Zašto u istu kategoriju ulazi netko tko ima jedan, dva, 5 ili čak 20 apartmana? Foto: Goran Šimac/Tris
U kolovozu ove godine u Hrvatskoj je bilo 27,1 milijuna noćenja turista u komercijalnom smještaju, od toga 13,3 milijuna gostiju u obiteljskom smještaju, a svega 5,1 milijuna u hotelima. Dakle, kad se bez kraja i konca cijele sezone broje gosti od kojih ćemo živjeti, najveći udio u tome snose upravo vlasnici apartmana, oni dovode i privlače goste sve boljom ponudom.
I dok se cijele godine marljivo izvještava o gostima, istovremeno se udara po 'apartmanizaciji' i niskim porezima, po pohlepnim vlasnicima apartmana koji su – iako se bave prilično zahtjevnom i radno intenzivnom djelatnošću – proglašeni rentijerima. Kad ministar financija Marko Primorac kaže da će kupiti državne obveznice, nitko mu ne kaže da je ono što jest - rentijer, ubrat će kamatu bez ikakva posla.
I sad država želi udariti svom žestinom upravo na vlasnike apartmana, na kojima počiva naša toliko isticana turistička djelatnost. Gdje je tu razum, gdje poznavanje ekonomije? Teško je to reći, jer po vlasnicima apartmana može udarati kako tko hoće, pa tako oni nisu bitni ni Hrvatskoj udruzi poslodavaca, iz koje se stalno prozivaju, pa se predlaže veći porez na iznajmljivanje apartmana, a manji na velike plaće! Ista je to udruga koja okuplja poslodavce od kojih mnogi ne plaćaju dovoljno radnike, očekuju da ti radnici rade za minimalac od jutra do sutra. To su upravo ti radnici koji ne mogu kupiti stan ni gradilište, jer nisu pošteno plaćeni, ali još ima radnika koji pristaju na te uvjete i ne traže sindikalnu podružnicu.
Međutim, što ako vlasnici apartmana uvide da će iduće godine raditi većim dijelom za državu i odluče – ugasiti djelatnost? I to je moguće, jer je atak na iznajmljivanje apartmana, sami temelj na kojem počiva hrvatski turizam, sve jači. Pa tako ove godine gledamo golemi rast političarskih plaća, smanjenje poreza na njihove i ostale ogromne plaće, a uskoro rast poreza na iznajmljivanje i uvođenje poreza na nekretnine. Dakle, ministri moraju imati velike plaće, ministri i direktori trebaju plaćati sve manji porez, a Štef iz Klanjca ima dvije nekretnine, jednu od 80 i drugu od 30 kvadrata i on će morati plaćati veći porez!
Reforma malo podsjeća na djelovanje Superhika, lika iz Alana Forda koji je otimao siromašnima i davao bogatima. Taj nikako da odseli iz Hrvatske. Uvjeravaju nas i da s velikim brojem nekretnina u vlasništvu ekonomija stagnira, ulaže se u stanove i kuće, a ne u, što ja znam, dionice poduzeća kakav je bio Agrokor. Moja kućica, moja slobodica – Hrvatima to uistinu previše vrijedi i jasno je da je autor te stare izreke posve u pravu. Živjeti cijeli život u tuđem stanu, kako to čine radnici na Zapadu, ipak čovjeka stavlja u sasvim drugi položaj ako ostane bez posla ili se razboli, ako mu se raspadne brak. Zašto, uostalom, bogati Hrvati grade vile velike kao cijeli kvartovi, ograđuju i zauzimaju more? Zar ne bi i njihov kapital bio bolje oplođen na dioničkom tržištu? U njihovom vlastitom poduzeću? Ako netko, pod udarom poreza, proda nekretninu i uloži na hrvatskom tržištu kapitala, hoće li uskoro biti slobodan i od tog svog uloga? Bez dobrih informacija igra na burzi previše je riskantna i ovaj proces mogao bi biti zapamćen kao novi val osiromašenja Hrvata.
Želimo se ugledati na zemlje u kojima postoji porez na nekretnine, ali te zemlje uglavnom znaju vrijednost nekretnina i razrezuju porez prema vrijednosti. Hrvatska nema pojma kako procijeniti nekretnine i porez će se ravnati prema veličini, staje ili kristalne dvorane, našim vlastima je nebitno.
Osim toga, je li sve baš tako divno u zemlji koja ima visok porez na nekretnine kao što je Njemačka? Pa Njemačka je opet u opasnosti od nacističke gangrene, što pokazuje da u toj zemlji postoji velik problem sa zaboravljenim siromašnim ljudima, slično kao što to postoji i u Americi. Pa se Kamala Harris smije na priču o Haićanima koji jedu mačke i pse, umjesto da se zamisli nad time tko je i s koliko malo obrazovanja, jer američko školstvo je za bogate, podlegao toj priči.
Stefan Zweig, njemački pisac, čudio se u osvit rata kako su se odjednom odrpani Hitlerovi jurišnici pretvorili u uzorne vojnike u novim uniformama, u novim vozilima, s gomilom oružja. Netko se i tada poigrao sudbinom svijeta, investirao u propast hraneći dobro strahove, jer strahovi rastu i kad su sasvim bedasti.
Čini se tako da aktualni vlastodršci žele uništiti hrvatsku vikendašku tradiciju, posve nepromišljeno postupajući kako bi Hrvatska ušla u OECD, hrvatska je vikendaška tradicija. Mnogi imaju klet, vikendicu, kućicu na moru, obnovljenu rodnu kuću u roditeljskom selu. To sasvim sigurno nije samo 20 posto Hrvata, taj podatak iz bankarske ankete višestruko je sumnjiv. I sad će penzioner s kleti plaćati porez, a vlasnici brojnih zagrebačkih vila neće! Dok država nije u stanju odmjeriti pravu vrijednost nekretnina bolje bi bilo da u cijelu priču ne ulazi.
Doduše, i sad postoji porez na vikendice, i on je krajnje nepravedan, jer moj susjed s 40 'kvadrata' vikendice taj porez plaća, a vlasnici golemih vila u kojima stanuju ne plaćaju. Osim toga, upitna je i ustavnost tog poreza, jer po Ustavu svatko je 'dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima. Porezni sustav se temelji na načelima jednakosti i pravednosti.' Kakve su gospodarske mogućnosti vlasnika vikendice, ako ima mirovinu od 600 eura? Smije li država njega prisiliti da tu sitnu imovinu prodaje ili iznajmljuje? Je li to jednakost i pravednost?
Slično je i s nakanom da stanari mogu zabraniti susjedu da svoj stan nekome iznajmi, i ustavnost takve zabrane mogla bi doći u pitanje, kad bismo imali uistinu neovisan Ustavni sud, jer takva zabrana udara na poduzetničke slobode, svetinju liberalno uređene države. Vlasnik stana može u njemu držati koga god hoće, pod uvjetom da stanari poštuju kućni red. Sve drugo je napad na slobodu.
I, što je to uopće 'apartmanizacija', riječ koju smo čuli bezbroj puta, gotovo kao i pojam rodna ideologija, ni za nju ne znamo što bi to bilo. Je li apartmanizacija kad u Hrvatskoj svatko gradi gdje hoće, jer ima žnoru u vlasti, pa prvi red više nije do mora, nego s temeljima u moru? Postoje li uopće vlasti koje prave urbanističke planove, određuju gdje se može, a gdje ne može graditi, koliko je od mora udaljeno pomorsko dobro, koliko se uopće u nekom selu može graditi? Treba li ta pitanja postavljati vlastima ili vlasnicima apartmana?
