Andrea Zlatar Violić / Od anarhistice do stranačke poslušnice

SVEUČILIŠTE U GENIMA Sada već bivša ministrica kulture, spisateljica, radijska i novinska urednica i sveučilišna profesorica Andrea Zlatar Violić odrastala je u obitelji sveučilišnog profesora – peta generacija učitelja - i bilo je logično da i ona krene stopama predaka. No, dok nije otkrila svoj nastavnički nerv, razmišljala je o raznim opcijama. U predškolskoj fazi htjela je biti prodavačica automobila, jer su njezini roditelji, potkraj šezdesetih, stalno raspravljali o tome kako kupiti auto. Prošla je i fazu zaljubljenosti u matematiku, kemiju, sport, sve dok negdje potkraj osnovne škole nije otkrila privlačnost čitanja. U školi je skupljala petice, stjecala znanja u klasičnoj gimnaziji, diplomirala komparativnu književnost i filozofiju te dobila Rektorovu nagradu, a zatim magistrirala i doktorirala, paralelno zaronivši u pisanje i novinarstvo te se u skladu s duhom 1980-ih aktivirala na javnoj sceni.

BIOGRAFIJA I BIBLIOGRAFIJA Buduća ministrica stupila je na javnu scenu početkom osamdesetih kada je bila urednica kulture u Studentskom listu i nekad revolucionarnom Radiju 101, a kasnije i u Gordoganu. Zatim se dotaknula feminističkih krugova, a onda se posvetila doktoratu, znanstvenoj karijeri i obitelji. Kasnije, početkom devedesetih, radila je i u časopisu za kulturu i društvena pitanja Vijenac, gdje je u jednoj fazi bila i glavna urednica, a zatim je zbog neslaganja s izdavačem Maticom hrvatskom napustila taj dvotjednik i s grupom istomišljenika osnovala 1999. dvotjednik Zarez s idejom "otvorenijeg pogleda na kulturu i društvena pitanja". U isto vrijeme je vodila znanstvenu karijeru stekavši ugled i status kao profesorica na Odsjeku za komparativnu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta, zatim kao znanstvenica i esejistica te urednica biblioteke AZ u Algoritmu "Andrea Zlatar vam predstavlja". Njezino uže područje znanstvenog proučavanja je autobiografija, a bavi se i izučavanjem kulturalnih identiteta u zemljama u tranziciji te kulturnim politikama. Do sada je objavila desetak knjiga – pet iz teorije i povijesti književnosti, tri zbirke eseja i jednu poezije, napisala bezbroj predgovora i pogovora kolegama piscima te sudjelovala na brojnim književnim promocijama i u književnim žirijima. Za nju se moglo reći da doista aktivno sudjeluje na intelektualnoj i kulturnoj sceni Hrvatske. Riječju, Andrea Zlatar Violić bila je osoba s biografijom i bibliografijom, imala je velik ugled u kulturnim krugovima te dobar status u akademskoj zajednici.

PRODAJA DUŠE VRAGU U politiku je ušla neplanirano 2001. godine, barem je tako tvrdila, prihvativši poziv Vesne Pusić da kao nestranačka osoba uđe u Poglavarstvo grada Zagreba i postane šefica zagrebačke kulture. Sa sobom je dovukla i Vladimira Stojisavljevića Vakija, redatelja i pisca, koji je u kasnijim godinama, a pogotovo kao jedan od njezinih pomoćnika u Ministarstvu, navukao na sebe bijes kazališne zajednice. To je bilo vrijeme oporavka nakon vladavine HDZ-a i njihova favoriziranja nacionalne, ognjištarske kulture, pa je taj moderni i urbani, gotovo underground-tandem obećavao kulturni razvoj i sreću bez kraja. No, u sudaru s pragmom politike doživjela je nekoliko razočaranja, shvativši da se više vremena troši na lobiranje unutar koalicijskih partnera nego za razvoj projekata, da vladaju klijentelizam, reprodukcija ničega, privatne intervencije, nedostatak volje u upravi za promjenom... Već je tada pokazala da se ne zna nositi ili se jako teško nosi sa surovim pravilima grube političke igre. Primjerice, kada je propala ideja o osnivanju Filmskog centra na razini grada, i to ne zbog strukovnih razloga nego zbog klasične borbe među strankama, nije mogla kontrolirati emocije, no ipak je preživjela. U kasnijim godinama, pogotovo kao ministrica kulture, mnogo puta je na raznim primanjima, otvaranjima i službenim domjencima, od Predsjednikova ureda do Pulskog festivala i bosanskog restorana Sofra potvrdila svoju tezu da se racionalno i emotivno ne može odvajati te je u raznim prigodama iskazivala vrlo otvoreno svoja emotivna stanja, nimalo pohvalna i za javnost doista neprimjerna ponašanja. Članicom HNS-a postaje 2005., a ubrzo i potpredsjednicom zagrebačkog HNS-a, što je mnoge iznendilo, jer se očekivalo da će ostati vjerna svom neinstitucionalnom aktivizmu i da neće prodati dušu vragu, kako se to ovih dana u režiji Saše Broz lijepo objašnjava u predstavi "Postolar i vrag".

OD ULTRALJEVICE DO TRULOG KAPITALIZMA Andrea Zlatar Violić oduvijek je bila buntovna aktivistica i kritički je promatrala svijet oko sebe. Odrasla je uz oca koji je bio totalno apolitičan i protiv svake politike, i komunizma, i nacionalizma, i Crkve, no majka joj je bila politički angažirana, dok joj suprug redatelj Božidar Violić stalno sugerira da se odmakne od politike. No, nju ništa moglo spriječiti da se politički angažira. Već su je u trećem razredu osnovne škole izabrali za predsjednicu razreda, a kasnije je bila, za vrijeme tzv. Blokade vrlo aktivna u sindikatu Akademska solidarnost, za koji bi se moglo reći da zagovara ultralijeva gledišta anarholiberalnog smjera. Međutim, to je nije omelo da kasnije odbaci svoja uvjerenja i postane članica Vlade koja zagovara kapitalizam i tržišnu ekonomiju te učini gomilu poteza koji su u kulturnoj javnosti i među njezinim kolegama naišli na čuđenje, razočaranje i osudu.

OSLOBODITELJICA U RUNJANINOVOJ U ožujku 2011., prije dolaska na čelo Ministarstva kulture, Andrea Zlatar Violić govorila je o propasti hrvatske kulture te predstavila predstavila strategiju razvoja hrvatske kulture u ime HNS-a, čime je ta njezina stranka počela neslužbenu predizbornu kampanju s kulturom kao jednom od svojih perjanica. Bila je favorizirana kao najbolja kandidatkinja za funkciju ministrice kulture u Milanovićevoj vladi i imala je neupitnu podršku gotovo cijele kulturne zajednice, bez obzira na političku orijentaciju. Smatralo se da ima sve osobine potrebne za tu funkciju – znanje, background, postignuća, volju, želju, marljivost, temperament, borbenost i viziju kulturnog razvoja, a to je očito smatrao i HNS. Direktno ju je gurala predsjednica HNS-a Vesna Pusić, boreći se tako za vlast i moć u još jednom ministarstvu, usprkos tome što Radimir Čačić nije bio oduševljen tom idejom. Kad je konačno postavljena na tu funkciju, činilo se da će to biti kruna njezine iznimno uspješne karijere. Dizali su je u nebesa, dočekavši je kao osloboditelja te očekujući da će nakon dugogodišnje vladavine HDZ-ova ministra Bože Biškupića i njegove baštinske orijentacije, zatim nepamtljivog mandata precijenjenog Antuna Vujića i skromnih dosega ronioca Jasena Mesića, hrvatska kultura napokon imati kvalitetnog ministra. Takvu unisonu podršku nije imao nijedan političar.

FOTELJA VAŽNIJA OD KULTURE No, idila je kratko trajala i oduševljenje i podrška su se pretvorili u razočaranost potezima nove ministrice kulture. Uzredale su kritike, i to ne samo s desnice. Njezinim vođenjem Ministarstva kulture nezadovoljni su bili i "njeni" kulturni krugovi, koji su joj na početku mandata davali podršku bez ikakve zadrške. Lista grijeha sve je više rasla. Spočitavali su joj što je pristala na rekordno niski budžet za kulturu u iznosu od 0,49 posto, stranačko kadroviranje i postavljanja nestručnih ljudi na čelna mjesta, dok su Zakon o kazalištima i Zakon o muzejima naišli na oštre kritike i desnih i lijevih kulturnjaka. Također, davanje dubrovačkih zidina Gradu Dubrovniku i famozno brojanje riječi u novinama palo je na Ustavnom sudu. Zbog afere "Zarez" iz lipnja 2013. godine, Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa odrezalo joj je kaznu u iznosu od 15 tisuća kuna. Tu su i dva izgubljena sudska slučaja u Osijeku, tri zakona koji su nakon donošenja završili na Ustavnom sudu, sapunice oko intendanta HNK u Zagrebu i Splitu. Vrišti i zanimljiv slučaj s njezinim bivšim pomoćnikom Zlatkom Uzelcem, iznimnim stručnjakom za baštinu i posebno za tvrđavu u Slavonskom Brodu, koji je na vrlo neugodan i netransparentan način gotovo istjeran iz Ministarstva. U tom se, pak, slučaju spominjalo da je Uzelac došao na crnu listu čelnice HNS-a jer se na natječaju za izvođača radova na tvrđavi u Slavonskom Brodu suprotstavio izboru firme koja nije imala apsolutno nikakva stručnog iskustva s obnovom drevnih zdanja, no, navodno je imala itekakve veze s HNS-om, pa je zbog toga i pobijedila na natječaju. Naravno, u igri je bio golem novac. Kritiziralo se i ministričin stil odlučivanja, planiranja, financiranja i odnosa prema legislativi, a samo Ministarstvo kulture optuživalo se za netransparentnost rada, do informacija je bilo iznimno teško doći, s javnošću se komuniciralo službenim priopćenjima, pa je tako priskrbilo titulu jednog od najautističnijih ministarstava u Vladi. E, sad, je li to bio njezin izbor ili rezultat dogovorne politike na razini cijele Milanovićeve autistične Vlade, teško je reći. To je sve utjecalo na Andreu Zlatar Violić i ona je, čini se, sve više gubila sebe i u želji da ostane na tom položaju pretvarala se u pragmatičnu političarku.

