Bečki roman: Vrata od piščeve utrobe

„Filmska priča o psihijatru srpskog porekla, koji je uhapšen u Beču zbog sumnje da je kolegama podvalio otrovnu tortu zbog čega je jedan od njih čak završio i u bolnici, dobila je još jedno neverovatno poglavlje - osumnjičeni psihijatar i ranije je proganjao svoje kolege, zbog čega je jedan od njih čak ugradio i video nadzor na svojoj kući. Kako je 'Blic' ranije ekskluzivno objavio, u pitanju je Vid Velikić, sin Dragana Velikića, poznatog pisca i bivšeg ambasadora Srbije u Austriji. Ova informacija potvrđena je 'Blicu' u diplomatskim krugovima, dok je Velikić na poziv novinara 'Blica' samo spustio slušalicu. Kako smo ranije pisali, za slučaj trovanja kolega možda se i ne bi saznalo da jedan od lekara koji su konzumirali njegovu tortu nije završio u bolnici usled tegoba. Medicinari su najpre mislili da su se zarazili korona virusom, pošto su imali vrtoglavicu, povišenu temperaturu, neki su povraćali... Tek analizom krvi doktora koji je završio u bolnici utvrđeno je da u sebi ima koktel dva leka – 'truksal' i 'benzodiazepam'. Tek tada, doktori su povezali da su zajedno jeli tortu koju im je Velikić doneo i tako su kockice počele da se slažu, a policija da istražuje slučaj. Pošto su tragovi nesumnjivo vodili do mladog srpskog psihijatra, policija je došla u bolnicu da razgovara sa njim, ali se ispostavilo da on tog dana nije došao na posao. Izdata je poternica i ubrzo je uhapšen u jednom lokalu“, objavio je srbijanski dnevnik „Blic“, 27. svibnja 2020. godine. 

Istog dana je na portalu srpska.info izašao naslov: „Velikić se predstavljao kao profesionalac, pa OTROVAO KOLEGE”. Vučiću najbliže novine, “Informer”, su vrisnule: „Skandalozno! Dok Velikić junior truje lekare po Beču, Velikić senior priča da ljudi u Srbiji truju sami sebe zbog nemaštine!“. Ni proslavljeni „Kurir“ nije zaostajao: „Sin Dragana Velikića, bivšeg ambasadora Srbije i književnika, trovao lekare tortom“.

Zbilja, srpski psihijatar sa bečkom adresom i radnim mjestom, Vid Velikić, sin pisca i nekadašnjeg veleposlanika Republike Srbije u Austriji, Dragana Velikića, jeste uhapšen u proljeće 2020. godine i pritvoren na 70 dana bez bilo kakve optužnice. Dvije godine kasnije je u sudskom procesu dokazno da mlađi Velikić nikoga nije otrovao – jer nije ni sebe, pošto je također jeo tortu u kojoj, službeno, nije bilo nikakvih „truksala“ i „benzodiazepama“ - ali to više nije bila vijest za beogradske tabloide i njihove portale sa banjalučkim redakcijama.

Pokojni Abdulah Sidran je rekao da je postao piscem onoga trenutka kada je sve što mu se dešava u životu počeo doživljavati kao književnu građu, što naravno ne znači da baš ništa nije emocionalno proživljavao, daleko od toga. 

Kafkijanski proces u kojem je netko oklevetao Vida V., poslužio je njegovom ocu Draganu kao, recimo tako, dio građevinskog materijala za „Bečki roman“ koji je u Hrvatskoj objavila u nakladnička kuća MeandarMedia iz Zagreba.

Mogao je, i nitko mu to ne bi zamjerio, stariji Velikić napisati nefikcijsku knjigu o bizarnom slučaju u kojem je Vid oklevetan, pritvoren, medijski raščerečen i onda, „tipično austrijski“, pušten prvo na privremenu, pa onda i trajnu slobodu kao dokazano nevin. I to bi, da pojasnimo ako treba, bio dobar, čitanja vrijedan tekst, koristan za moguću ekranizaciju u Srbiji u kojoj je produkcija televizijskih serija i kvantitetom i kvalitetom daleko iznad ovdašnje. 

Mogao je, i opet mu to nitko ne bi zamjerio, stariji Velikić napisati dnevnik u kojem bi bilježio sve važno tijekom Vidovog boravka u pritvoru, kao i ono što je uslijedilo poslije. A to poslije bila je parada licemjerja koje se brižljivo skriva iza idiličnih slika „zemlje bogatih seljaka“, kako je jedan Sarajlija opisao Austriju, čiji se glavni grad smatra jednim od najsigurnijih, najuređenijih i najsretnijih na svijetu.

No, ništa od toga nije napisao Dragan Velikić. Njegov se „Bečki roman“ – i to je tek jedna od puno vrlina ovog proznog djela – može čitati bez ikakvog predznanja o stvarnom događaju kojim je pisac, recimo tako, bio više iniciran nego inspiriran.      

