slapova gdje na terasi restorana, odmah uz živu vodu, rano večeramo. Dok jedemo, za susjednim stolom djevojčica od desetak godina, prvo uz poticaj majke, a onda samostalno, tihim i tanašnim glasom pjeva desetak pjesama posvećenih Jugoslaviji i partizanima. Prekidaju je na pola Bella ciao jer kreću kući. Na našem povratku u Bronx pažnju nam privlače svjetla i graja s druge strane Bregave. Prelazimo Inat ćupriju i nailazimo na dobrodošlicu čovjeka pred vratima koji nas poziva da uđemo. Nekakvo je to okupljanje Stočana koje odiše toplinom i srdačnošću. U prizemlju je sajam na kojem se prodaje sve i svašta, od sokova i ajvara do slika i knjiga, a na katu je upravo započeo kulturno-umjetnički program. Prostorija je gotovo puna, ljudi su uparađeni i razdragani, a sparina jedva podnošljiva. Redaju se pjesnici čiji se stihovi mrve u slaboj akustici, a potom na scenu stupa mlađahni pjevač koji na matricu pjeva: Dao sam ti dušu, srce sam ti dao... Prilično smo se zadržali, nešto i kupili, a potom otišli s ganućem koje nam je ovaj događaj donio.

Kad je na putovanju stalno u pokretu i mijenja mjesta, čovjeku se nakon tri dana učini da ih je prošlo deset, a nakon tjedna barem mjesec. Sve nas više zove kuća. Sljedećeg se jutra pitamo bi li mogli još negdje ili ćemo za Pulu. Opet smo, po treći put, na cesti za Čapljinu, opet zastave, pekarne, benzinske pumpe, kafići i štandovi s voćem i povrćem. Tek mi se tad rasvijetli da u neposrednoj blizini živi Almin Kaplan, kojeg sam spominjao na onoj književnoj večeri u Tivtu i koji je, dok smo mu mi nedaleko od kuće, upravo u Tivtu gdje je njegov red da predstavi knjigu. Sasvim smo slučajno došli u ovaj kraj i tako se dobro mimoišli. 

Otkad smo ušli u Hercegovinu kuburimo s markama. Ne želimo ih previše vratiti kući, a ne možemo dozvoliti ni da ostanemo bez njih. Gotovo svugdje primaju eure, no svatko prema nekom svom tečaju, što se u jednom trenutku počelo pretvarati u pelješenje pa sam se iznervirao te odlučio službeno promijeniti novce i paziti da ne plaćam u eurima ako baš ne moram. Na putu smo prema granici, a ostalo nam je još nešto maraka. Zaustavljamo se kraj štanda na kojem voće i povrće prodaju otac i sin. Dječak nema deset godina, ali se ponaša kao odrastao čovjek. Uzimamo smokve, kavade i šljive, a dječak ih trpa u vrećice, posve usredotočeno stavlja na vagu i računa. Osjeća se važnim i uživa u svakom trenutku za kojeg pripada svijetu odraslih, dok se cijelo vrijeme očima obraća ocu tražeći potvrdu da je sve u redu. Kažem mu da nam izabere jednu dobru lubenicu, i on kucka i prislanja uho uz jednu, drugu pa treću, i na kraju izvlači onu koja je najbolja. Opet je dijete koje se igra da zna odabrati lubenicu. Uzimamo je, a kad je kod kuće budemo otvorili cijelu ćemo baciti u smeće. Kad smo potrošili skoro sve marke sjetim se da trebamo platiti komadić autoceste koja od Čapljine vodi do granice. Na pumpi su nam rekli da eure tu ne primaju, a za karticu nisu znali. Provjeravam novčanik, ostala je marka i trideset feninga. Naplatne kućice pojavljuju se puno prije nego što smo očekivali. Na displeju se crveni cijena. Marka i dvadeset. Potiho se radujem, kao da sam pobijedio u nekoj igri.       

Opet s autoceste izlazimo kod Skradina, ali ovog puta idemo u G. da provjerimo kakvo je stanje nakon požara. Parkiramo uz cestu na kojoj gotovo da i nema prometa osim jednog autobusa koji nešto čeka nasred lijeve trake. Ne možemo prići kući zbog ižđikljale trave, a nemamo ni ključa, pa pješke okružujemo zaseok kako bismo prišli kroz dvorište T. rođaka. Tad shvaćamo da je požar odozgo došao na tridesetak metara od kuća, uz sam maslinik. Dočekuje nas T. strina Ljuba, koja joj i nije strina nego nešto od strine znatno dalje, ali tako se to ovdje kaže, žena od preko sedamdeset godina, visoka, snažna i okretna. Silno se obradovala i raspričala kad je vidjela T. Nisam prije bio tu i nisam vidio kuću, a kako nema drugog načina penjem se na metar i pol visoku ogradu od izlivenog betona tako što se ulovim za šipku konstrukcije odrine i prebacim na drugu stranu, a Ljuba kaže: „Vako i ja kad mi nešto ispadne preko.“ Poslije pijemo kavu i razgovaramo o požaru. Ljuba hvali vatrogasce i priča o svom strahu i strahovima drugih, a imena su im šarena, tu su Gliša, Katica, Jozo, Stevanija i ostali, netko je zaspao u kući i probudio se u dimu, a nekog je zalio kanader. Ista se muka razdijelila i spojila ljude. I sad puše onaj vrući vjetar. Na stolu nema pepeljare pa gasim cigaretu o zemlju. Ljuba mi viče da opušak bacim u kantu ispod dvorišne špine, ionako će tom vodom zaliti ruže, a meni žao da završi među ružama pa ga samo umočim, potom izgazim na betonu i bacim u kontejner. Na odlasku provjeravam da se nešto ne dimi.

U Bratiškovcima je vatra došla do samih kuća. Zgarišta su na metar od zidova. Još ćemo obići Groblje sv. Nikole, staro, lijepo i prostrano, s razbacanim grobovima na sve strane. Nije posve sređeno, no baš je u tome neke ljepote. Nalazimo obiteljsku grobnicu T. obitelji i pričamo tko je sve u njoj pokopan. T. me pita što piše, pa joj čitam s nadgrobnika njezina djeda i bake na kojima nema njihovih imena, tek slike i epitaf. Prekasno se rodila da ćirilicu nauči u školi. Ostavljamo svijeću na baterije, koja nije grobljanska već kućna, da gori na grobnici. T. me pita može li se nešto zapaliti, a ja kažem da ne može, pa se vratim i izvadim bateriju. 

Ne stižemo do Šibenika gdje smo se mislili sresti s Pirketom da, kad smo već tamo, popijemo jednu, a čini se da ne stiže ni on, pa onako usput u poruci predlaže da o putovanju nešto napišem. Aj napiši putopis za Forum. Bio vamo, bio tamo, kaže. Nećkam se, ne odgovaram konkretno, no dok vozimo prema Puli ideja mi se sve više sviđa. Nije putopis, ali jest barem reportaža ili još više nekakvi bljeskovi s kratkog putovanje dugog trajanja, za kojeg smo izbjegli sve prometne kolapse usred sezone, da bi nas jedina gužva dočekala pred Pulom gdje se u Areni, otkriva nam T. mobitel, upravo spremala zapjevati Doris Dragović. Umorni, dugo smo kroz noć gmizali prema Verudi. Prema kući.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu