U Gradskom vijeću Splita prošlog su tjedna ponovno prštale fraze tipa savjest, odgovornost, tradicija i poštenje. Apeliralo se na lokalpatriotizam i ljubav prema sportu. Na nostalgiju i navodni zdrav razum. Punih šest sati raspravljalo se, eto, o košarci.
Konkretnije, o Jugoplastici.
Ostatak Hrvatske njen naziv vjerojatno će asocirati na bolju prošlost, na doba kada je vladalo uvjerenje da ništa nije nemoguće i da grupa mladića iz kvarta uz puno talenta i još više rada može doslovce pokoriti svijet. To je vrijeme, valjda, takvo zaista i bilo: kolektivna opijenost splitskom košarkom debelo je prelazila granice Hrvatske i Jugoslavije, a mit o «najboljem košarkaškom klubu dvadesetog stoljeća» nakon toga progresivno je rastao i bujao, paralelno s ratom, bijedom i sivilom u koje su Split i Dalmacija upadali.
Valjda svatko tko se rodio negdje do početka osamdesetih u krajičku mozga čuvao je uspomenu na giganta s Gripa i njegov trijumfalni trostruki pohod Europom, no to je ujedno bilo i više - manje sve što bi mogao reći o radosti loptanja pod obručima u Splitu. Izuzevši par nadarenih klinaca koji bi se uredno pojavili u redovitim intervalima, da bi ih koji mjesec kasnije ukrala Cibona. Sjevernije od Klisa, naime, splitska košarka početkom devedesetih prestala je postojati.
Vjerovali ili ne, ona ipak nije bila i klinički mrtva: u maloj dvorani s drvenim klupama umjesto sjedalica, tamo gdje su po uvriježenoj sportskoj terminologiji nekoć «padali velikani», neki mladići cijelo vrijeme ipak su lupali po lopti i beskrajno trenirali, valjda u nadi da će i njih zahvatiti monstruozna centralizacija hrvatske košarke, odnosno da će zapeti za oko Danku Radiću (malom Zdravku Mamiću), kako bi se ugurali u nacionalni projekt zvani Cibona.
Istina, dogodilo se u Splitu par pokušaja reanimacije, pa je osvojeno jedno prvenstvo i nekoliko kupova Hrvatske uz nekoliko trenutaka euforije, no u gradu koji je ne tako davno okusio slast planetarnog uspjeha i slave padanje s konja na magarca nije uzrokovalo velike traume. Od Jugoplastike - koja se u međuvremenu nekoliko puta i prekrstila - grad je praktički digao ruke otprilike u isto vrijeme kada je poklekao i istoimeni gigant, a bez posla ostalo njegovih 13 tisuća ljudi.
Zašto je klub propao? Knjiga bi se o tome mogla napisati, sociolozi bi dosta posla imali, no sve se može sažeti u dijagnozu od nekoliko rečenica. Propao je i grad, pa nema tvrtki koje bi ga sponzorirale, a Split je od oltara daleko. U hrvatskoj košarci puna dva desetljeća vladaju odnosi su besramniji čak i od onih nogometnih, gdje jedan klub otvorenom hegemonijom ubija svu konkurenciju, da bi ga takvog umišljenog i lažno moćnog na europskoj sceni pomeli patuljci koji ipak znaju za riječ konkurencija. I da, Jugoplastika je funkcionirala kao donedavno gotovo svaki hrvatski klub, pa bančila i arčila kao da sutra nikada neće doći.
A došlo je, eto, vrijeme svođenja računa, odnosno bučnog treska o pod. U ovom slučaju čast gašenja svjetla u dvorani na Gripama pripada splitskom Gradskom vijeću, i da, ironija je htjela da o veličini poput onemoćalog starca u žutome odlučuju Luka Podrug i slični.
No to nimalo ne mijenja stvar: grube brojke govore da je Jugoplastika danas potpuno neodrživa i da je klub, recimo, prošle godine zaradio tek desetak posto od deset milijuna kuna koliko je potrošio.
Iz gradskog proračuna u zadnjih pet godina pojeo je i popio oko 14 milijuna kuna, u idućih par godina potrošit će još toliko, a dugovi se svejedno gomilaju. Trenutno su na respektabilnih 55 milijuna kuna, čega se ni Hajduk iz Sanaderovog i Kerumovog doba ne bi posramio - no ipak, Jugoplastika iza sebe nema ni vojsku navijača, niti hrpu nadarenih klinaca koje bi jednog dana mogla prodati. Ni bogate sponzore, ni političke pokrovitelje, ni Bandića, ni zadarski HDZ. Nema ništa. Kvragu, pa Ivo Baldasar nikome je ne može ni pokloniti, čak ni uz miraz dvorane i bianco građevinske dozvole za bilo što na Gripama.
Kad je već tako, možda bi zbilja bilo najpametnije prekinuti mučenje, pospremiti trofeje u muzej, ugasiti svjetlo da barem veliki i patetični mit nastavi živjeti dalje.