Nova desnica u Hrvatskoj – Vječno ugrožena i trajno privilegirana

Današnju desnu politiku i s njom povezanu retoriku karakterizira prilično velika doza svakojakog jadanja i osjećaja uvrijeđenosti. To može izgledati kontraintuitivno s obzirom na to da se nova desnica često povezuje s maskulinim i autoritarnim stilovima, sklonošću prema hijerarhijskom poimanju svijeta te općim prezirom prema svemu što ona, prema nekim svojim klasifikacijskim tablicama, smatra manje vrijednim. U kratkom pregledu domaće situacije vidjet ćemo da se ispod maske mačizma vrlo često krije tek obični patetični mekušac, da ne kažemo plačipizda.

Možda je taj fenomen kod nas najuočljiviji kada su u pitanju veteranske udruge i njihova vodstva. Tamo zauzimanje poze žrtve cvjeta. Posljednji nam primjer stiže s Korčule i zorno ilustrira vođenje politike naplatom ratne traume koja se zbila prije trideset i više godina. Kad je na Korčuli oštećen mural posvećen francuskom dragovoljcu Jean-Michelu Nicolieru, koji su izradili pripadnici lokalne veteranske udruge i tamošnja navijačka skupina, optužba je odmah pala na nekolicinu publicista i novinara koji su u to isto vrijeme u gradu održavali svoj skup. Nema nikakvih dokaza da su mural s natpisom „Za dom spremni“ oštetili ljevičari prisutni na tamošnjem festivalu, ali veteranska udruga uvjerena je da to mogu biti samo oni i nitko drugi jer – kako su zacviljeli na društvenim mrežama – „vandali žele ubiti Nicoliera po drugi put“. Tako se, kako je stajalo dalje u medijima, „gradi narativ o kontinuiranoj ugroženosti hrvatskih nacionalnih vrijednosti i žrtava djelovanjem preostalih 'lijevih ideologija' i 'titića'“.

Osim što se tu branitelji, baš kao i u mnogim drugim slučajevima, pretvaraju u profesionalne narikače, zanimljivo je da dolazi do neobične inverzije. Naime, pobjednici u prošlom ratu, na koji se neprestano pozivaju, danas se osjećaju napadnutima, odbačenima i neshvaćenima; zadobivaju auru mučenika na koje stalno netko nasrće (Markovina i njegovi, šibenski Fališ, pjevačice tradicijskih pjesama, folklorna društva, Bajaga i sl.). Nedovoljno informiranom promatraču sa strane ne bi na prvu bilo jasno je li taj rat završio trijumfom ili tragedijom. Zašto, dakle, netko tko je mažen i pažen od države već više od 30 godina, netko tko je dobro potkožen državnim apanažama, po svaku cijenu želi postati odbačenik i parija, perenijalna žrtva srpsko-jugo-tito-udbaških snaga koje neprestano vrebaju na anđeoski nevinu veteransku populaciju i njima pripadajući podmladak iz navijačkih redova? Zašto toliko plaču nad samima sobom kad im objektivno ništa ne nedostaje, kad im u životu zapravo nema nikakve drame i kad ne trpe nikakva posebna lišavanja? Kao da si ti rentijeri boli nikakvu drugu značajku ne mogu pribaviti nego da opetovano stenju, da se prikazuju kao trpeće individue kojima stalno netko radi o glavi i kojima je život neprekinuta kalvarija.

Možda zato što takvom galamom osiguravaju da im se ne dira u povlastice i materijalna prava, a možda zato da bi – uvrijeđeni kakvi jesu – sačuvali društveni okvir u kojem nikad neće sasvim nestati potreba za prigovaranjem, gunđanjem i većim ili manjim prijetnjama. Možda je cilj i odglumiti progonjenost kako bi kasnije, ako i kad za to dođe vrijeme, na toj lažnoj napaćenosti mogli mobilizirati istomišljenike i uzvratiti istom mjerom. Jednom je prilikom Ozren Žunec zaključio da je veteranska populacija onaj dio stanovništva koji se po prirodi stvari nikada i ničim ne može u potpunosti zadovoljiti. Njihovi su apetiti gargantuovski neutaživi: čim dobiju jedne povlastice, u kombinaciji plačljivosti i prijetnji odmah zatraže druge. Sa svojim, nazovimo ih tako, reparacijskim zahtjevima zapravo nikad ne prestaju.

Anušić kao profesionalni alarmist

Rat i ratne narative naročito iskorištava popularni pjevač Thompson. On je kao svoj tematski izvor jednim dijelom odabrao Drugi svjetski rat (uz to se koristi i srednjim vijekom kao navodnim zlatnim dobom Hrvatske te Domovinskim ratom) i naslanja se na antivrijednosti proizišle iz gubitka tog rata, promatrane kroz revizionističku optiku u kojoj su njegovi potučeni. Veličajući taj poraz, što sad izgleda pomalo i mazohistički, tronuto zaključuje: „loša bila četr'es' peta“.

Kad smo već kod veličanja rata i ratnog vremena, njega posebno eksploatira i aktualni ministar obrane Ivan Anušić. Postao je netko koga bismo mogli nazvati profesionalnim alarmistom. Svakih nekoliko dana panično upozorava na opasnost od Srbije, navodeći da se naoružava i da su prijetnje stvarne. Redovito širi najcrnje scenarije, najavljuje apokalipsu i armagedon. Kao protutežu potencijalnim napadima zaziva zajedništvo iz Domovinskog rata, pozivajući se na pobjednički mentalitet koji je tada vladao, i prijeti da će nas, ne vratimo li se tim vrijednostima, sigurno dočekati tjeskobna i nevesela budućnost. Nije posve jasno širi li ministar paniku zato što doista vjeruje u ono što govori ili takvim reakcijama opravdava predimenzionirani vojni budžet i ne bogzna kako uspjelu nabavu rabljenih francuskih Rafalea. U svakom slučaju, što se opasnost prikazuje većom i što se oko toga više drami, to se ministrovo djelovanje u javnosti doživljava važnijim i nezamjenjivijim. Spada u red političara sklonih pridavanju presudne važnosti najgorem od svih mogućih ishoda.

Drugu grupaciju koja jako dobro živi od resantimana – a s Anušićem smo već zakoračili u taj prostor – čine političari. Oni se u izjavama i javnim nastupima često služe figurama „običnog čovjeka“, „pravog, autentičnog naroda“, „napuštenih, zaboravljenih ljudi“ i slično. Tako je, primjerice, jedan kandidat na aktualnim izborima u susjedstvu upravo odstupio s dužnosti predsjednika kako bi se u kampanji za premijera biračima prikazao kao „jedan od njih, običan čovjek“ koji se bori protiv arogantnog establišmenta, iako je do jučer bio na samom vrhu te iste političke piramide koju sada prokazuje kao nenarodnu.

Na običan puk rado se i često poziva i Miro Bulj. On kombinira zavičajni, sinjsko-cetinski identitet („pokažimo svima koliki je dišpet malog čovika“) s domoljubnim populizmom. Traži povratak kune i protivi se aktualnoj migrantskoj politici („dok teroristi ulaze u Hrvatsku, a Slovenija, Italija i Mađarska blokiraju granice, vi ostavljate narod nezaštićen“ ili „ja govorim o samozaštiti, a znat će se kako ćemo se štititi. Znali smo se štititi i '90-ih“). U istom registru o sebi govori kao o „predsjedniku iz naroda“, obećava da će se „kao i do sada boriti za malog čovjeka, obespravljene, zaboravljene, one koji nemaju zaleđe političkih elita“ te tvrdi da je „bio i ostao jedan od nas“.

Trgovci domoljubljem

Slično njemu djeluje i Željko Kerum, koji je izgradio političku karijeru na identitetu „čovjeka iz naroda“, „vjernika“ i „pravog Dalmatinca“, uvijek nabrušenog prema „zagrebačkim foteljašima“, ali i prema „finom i uglađenom Splitu“. Kad god bi ga ulovili s prstima u pekmezu, branio bi se riječima da ga „političke elite mrze jer je uspio s deset prstiju“ i jer je „naš čovik“.

Kad smo već kod vjernika, tu je i Marin Miletić, političar koji spaja vjerski identitet, influencerski stil i antiglobalističku retoriku. Tokom pandemije profilirao se kao borac protiv COVID mjera, cijepljenja i „stožerokracije“, igrajući na kartu identiteta slobodoumnog pojedinca kojeg sistem pritišće. Kroz digitalne kanale stvorio je osobni kult i osigurao stabilno biračko tijelo, pretvarajući klikove u političke mandate.

Protiv elita svojedobno je istupao i Mislav Kolakušić, sudac i političar koji se tokom mandata također borio protiv korumpirane birokracije, da bi se s vremenom izgubio u fikcijama i deluzijama o sebi kao sigurnom budućem predsjedniku, premijeru, ministru pravosuđa i ministru vanjskih poslova – redom i istodobno. Njegova je specifičnost bila u tome što je u omražene elite uvrštavao i novinare, pa je s njima komunicirao minimalno, a cijelu je kampanju za Evropski parlament odradio preko društvenih mreža.

Od rata, kako posljednjeg, tako i onog pretposljednjeg, poprilično se okoristio Ivan Penava. On posebno inzistira na politici zamrznutog konflikta, ustrajava na statusu žrtve i na korištenju trauma iz Domovinskog rata za dnevnopolitičku mobilizaciju i polarizaciju. Karolina Vidović Krišto, političarka i bivša novinarka, djeluje tako da se snažno oslanja na retoriku o „zakinutosti naroda“. Među identitetske poduzetnike svakako možemo smjestiti i Željku Markić, koja potencira temu ugroženosti tradicionalne obitelji i braka, što joj je donijelo visoku razinu mobilizacijske moći unutar konzervativnog dijela društva.

Neki od ovih trgovaca domoljubljem otvoreno jašu na ustašonostalgiji. Kompleks Bleiburga služi im za održavanje mita o vječnom građanskom ratu, u kojem se poraženi iz 1945. retroaktivno pretvaraju u nedužne, pasivne žrtve povijesti, nasuprot dežurnim partizanskim krivcima. Ista se formula sada primjenjuje i na devedesete. Zato medijski prostor danas zauzimaju marginalne postrojbe HOS-a: one politički kapital ne crpe iz vojnog doprinosa, nego iz stalnog podgrijavanja mita o neprekinutom hrvatskom martiriju čiji su tobože najsvjetliji simbol.

Biznis-model ugroženosti

Osim među političarima i veteranima, virus očajavanja i prikraćenosti širi se i drugim sektorima. Tako Velimir Bujanec u svojim emisijama stalno trubi o opasnostima koje vrebaju hrvatsku državu, povijesnim nepravdama i unutarnjim izdajnicima, kao i o potrebi da se sa svima njima obračuna jednom zauvijek. Kolega mu Tihomir Dujmović pak pronalazi antihrvatske elemente u medijima i kulturi; danas manje političar, a više povjesničar, Zlatko Hasanbegović, upozorava na opasnosti od jugokomunista koji se lukavo prerušeni i danas motaju Hrvatskom i mute vodu.

I tematski je to područje šaroliko. Desnim akterima često je na meti tzv. woke ideologija. Tako neprijatelja često vide u školskom sustavu. Zasmetali su im i najavljeni rodni studiji jer da će se tim programom, kako reče jedan suverenist, „dječake pretvarati u djevojčice“. S te se strane histeriziralo i kad je školska lektira bila u pitanju, pa se tražilo izbacivanje klasika poput Zvonimira Baloga zbog preslobodnog leksika kojim se koristio itd.

Posebno sportski svijet predstavlja rasadište svakovrsnog jadanja. Dok završavamo ovaj tekst, do nas dopire zborno jecanje dijela domaće sportske javnosti zbog visokog nogometnog poraza od Engleske. Komentatori taj neuspjeh prispodobljuju ni manje ni više nego s Bleiburgom, tj. kako reče jedan sportski kolega, „Hrvatima nema važnije utakmice nego s Engleskom, kad od njih budete ubijeni sa 7:0, to je stradanje poput Bleiburga koje se nikad neće zaboraviti“. Na istu temu poentirao je i saborski zastupnik Igor Peternel, koji je pak krivca našao u općoj atmosferi, koja da je anacionalna, nespremna i nesrčana. Ili njegovim riječima: „poraz na Rujevici bio je grand finale – završni čin uništenja nogometa koji je smetao jer je bio previše nacionalan, za dom spreman i s rukom na srcu“.

U svakom slučaju, kultiviranje trajne ugroze i pozicije žrtve postalo je najunosniji politički kapital domaće desnice kojim se prikrivaju stvarne privilegije i izbjegava preuzimanje društvene odgovornosti. Izmišljanjem stalnih vanjskih i unutarnjih neprijatelja stvara se atmosfera moralne panike nužna za homogenizaciju biračkog tijela. Nikakvo čudo da se desnica u nas osjeća permanentno indigniranom, zakinutom i ogorčenom. Jer dokle god ima dežurnih neprijatelja, njihovo naricanje ima zajamčenu publiku – i proračunsku stavku. Takav biznis-model vrlo je dobro poznat, nikad ne zastarijeva i provjereno osigurava stalni inkas.

Treći tekst iz novinarskog projekta „Stara i nova desnica u Hrvatskoj“ realizira se uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.