-
S ispraćaja Miše Kovača na Poljudu Foto: HINA / Mario Strmotić
Postoji trenutak kada ljubav prema pokojniku prestaje biti ljubav, a počinje nalikovati kolektivnom gubitku svake mjere, ukusa i dostojanstva…
I upravo smo takvom prizoru organiziranog oproštaja, svjedočili…
Lijes na stadionu... Počasni krugovi... Kolone automobila... Povorke... Prijenosi... Publika... Scenografija smrti…
Još samo nedostaje semafor s rezultatom, službeni spiker i produžeci ako se pokojnik ne uspije oprostiti u regularnom vremenu...
Jer, očito, ni umrijeti više nije dovoljno…
Treba još odraditi posljednju turneju…
Mišo Kovač nije štafeta... Nije putujući relikvijar... Nije ni nogometni trofej koji se počasno pronosi stadionom...
Bio je pjevač... Velik pjevač... Čovjek čiji su glas i pjesme desetljećima živjeli u milijunima ljudi...
I upravo zato zaslužio je nešto mnogo veće od spektakla...
Zaslužio je dostojanstvo...
Ali u zemlji u kojoj se svaka emocija mora pretvoriti u javnu manifestaciju, svaka tuga u nacionalni događaj, a svaka smrt u priliku za kolektivno dokazivanje domoljublja i pripadnosti, ni pokojnik više nema pravo jednostavno otići...
Mora još jednom pred publiku...
Makar u lijesu...
A onda taj lijes, poput nekakve morbidne štafete, nastavlja putovanje od grada do grada, od kamere do kamere, od jednog ceremonijalnog zanosa do drugog…
Kao da se ne opraštamo od čovjeka, nego prenosimo olimpijski plamen…
Samo što plamen simbolizira život…
A ovo je mrtvački sanduk…
I tu prestaje svaka sentimentalnost, a počinje pitanje elementarnog ukusa…
Od kada je vožnja pokojnika po stadionu postala vrhunac poštovanja?
Od kada se veličina umjetnika mjeri kilometrima koje njegov lijes prijeđe?
Od kada je dostojanstvena tišina postala nedovoljna, a spektakularna povorka dokaz ljubavi?
Možda će netko reći da je narod tako želio…
Narod, naravno, uvijek nešto želi…
Ali civilizacija postoji upravo zato da svaka kolektivna želja ne postane automatski javni ritual…
Jer između iskrene tuge i organiziranog emocionalnog egzibicionizma postoji razlika…
I to golema…
Posebno je groteskan kontrast između javnog spektakla i želje obitelji da sam pokop prođe bez javnosti…
Dakle, privatnost na groblju, a prije toga javna turneja lijesa…
Kao da pokojnik najprije mora odraditi obveze prema publici, televiziji i organizatorima, pa tek onda dobiti dopuštenje da bude pokopan…
Kakva veličanstvena pobjeda ceremonije nad razumom!
A najtužnije je što se sve to događa u ime čovjeka kojemu ništa od toga nije potrebno…
Mišo je već odavno dobio svoju besmrtnost…
Nije mu je dodijelio protokol…
Nisu mu je osigurali počasni krugovi…
Nisu mu je donijele televizijske kamere…
Donijele su mu je pjesme…
One će ostati kada se ugase reflektori, raziđu povorke, pospreme vijenci i kada posljednji organizator posljednjeg ispraćaja konačno ode kući…
I zato je čitava ta ceremonijalna megalomanija toliko porazna…
Jer se iza silne demonstracije ljubavi gotovo izgubio čovjek…
Ostao je lijes…
A lijes nije umjetničko djelo, nije nacionalni simbol i nije rekvizit za masovnu emocionalnu koreografiju…
Lijes je posljednje utočište mrtvog čovjeka…
I možda bi bilo dobro da to konačno shvatimo…
Da naučimo kako se velikim ljudima ne odaje počast tako da ih se i nakon smrti tjera na još jedan nastup…
Da shvatimo kako se tuga ne mjeri brojem gledatelja, a poštovanje duljinom pogrebne kolone…
I da napokon prihvatimo jednu jednostavnu, gotovo revolucionarnu misao:
Pokojnik ne mora osobno prisustvovati vlastitoj komemoraciji…
Mišo je cijeli život pjevao za publiku…
Zar nije zaslužio da ga barem nakon smrti pustimo da počiva?
Bez stadiona…
Bez počasnih krugova…
Bez štafete…
Bez režije…
Jer Mišo je bio legenda…
A od legende napraviti putujući lijes nije počast…
To je poraz ukusa, mjere i dostojanstva…