Naci-korteo nije problem tribina, nego političkog podzemlja

Nakon svakog većeg navijačkog incidenta na našim prostorima – a posebno nakon scena poput naci-kortea na splitskim ulicama uoči utakmice Hajduk-Ajax – u javnom se i političkom prostoru gotovo refleksno priziva isto rješenje: potreban nam je model Margaret Thatcher. Ta mantra, izgrađena na mitu da je britanska premijerka jednim potezom policijsko-pravosudne palice iskorijenila nasilje s britanskih stadiona, ne samo da je povijesno netočna već je i potpuno promašena u kontekstu današnjeg hrvatskog društva. Politika koju je provodila britanska vlada 1980-ih u vezi s tim problemom svodila se na gentrifikaciju, a ne na prevenciju ideološkog ekstremizma.

Uvjerenje da je Thatcher pobijedila navijačko huliganstvo isključivo zakonima i silom ignorira stvarne činjenice britanske nogometne tranzicije. O tome, među ostalim, govore njezini razgovori sa sportskim novinarima neposredno nakon tragedije na Heyselu 1985. godine. Samo da dodamo da je u neredima na finalnoj utakmici Kupa prvaka održanoj u Bruxellesu na stadionu Heysel između Liverpoola i Juventusa smrtno stradalo 39 posjetilaca, uglavnom Juventusovih navijača. Krivcima su bili označeni Liverpoolovi navijači. Njezini početni prijedlozi bili su radikalni, puno više ridikulozni, i kao takvi potpuno promašeni: od ideje da se nogomet igra pred praznim tribinama i živi isključivo od televizijskih prava i sponzora, do obaveznih članskih iskaznica za sve (uz prijetnju kaznom zatvora za svakog onog koji se na stadionu zatekne bez iskaznice sa slikom) i zabrane gostujućih navijača. 

Stvarna prekretnica nije bila demonstracija premijerkine političke moći, već kasnija katastrofa na Hillsboroughu 1989. godine i Taylorov izvještaj koji je uslijedio. Podsjetimo, u Sheffieldu na stadionu Hillsborough na finalnoj utakmici engleskog kupa sastali su se Liverpool i Nottingham Forest i tom je prilikom smrtno stradalo čak 97 ljudi. Ovdje valja reći da je ova tragedija bila direktna posljedica upravo te nove politike i izravno je proizašla iz tačerističkih stavova prema nogometnim navijačima koji su bili operacionalizirani prethodne četiri godine. Umjesto da se radi na poboljšanju uvjeta za gledatelje, navijači su sve više bili tretirani kao stoka, gostujući navijači obavezno su bili smještani u za te prilike konstruirane kaveze, a policija ih je na najmanji mig premlaćivala. Lord Taylor u svom se izvještaju nije bavio samo huliganima, štoviše skinuo je s njih krivnju za tragediju u Sheffieldu i kao glavnog krivca označio je policijski vrh. Ustanovio je katastrofalno stanje sa stadionima, prenapučene stajaće tribine i nesposobnost policijskog upravljanja masom. Glavni mu je nalaz bio da treba ukinuti stajaća mjesta i da svi stadioni moraju imati isključivo sjedeća mjesta, što se koju godinu kasnije i dogodilo. Uvođenje modernih stadiona sa sjedećim mjestima i tehnički standardi sigurnosti stvorili su novu arhitekturu nogometa, a ne slijepa represija.

Klasno čišćenje stadiona

Uz to, mit o beskompromisnoj Margaret Thatcher prešućuje činjenicu da se britanska država 1980-ih sustavno odbijala suočiti s neonacističkom i fašističkom dimenzijom nasilja na tribinama, iako su dokazi o tome bili zabilježeni. Službeni Popplewellov izvještaj nakon tragedija na Heyselu i u Bradfordu (požar na stadionu Valley Parade u Bradfordu dogodio se u maju 1985. godine tokom utakmice između Bradford Cityja i Lincoln Cityja. Smrtno je stradalo 56 navijača) potvrdio je postojanje otvorene prisutnosti ekstremističkih organizacija poput National Fronta i British National Partyja na engleskim stadionima i gostujućim utakmicama. Njihove su se aktivnosti odvijale u rasponu od dijeljenja letaka ispred stadiona, isticanja svastika do huškanja na nasilje i otvorenog hvaljenja članova National Fronta da su upravo oni bili ti koji su potaknuli nerede u Bruxellesu. 

Umjesto da prepozna prirodu političkog ekstremizma, britanski establišment ga je relativizirao. Premijerkina administracija sve je svela na pitanje uličnog reda. Thatcherica nije pobijedila naci-huligane, ona ih je naprosto ignorirala, prepuštajući rješavanje problema tržišnoj selekciji. Douglas Hurd, tadašnji baronessin ministar unutarnjih poslova, dobio je nakon tih tragedija na stol izvještaj komisije koju je vodio rečeni Sir Oliver Popplewell, u kojem je jasno stajalo da su se krajnje desničarske skupine infiltrirale u nogometni sport. Ipak, Hurd u svom dopisu upućenom premijerki predlaže da se taj dio izvještaja zanemari i da ga se ostavi u ladici, uz napomenu da ne bi bilo politički oportuno ulaziti u otvorenu raspravu oko toga, a i da „nije razumno tražiti od policije ili sudova da previše duboko istražuju tko što uzvikuje na nogometnoj utakmici“.

Ono što je doista „očistilo” engleske prvoligaške stadione bilo je klasno filtriranje i brutalna komercijalizacija. Između 1989. i kasnijih godina cijene ulaznica u engleskom nogometu poletjele su u nebo, porast se kretao od vrtoglavih 450 posto do nevjerojatnih hiljadu posto – poput skoka cijena za utakmice Liverpoola koji je iznosio 1025 posto ili za one Arsenala koje su poskupjele 920 posto – višestruko nadmašujući stopu inflacije i rasta troškova života. Korporativni nogomet pretvorio je utakmicu u skupi zabavni proizvod, a navijača u potrošača. Obični svijet iz nižih klasa i mladenačke supkulture doslovno su visokim cijenama protjerani sa stadiona. No, nasilje time nije nestalo: ono se samo izmjestilo u niže lige, u pubove, na gradske periferije i na inozemna gostovanja.

Pokušaj primjene takve logike na Hrvatsku, gdje bi se problem navodno trebao riješiti time da ulaznice na Poljudu ili Maksimiru postanu nedostupan luksuz, ne samo da bi uništio ukorijenjenost klubova u lokalnoj zajednici nego uopće ne dotiče prirodu onoga što se u nas događa. Splitski incident razotkriva suštinsku slabost britanskog recepta. Dok je britansko huliganstvo u svojoj osnovi bilo teritorijalno, supkulturni sukob rivalskih bandi koji je država depolitizirala, torcidaška hodnja u Splitu predstavlja otvorenu demonstraciju fašističke ikonografije, ideološku radikalizaciju i normalizaciju naci-simbolike. U suvremenom hrvatskom kontekstu ta radikalizacija ne predstavlja izolirani eksces, već je isprepletena sa stvarnim političkim strukturama. Domaće navijačke skupine često funkcioniraju kao svojevrsni parapolitički proxyji postojećih stranaka. Javna je tajna da se dijelovi Torcide nerijetko manifestiraju kao neslužbeno krilo ili ideološki instrument Domovinskog pokreta i srodnih mu desnih opcija, dok Bad Blue Boysi – unatoč njihovim povremenim sukobima s upravama i strukturama moći – povijesno i operativno često služe kao teren kroz koji vladajući HDZ testira, apsorbira ili kanalizira nacionalistički naboj. Tribine tako postaju poligon za političku instrumentalizaciju, gdje se stranački interesi prelijevaju među navijačke mase i obrnuto.

Digitalna regrutacija nove desnice

Ipak, svesti radikalizaciju mladih isključivo na stadionske kopove značilo bi ponoviti površnu pogrešku britanskih zakonodavaca iz osamdesetih. Stadioni jesu tradicionalni i vrlo vidljivi bazeni za regrutaciju, no oni danas nipošto nisu jedina, pa čak ni primarna mjesta okupljanja nove desnice. Nova desnica i radikalni pokreti u Hrvatskoj razvili su sofisticirane digitalne mehanizme koji djeluju daleko od očiju policijskih redara na ulazima u stadione. Regrutacija se danas odvija kroz algoritme društvenih mreža (TikTok, YouTube, Telegram) i infiltraciju u online „manosferu”. Mladići privučeni naizgled bezazlenim sadržajima o fitnessu, samodisciplini i mentalnoj snazi postupno se uvlače u narative o tobože oduzetom muškom dostojanstvu, antifeminizmu i tradicionalnim ulogama pod napadom „liberalnih elita”. Taj pažljivo konstruirani osjećaj trajne ugroženosti i viktimizacije pruža im identitetsko utočište u nestabilnom svijetu, a potom se preko alternativnih medijskih platformi, desnih podcasta i opskurnih portala preusmjerava u potporu konkretnim ekstremistički desnim opcijama. Stadionski grafiti, zastave i pozdravi poput „Za dom spremni” tek su vanjska, ulična manifestacija procesa koji je započeo na ekranima pametnih telefona.

Nadalje, incident se nije dogodio na tribinama, već na gradskim ulicama. Nijedno pravilo o sjedećim mjestima, drakonskim poskupljenjima ulaznica ili pretplatničkim karticama ne može spriječiti stotine mladih ljudi da marširaju gradom pod ekstremističkim obilježjima – to je pitanje temeljnog kaznenog zakona, očuvanja javnog reda i rada institucija u samoj zajednici. Zato prizivanje Margaret Thatcher nudi samo lažnu utjehu i služi kao alibi za nesposobnost države. Navijački marš u Splitu nije problem manjka kamera na Poljudu niti nedostatka drakonskih stadionskih propisa, on je simptom društva koje je zakazalo u obrazovanju, u nultoj toleranciji prema fašizmu i u pružanju stvarne životne perspektive novim generacijama. Zazivanje britanskih metoda iz osamdesetih u 21. stoljeću nije ništa drugo nego bijeg od vlastite društvene odgovornosti, jer problem nije nastao u nogometu – on se stvara, kad je Hrvatska u pitanju, u političkom prostoru i u institucijama koje se godinama odbijaju suočiti s onim što se u društvu sustavno uzgaja.

Četvrti tekst iz novinarskog projekta "Stara i nova desnica u Hrvatskoj" realizira se uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti za 2026.