Branko Baričević, tihi čovjek hrvatske diplomacije, trenutačno je veleposlanik u Portugalu – na mirnom radnom mjestu nakon žestokih godina na čelu Misije RH pri Europskoj uniji u Bruxellesu, taman u vrijeme pregovora. On je osoba koju je Europska komisija nakon stroge procedure izabrala za svog predstavnika u Zagrebu.
S ulaskom Hrvatske u EU gasi se Komisijin ured i prelazi u Predstavništvo sa zadatkom da u zemlji članici promovira politiku Europske komisije povezujući se sa svim razinama, od nacionalne do regionalne i lokalne i, istodobno, prati bilo javnosti i njezine reakcije.
Baričević je siguran za EK, ali Zagreb još dvoji. Naravno, dok se Zrinjevac ne odluči i koordinira stav s ostalim adresama, prije svega s Pantovčakom, u optjecaju je bezbroj klasičnih kafićkih i inih ćakula u kojima svi sve znaju jer ne znaju ništa. Traje očekivano ubacivanje veoma različitih vijesti, sve prema obrascu "to sam samo tebi kazao, drži za sebe“, što je jamstvo da će se stvar proširiti mimo svih razumnih razmjera. Ali, tako se kroji kadrovska politika u društvu preferiranja podobnih.
Usuglasi li se Zagreb s izborom Europske komisije, Baričeviću će pripasti ne baš lagan posao koordinacije i vođenje tima od 18 ljudi, osjetno manje u odnosu na onih sedamdesetak Vandorenovih radnika Komisijina zagrebačkog ureda. Stari tim, iskusan i prekaljen u šarenilu poslova, poslužio je za stvaranje novog, što je već obavljeno, ali nakon serije testova. Tim iz Predstavništva EK u Zagrebu, iz Europske kuće koju će, prema uvriježenom obrascu, dijeliti s Uredom za informiranje Europskog parlamenta, kao jedan od dnevnih poslova imat će filanje Bruxellesa informacijama i analizom izvještavanja hrvatskih medija o europskim i bitnim domaćim temama.
Baričević je karijerni diplomat, izuzetno vješt u uspostavljanju komunikacijskih kanala. Veteran hrvatske diplomacije stidljivo pokazuje svoju drugu stranu: u svom uredu, ma gdje bio, drži oblutak koji je dobio na dar od djeteta – izbjeglice. Pedesetsedmogodišnji Baričević je po struci specijalist za kožne i venerične bolesti. Beskrajno duhovit u trenucima kada duhovitost služi za razbijanje napetosti i idealan antistress, i nama i njemu. Običava se šaliti na račun profesije koju je ostavio radi diplomacije. Iza imidža istinskog džentlmena stoji čvrst, pouzdan, pragmatičan pregovarač i rođeni komunikator. U poslu sam ga sretala umornog, čak i ljutog, ali nikad si nije dopustio luksuz eksplodiranja.
Rođeni Osječanin, Bruxellesom je plivao kao riba u vodi: obrazovan i potkovan u svemu, od politike do književnosti ili jazza, od ekonomije do gastronomije (sve prijeko potrebni začini komunikaciji), s tečnim jezikom lišenim pompoznosti, Baričević je bio svugdje dobrodošao gost. A to je vještina kada – to nisi!
Ostaje zabilježena priča da je šef Misije RH za neke od visokih i naravno presudnih posjeta Komisiji taman u jeku odleđivanja pregovora, naletjevši na ozlijeđenog radnika (dogodila se nekakva eksplozija, kojoj su, naravno, razlozi ležali u medijski neatraktivnoj šeprtljavosti, ubitačnijoj od terorizma) mrtav-hladan ostavio izaslanstvo, zgrabio najbližu kutiju hitne pomoći i staloženo, smirujući uspaničenog ozlijeđenog, počeo obrađivati opekline.
U Ministarstvu vanjskih poslova startao je kao načelnik Odjela za humanitarna pitanja. Od tada sa sobom nosi onaj darovani oblutak. Njegova besprijekorna komunikacija dovela ga je do mjesta načelnika Odjela državnog protokola. Baričević je savršeno poznavao nijanse. Mi, novinari, ne jednom smo se s njim posavjetovali o... odjeći za neku posebnu priliku. Komunikativan i spontan kakvim se pokazivao, običavao je pri susretu, bio to diplomat, novinar, poznanik ili Barroso, komentirati neku vijest ili događaj, potom skočiti na vrstu parfema ako je sugovornica, pa se vratiti na teren posla. To mu je bila draga finta kad bi želio izbjeći neugodno mu očitovanje. Nakon Protokola odjedrio je za Washington, zamjenjujući Miomira Žužila što je, u praksi, značilo da je radio glavninu posla dok se šef bavio... pa, drugim stvarima.
S izborom koalicijske vlade postao je pomoćnik Tonina Picule za diplomatski protokol da bi, kao ne baš najsretniji čovjek na svijetu jer je vrlo dobro znao što ga čeka, 2005. godine stigao na mjesto šefa Misije RH pri EU. Radio je, kao i cijeli njegov tim, danonoćno. Iz pregovora je izašao s dosta sijedih, vidno premoren i stanjen – kao i većina njegovih suradnika.
Posao u Zagrebu dobio je natječajem. Natječaj je javan, objavljen na web-stranicama Europske komisije (točnije, EPSO, kadrovske službe). Baričević je nadmašio sve kandidate, uključujući, navodno, i Kolindu Grabar – Kitarović. U proceduri je, razumljivo, prošao seriju razgovora, a pretresanje kandidata nalikuje sistematskom liječničkom pregledu. Ispituju sve i sa svih strana!
Usporedbe radi, Baričevićeva deset godina mlađa slovenska kolegica, šefica Predstavništva u Ljubljani Nataša Goršek – Mencin, školovana je dramaturginja, autorica scenarija i drama, radila je na TV Sloveniji kao urednica za igrane programe, izvršna je producentica, novinarka i voditeljica Ureda za informiranje Europskog parlamenta u Ljubljani. Ljubljanski je ured EK u jednom mandatu vodila i nekadašnja briselska dopisnica nacionalne agencije STA M. Župančič.