K svemu, stalno se zaziva gradnja hotela, kao da to nije privatna inicijativa. Hotelijeri očito ne vide mogućnosti velike zarade na hotelima u Hrvatskoj i zato ih i ne grade. Zaradu vide vlasnici apartmana, neveliku jer i sad su im obaveze prilične, pa čak plaćaju i 25 posto PDV-a na uslugu bookinga), ali ako sami sve rade, mogu dopuniti kućne proračune. Uostalom, možda su apartmani općenito budućnost turizma, jer gostima osiguravaju privatnost i obiteljski mir, a restorani, dostava hrane, perilice rublja i suđa osiguravaju dobar komfor i bez silnog hotelskog osoblja.
K tome, naši gosti nisu neki bogatuni, broje svaki euro, neki i donose hranu i da nema apartmana ne bi vidjeli Jadrana. Apartmani su, tako, nešto što ljudi čine za ljude, bez velikih korporacija i hotelijera. U hotelima su gosti ovog kolovoza boravili malo više od četiri, a u apartmanima više od 6 dana. Sve u svemu, udaramo žestoko na sam temelj hrvatskog turizma, pa vlasnicima apartmana najavljujemo trostruko povećanje obaveza. Moglo bi nam biti kao i s radnicima, poslodavci su ih gnječili i slabo plaćali, a sad ih svijećom traže. Ako se iznajmljivanje apartmana legalno ne bude isplatilo, što će se dogoditi?
Hrvati su u zemlji, u kojoj moraš biti član HDZ-a da bi bio bilo što, od ravnatelja bolnice do direktora Jadrolinije, našli mali prozor – iznajmljivanje stanova na moru i kraju – za koji ne moraš poznavati ni Marka ni Lovru ni Josipu ni Gabi ni izvjesnu osobu AP.
Novinari upiru u vlasnike apartmana na moru koji kažu studentima da u sezoni moraju iseliti, kao da je vlasnik stana odgovoran za nečiji studij, kao da on mora podnijeti trošak studiranja nečijeg djeteta, a ne roditelji kojima bi mogla nešto više pomoći država. Govori se i o tome kako su davanja iz plaća velika, a da vlasnici apartmana naplaćuju 200-300 eura noć i začas mogu namiriti davanja. Davanja iz plaća su velika jer se plaća zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a apartman za 300 eura mora imati bazen, ostali toliko dobiju za puno više dana u špici sezone.
Dakle, prvo bi trebalo objaviti računice svih poreza, pa i aktualnih davanja po krevetu u apartmanu, te troškove koje valja podmiriti, pa da vidimo koliko su uopće apartmani 'porezna oaza', kako se papagajski ponavlja bez ijedne jedine brojke. Pa po krevetu se uglavnom ne plaća manje od 100 eura, pa se plaća 20-tak posto posrednicima koji dovode goste te još 25 posto PDV-a na tu uslugu. I sad se najavljuje utrostručenje davanja! I neznalice sve računaju na ukupni prihod, pa porez se ne plaća na ukupni prihod, nego dio prihoda mora biti neoporeziv. I ne može to biti isti iznos kao kad se stan daje u najam podstanarima, jer se za turizam puno više troši i ulaže, plaćaju struja i voda, kupuje niz artikala koji čekaju goste u apartmanu, posprema se, čisti i pere rublje... Koliku razinu neznanja moraš imati da misliš da je to isto, podstanar ili turist?
K svemu, zašto uopće i danas u istu kategoriju ulazi netko tko ima jedan, dva, 5 ili čak 20 apartmana? Koliko nepromišljen moraš biti da ulaziš u takvu priču bez temeljite pripreme? Po onoj 'mogu što hoću'! Ali, možda će netko drugi zato uvoditi Hrvatsku u OECD...
Napomena: autorica je vlasnica apartmana koji od ove godine iznajmljuje i računica bi na kraju mogla biti prilično mršava, te poziva svakog tko kaže da su vlasnici apartmana rentijeri da dođe pomoći pri samo jednoj smjeni gostiju ili pripremi sezone u proljeće.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu