2000.: Godina koja se vraća Srbiji

U kasno ljeto 1999. godine je ispred tadašnje Skupštine Jugoslavije održan prosvjed na kojem je začeta Demokratska opozicija Srbije (DOS): velika koalicija koja će nešto kasnije srušiti Slobodana Miloševića ali ne i, pokazat će se, njegov režim. 

Nitko od silnog svijeta koji se topio od ljetne vreline nije pretpostavljao da jedno bez drugog može. Jedan čovjek u miru doma svog, međutim, jeste: tadašnji ministar informiranja u Vladi Republike Srbije, Aleksandar Vučić. 

Bilo je, ne baš tragično, ali ipak tužno gledati kako mastermind otpora, Zoran Đinđić – čija pamet i politički kapaciteti nikada nisu oduševljavali više od 10 posto građana Srbije – napeto čeka dolazak drugog karizmatičnog oporbenog lidera, Vuka Draškovića, a onda glumi da nije pretjerano iznerviran njegovim brzim odlaskom prije kojeg je s užarenog asfalta sklonio svoje sljedbenike. 

„SPO, zastave dole!“, zapovjedio je Drašković, a barjaci su spuštani jedan za drugim. Kralj trgova, kako je nazvan zbog upečatljivih političkih performansa na ulicama, pokazao je da titulu zaslužuje, dok su pristalice Srpskog pokreta obnove demonstrirale slijepu poslušnost.

Ta je noć, 19. kolovoza 1999., bila puna suza: Miloševićevi obavještajci pomiješani s prosvjednicima sve su vrijeme, vješto i nevidljivo, koristili pepper sprej kojeg je vrući zrak dizao do očiju onih koji su ostali da čuju što i kako smjera, nadali su se, buduća vlast. 

Nekoliko mjeseci kasnije Drašković se konačno priključio ujedinjenoj oporbi i ona će službeno postati poznata po skraćenici DOS. Godinu i malo više od jedne uplakane večeri u kolovozu desio se i mitski peti oktobar u kojem je skupštinska zgrada pred kojom se prosvjedovalo planula, a Slobodan Milošević, samo on!, konačno pao. 

U sjajnoj televizijskoj seriji „Porodica“ koja prikazuje zbivanja neposredno prije Miloševićevog privođenja, Đinđić i njegovi suradnici razgovaraju o tome tko bi uopće mogao privesti bivšeg predsjednika, pitajući se glasno kontroliraju li oni nešto u državi kojom formalno vladaju. Na to im je pitanje, nije trebalo dugo čekati, odgovorila povijest. 

Pripadnik Jedinice za specijalne operacije, poznate i kao Crvene beretke, Zvezdan Jovanović Zveki, snajperskom je puškom 12. ožujka 2003. – kako to kaže pisac Svetislav Basara – streljao Zorana Đinđića.  

Pucanj u premijera označio je i početak policijske akcije „Sablja“ kojom su Crvene beretke rasformirane, a pritvorske ćelije punjene u tri smjene. Tih je dana i noći bila pusta „Silicijska dolina“, kako su Beograđani zvali ulicu u čijim su se lokalima okupljali viđeniji pripadnici podzemlja i njihove groupies napumpanih usana i plastikom uvećanih grudi, a pristojan svijet se pitao kako, majku mu, sva ta silna bagra nije pohapšena ranije, ako se već znalo čime se bave Zemunski klan Dušana Duće Spasojevića i Mileta Lukovića, te JSO Milorada Ulemeka Legije kao vojno krilo velike mafijaške organizacije koju je, o čemu je i pisao i govorio pokojni novinar Miloš Vasić, ustrojila i policijskim značkama okitila Služba državne bezbednosti predvođena Jovicom Stanišićem i Frankom Simatovićem.

Đinđićevim nasljednicima nije palo na pamet da se izlažu riziku, sasvim suprotno: sa žilavim i živahnim ostacima prethodne vlasti su sklopili pakt o nenapadanju i nastavili mirno živjeti sve dok Aleksandar Vučić nije promijenio postavke i uspostavio učinkovitiji režim od Miloševićevog. 

Sa potpuno pokorenim medijima, nemalom međunarodnom podrškom, nevjerojatnom propagandom i raspadnutom oporbom, njegova je moć rasla i rasla i još malo rasla, a pozicija činila neugrozivom sve do urušavanja nadstrešnice na novosadskom željezničkom kolodvoru kada je poginulo 15 ljudi. 

Književnik i bivši veleposlanik Srbije u Beču, Dragan Velikić, nazvao je tu tragediju početnom točkom preokreta, jer je zajedno sa tonama betona započeo pad predsjednika koji je volio govoriti da je u Srbiji izgradio više nego Josip Broz Tito.

Aleksandra Vučića zapravo nitko i nije mogao smaknuti osim onih pred kojima ga je sada vidno strah: studenata srpskih fakulteta u neprekidnim prosvjedima koji će u subotu, 15. ožujka, započeti rad na onome što nije napravljeno šestog listopada 2000-te godine. 

Iz naftalina izvučene – i doslovno i u prenesenom značenju – Crvene beretke, mobilizirani studenti odani vlasti, jeftini pokušaji kontra prosvjeda i blokada preostalih profesionalnih medija, komada dva-tri, su posljednja linija njegove obrane od nezadovoljnika čiji broj, posvećenost, kreativnost i decentralizirano upravljanje predstavljaju najozbiljniju prijetnju kako samom Vučiću, tako i svim onim strukturama što su dva i pol desetljeća mirno uživale u Srbiji koja se početkom stoljeća promijenila tako da njima sve ostane navlas isto ili, češće, bude bolje.

Milošević je mogao, kao što je i napravio, priznati izborni poraz i šestog listopada 2000-te odstupiti s vlasti, nadajući se da će ga nacionalistički dio DOS-a predvođen njegovim nasljednikom na dužnosti, Vojislavom Koštunicom, zaštiti od Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Vučić je, poučen iskustvom onoga u čijoj je vlasti nekada bio ministar informiranja, obesmislio izbore i nije niti jednog trena pomislio da razvlasti sam sebe, inicira depolitizaciju institucija i dopusti glasanje na kojem neće biti važno tko broji glasove. 

To što se on pravi da nije svjestan kako mu se bliži kraj i da, recimo, ne vidi panično povlačenje stranih tvrtki iz Srbije, tek je loše odglumljena samouvjerenost. Spremnost na pružanje otpora svim sredstvima, međutim, nije. Zato nitko ne zna kakva će osvanuti nedjelja, 16. ožujka, hoće li, kao rijeka Drina u proteklom i Drugom svjetskom ratu, biti mutna i krvava ili za njega zastrašujuće tiha i mukom mu najaviti nastavak još jačeg i čvršćeg otpora ne samo jednom čovjeku i njegovoj vlasti, već sustavu kojeg je naslijedio i usavršio. 

Gotovo svaki Vučićev potez u proteklih nekoliko mjeseci, a nije ništa bilo drugačije ni u potrošenih 13 godina, koliko već ima od njegovog izlaska iz opozicije, pokazao je zašto Zoran Đinđić početkom ovog stoljeća nije imao nikakvih šansi. Povijest, međutim, ima raskošan dar za dramske obrate: sada ih nema upravo Aleksandar Vučić koji sve neuvjerljivije i uobičajeno patetično govori o neizbježnom. „Ako ne preživim vikend, neću da brukam svoju decu“, rekao je u programu svog elektronskog službenog glasnika, Informer televizije.  

Umjesto da pristanu na život u agoniji bez kraja, srpski su studenti pokrenuli kraj agonije. Kakav će točno biti i kada će doći do, kažimo tako, kraja krajeva ne zna nitko, niti on, dakle Vučić, niti stotine tisuća onih što će sutra izaći na beogradski asfalt. Izvjesno je, zapravo, samo to da Vučić neće odstupiti lako, ali ni da se prosvjednici neće pokolebati u namjeri da konačno naprave sve ono što nije bilo moguće u jesen prve godine 21. stoljeća.