Narator u „Bečkom romanu“ se ne zove Dragan, već Andrej, i nije pisac nego stomatolog kod kojeg su svraćali i pisci iz stare, nestale zemlje. Njegov uhapšeni sin, dr. Pavle Marić, jeste psihijatar i jeste zatvoren pod sumnjom da je otrovao kolege. On, dr. Marić, u knjizi je, kao i u jednom životnom periodu, radio u pritvorskoj knjižnici. Sličnosti sa stvarnošću tu ne prestaju, već postaju - što je druga, velika i važna vrlina ovog proznog djela – temelj za piščevo razorno suočavanje i sa suludom situacijom u kojoj mu se našao sin i sa vlastitom ulogom oca koja, kao i sve nedovršene role, nikada nije bila proživljena do kraja, već maniristički odglumljena. 

„Ništa ti ne vidiš, misli u sebi Pavle, kada se Andrej pojavi u sobi za razgovore sa onim nalepljenim osmehom samopouzdanja, kojim bi da prekrije čitav jedan pogled na svet što je preko noći postao nevažeći. Gde je nestao sveznajući pripovedač, koji je nepogrešivo određivao redosled poteza, postavljao pitanja, i odmah davao odgovore? Izvan tih relacija ništa drugo nije postojalo. Uvek je imao alibi za vlastiti egoizam. Majstorski je kamuflirao svoje odluke, predstavljao ih kao logično, jedino moguće rešenje. Pavle je bio prinuđen na poslušnost da ne bi ugrozio oca čiju nesigurnost je intuitivno osećao. Prepuštao se njegovim izborima ne pitajući se da li i on sam to stvarno želi. Nikada se nije pobunio. Prvi put Andrej nema šta da ponudi, bez odgovora na vrtlog pitanja koja samo sustižu jedno drugo, pitanja koja niko ne izgovara, ali koja nepomerivo postoje poput zatvorskih zidina. A on stoji zanemeo u tom viru ne shvatajući šta se dogodilo. I od puste želje da je to samo ružan san čeka da grozota prođe, da se čudo dogodi, da se konačno probudi i nastavi po starom, uhodanim stazama izbegavanja odgovornosti. Ali buđenja nema bez suočavanja. Kako je Pavle dospeo u zatvor? Ne u ovaj gde su ga gurnule hijene iz Centralne bolnice, nego onaj koji je sam izgradio? U čemu je Andrej ima veliki udeo“, piše, dakle, Velikić bez imalo milosti za lik oca koji je, kako pisac na jednom mjestu kaže, sina pokazivao kao trofej. 

Rekonstruirajući bizarni slučaj doktora Marića i ne skrivajući kako njegov otac i majka nimalo ne sumnjaju u – kasnije dokazanu – nevinost svog djeteta, Velikić se brutalno obračunava sa Andrejem, njegovim nerazumijevanjem vlastite uloge u Pavlovu životu, ali i deluzijama kojima je štitio kako svoje izbore, tako i predrasude, ali i nemali konformizam.    

„Sada Andrej, utonuo u crnilo, korača bečkim ulicama i priča sam sa sobom, u sebi, i naglas. Preslišava se šta mu je činiti. Teško odustaje od mita koji je izgradio tokom trideset godina u tom gradu, da živi na najboljem mestu na svetu, da diše najčistiji vazduh, pije planinsku vodu iz bečkog vodovoda koja stiže čak iz Semeringa. Buka je svedena na najmanju moguću meru. A problemi se anticipiraju još u začetku, dok su u predelu strepnje. Odjednom više ne važe dogovori od pre tri decenije, postignuti sami sa sobom u jutarnjim vozovima na relaciji Južna stanica - Viner Nojštat, kada je sanjivim pogledom odmeravao svaki detalj i trudio se da bude jedan od tih ćutljivih putnika, uvek zaštićen, i stalno na oprezu – nesvestan da je apsolutna sigurnost jedno izmišljeno stanje, bolest, tako austrijska“. 

Moguće je da Dragan Velikić nikada ne bi napisao roman o slučaju dr. Marića da ga se nije ticao onoliko koliko se očeve tiču muke sinova. Ono što je sigurno jeste da Dragan Velikić ne bi napisao ovako dobar roman da sam sebi nije zašao u utrobu. I to bez anestezije.

Ukoliko se potvrde navodi prema kojima je sam Velikić kazao kako je ovo njegov zadnji roman, onda boljeg kraja jedne velike, međunarodne karijere nagrađivanog pisca nema. Ukoliko će i dalje pisati i objavljivati, e onda ga čeka krvav rad, jer ako „Bečki roman“ nije najbolje prozno djelo ovog srpsko-hrvatskog autora – ne, naravno, zbog jezika, već zbog porijekla i pulskog djetinjstva – onda je, sasvim sigurno, jedno od najboljih.