Novo ruho maksimirskog stadiona

Ako se posegne za riječima antičkog arhitekta Vitruvija, čija nevelika knjiga pod nazivom ‘Deset knjiga o arhitekturi’ još ima čitatelja, projekt novog maksimirskog stadiona ne ispunjava dva od tri osnovna uvjeta. Vitruvije kaže kako se građevine moraju tako graditi ‘da pazimo na čvrstoću, svrhu i ljepotu’. Bi li novi stadion po talijanskom projektu bio dovoljno čvrst, dovoljno siguran? Arhitekt Otto Barić zapravo je jedini rekao: car je gol, stadion neće biti siguran. Jer, nacrtane su 50 metarske nadstrešnice usred grada koji se nalazi na trusnom području. Barić je uvjeren da takve konzole nije ni moguće napraviti, a o potresu da ni ne govorimo. 

Dobro, ako je čvrstoća odnosno sigurnost te građevine upitna, da li barem ispunjava svrhu, je li korisna? Svrha golemih konzola je valjda zaštita navijača od kiše i vjetra. Hoće li tu svrhu ove nadstrešnice ispuniti? Teško, jer vjetar bi ispod njih donosio kišu i snijeg, sa sjevera i juga i u najavi utakmica moralo bi se reći i koji vjetar puše, je li jak, nosi li kišu… 

O trećem Vitruvijevom uvjetu, ljepoti građevine, ne vrijedi ni trošiti riječi, ako stadion nije ni siguran niti štiti publiku od lošeg vremena. Mogao bi to biti najljepši stadion, što po mnogima i nije, ali ako tu publika kisne, a konzole će morati biti dobro poduprte iako potpore projektom nisu predviđene, onda dolazimo do potpunog promašaja i neobičnog jednoglasnog izbora žirija. 

Zašto i navijači ne bi rekli što misle o tribinama na kojima će sjediti? Naravno, neće oni odlučivati, iako sad odlučuju kako će izgledati neke fasade i mnoge javne površine i nitko se ne buni. O stadionu mogu govoriti i oni koji možda neće niti jednom otići na neku utakmicu, jer novi stadion bit će važan dio glavnog grada i o njemu može govoriti svatko.  

Autorski dvojac sad nudi preinake, navode kako njihov projekt nije uklesan u kamenu, ali to je smiješno, ako su htjeli drugačije, zašto to nisu nacrtali? 

I tvrdnje kako je jedina druga mogućnost gradnja arene, kakvih ima puno po svijetu, zapravo nije utemeljena. Dragi arhitekti, nacrtajte nešto drugo, nešto treće, neće valjda biti da su samo dvije mogućnosti. Slično je i s diskvalifikacijama i uvredama za kojima se poseže u ovoj raspravi. A možda ćemo sad prijeći na sasvim nove, jako moderne uvjete, a zaboraviti Vitruvijeve. Mogli bismo tražiti tako da se nove građevine u 21. stoljeću sviđaju samo jako rijetkima te da budu namijenjene avanturistima i kladioničarima koji će otvarati oklade oko sigurnosti gradnje ili o tome koliki dio gledališta će biti mokar do kože.  

I za to ima koristi od čitanja Vitruvija. Piše on tako kako pravilno valja graditi tako da se - vjetrovi isključe s ulica!

‘Jer vjetrovi, ako su hladni, neugodno djeluju, ako su topli donose bolest, a vlažni škode. Stoga nesumnjivo treba izbjegavati tu grešku i paziti na to da se ne dogodi ono što se obično događa u mnogim gradovima. Tako je na otoku Lezbu grad Mitilena veličanstveno izgrađen, ali nije pametno planiran. Kad u tom gradu puše južnjak, ljudi obolijevaju, kad sjeverozapadnjak, onda kašlju, a kad sjevernjak, oporavljaju se, ali zbog velike studeni ne mogu boraviti na ulicama i cestama.’

Ima u knjizi i ruža s osam vjetrova, koju bi mogli razgledati u određenom arhitektonskom uredu u Milanu.