-
Albino Uršić i Boris Kuk (Božesačuvaj) Foto: Dražen Lapić/Metro
Zvali su se Božesačuvaj…Albino Uršić i Boris Kuk…
Bino i Boro…
Već je ime bilo dovoljno da se ponekom pristojnom građaninu digne tlak, a nekom čuvaru nacionalne, vjerske, političke ili moralne čistoće zadrhti ruka nad telefonom…
I onda su krenuli…
Po ratu, po nacionalizmu, po crkvi, po politici, po cenzuri, po medijima, po konzumerizmu...
Po kiču!
Ukratko - po svemu što se u ozbiljnom društvu ne dira jer bi se, božesačuvaj, netko mogao uvrijediti…
Kakvi neodgovorni ljudi…
Umjesto da grafički dizajn pristojno služi prodaji jogurta, deterdženta i političkih obećanja, oni su ga pretvorili u mišljenje…
Još gore - u javno mišljenje…
Njihov plakat nije živio u sterilnoj galeriji… Zalijepili bi ga na zid da ga vidi i onaj kojemu je namijenjen i onaj kojemu nije…
Misao ubačena tamo gdje je nitko nije naručio…
Božesačuvaj pripadao je vremenu kada je Zagreb imao Jabuku, Radio 101, splitski Feral, alternativnu scenu i onu opasnu ideju da demokracija možda ne znači samo pravo da svakih nekoliko godina nekoga zaokružiš na papiru, nego i pravo da se između dva izbora rugaš svima njima…
A bio je tu i Metro - magazin za kulturu i nekulturu…
Moj Metro…
Broj 9, siječanj 1995. Broj 10, ožujak 1995.
Cijena 25 kuma...
Da, kuma!
Ako smo već imali novu državu, novi novac, nove svetinje, nove povijesti i gomilu novopečenih autoriteta, mogao je i Metro imati vlastitu monetarnu politiku…
Ali Metro je imao jednu mnogo ozbiljniju manu…
Objavljivao je…
I to većinu onoga od čega su drugi mediji bježali kao od kuge…
A bilo je i od čega bježati…
‘Croatia za plakat’…
Hitler pretvoren u robnu marku cigareta…
Adof filter…
Final Solution…
Don’t smoke…
Pakiranje je imalo 20 class a cigarettess…
‘50 godina smo živjeli u grijehu, zato ćemo od sada 50 godina postiti…’
Provokacija na temu AIDS-a…
Partizani pretvoreni u znak potrošačkog društva...
Novčanica nove države izvrnuta u grotesku…
Časna sestra, punker, pištolj i marihuana u prizoru koji bi današnjim profesionalno uvrijeđenima vjerojatno izazvao kolektivni srčani zastoj…
Ništa sveto, ništa zaštićeno, ništa izuzeto od sprdnje…
I baš zato - Božesačuvaj…
Gledam te stranice iz 1995. godine…
Usred rata, Usred tranzicije, Usred nacionalnog zanosa, Usred vremena koje danas rado opisujem kao mračno, zatvoreno i neslobodno… Usred u…
I pitam se:
Koliko bi današnjih ‘slobodnih’, ‘otvorenih’, ‘naprednih’ i ‘demokratskih’ medija imalo petlje objaviti ih?
Tridesetak godina poslije dobili smo tehnološki savršen svijet…
Možemo u nekoliko sekundi proizvesti gotovo sve…
Samo smo nekako izgubili onu bezobraznu slobodu da napravimo nešto zbog čega će netko viknuti:
BOŽESAČUVAJ!
Po cijeni od 25 kuma…
Za današnje prilike -
besramno niskoj cijeni
slobode…
(I da, za Božesačuvaj u Metrou bila je zadužena Bo Mignonne, za neupućene Pavica Knezović…)