MALO ZA HVALITI SE Među njezinim uspjesima ističu se digitalizacija hrvatskih kina, projekt "Ruksak pun kulture", obnova Mašković hana, otvaranje četiri nove knjižnice diljem Hrvatske te dovršetak stalnog postava u Dvorcu Eltz, što je ipak premalo za četverogodišnji mandat. Naime, krenula je jako široko, možda i preširoko, u transformaciju sustava, a na kraju se malo toga realiziralo.

ŽRTVA VLASTITE GLUPOSTI ILI STRANAČKE ŠEFICE? Kada je u javnosti puklo da je Državna revizija otkrila trostruki grijeh HNS-ove ministrice kulture, pojavilo se pitanje da li se ta sveučilišna profesorica, esejistica i znanstvenica, poznata po nekadašnjem aktivizmu, enciklopedijskom znanju i poštenju, zaista na tako nesmotren i blesav način igrala službenim kreditnim karticama i proračunskim novcem, uzimala predujam za putne troškove za službena putovanja te je tako Ministarstvo kulture na kraju 2013. godine dugovalo 152.000 kuna, a uz to je trošen novac na reprezentaciju, ili je riječ o tome da ju je stranačka čelnica zbog "viših", čitaj pragmatičnih ciljeva HNS-a, htjela smijeniti te je tražila krucijalni razlog za taj čin.

Nije sporno da je Andrea Zlatar Violić užasno pogriješila i osramotila sebe i Ministarstvo kulture te bacila ljagu na svoj lik i djelo, koji su do dolaska na funkciju ministrice kulture bili besprijekorni. Primjerice, u Švedskoj se podnose ostavke i za kupnju čarapa državnim novcem. No, nije jasno zašto je osoba koja ranije nije bila sklona financijskim malverzacijama, barem se za njih nije znalo, učinila takvu glupost. I je li još netko upleten? I zašto ranije nitko nije reagirao na izvještaj Državne revizije, iako je on bio poznat već nekoliko mjeseci kada je u listopadu prošle godine upućen u Sabor i na taj način postao javno dostupan? I zašto je baš u ovom trenutku, kada HNS-ov Andro Vlahušić ponovno pobjeđuje u Dubrovniku, slučaj Zlatar Violić postao aktualan? I zašto Vlahušić, koji je ne tako davno na Županijskom sudu u Splitu nepravomoćno proglašen krivim za zloporabu položaja i ovlasti, dobivši jednu godinu zatvora uvjetno, uz rok kušnje od tri godine, zbog "afere Šipan" u kojoj je protivno Statutu grada Dubrovnika i bez znanja i odobrenja Gradskog vijeća samostalno odobrio pozajmicu od dva milijuna kuna, i dalje uživa veliku podršku HNS-a i njihove predsjednice, iako bi bilo logično da je maknut i udaljen od svih izvora proračunskog novca i stranačkih funkcija te s mjesta gradonačenika Dubrovnika. I je li HNS, trenutačno apsolutno minorna strančica na političkoj sceni poznata po klijentelizmu, kako se priča u kuloarima, zapravo žrtvovao naivnu A. Z. V. kako bi pokušao dobiti nekoliko promila podrške više?

NIŠTA OD HRVATSKOG MALRAUXA Nakon odlaska Andreje Zlatar Violić s mjesta ministrice kulture svima je jasno da Hrvatska nije dobila svog Malrauxa. Međutim, mnogo je važnije pitanje tko će biti njezin nasljednik i u kakvom stanju ostavlja Ministarstvo kulture, koje je za ovu godinu najavilo završetak nekoliko projekata kao što su kandidatura Zagreba za Europsku prijestolnicu kulture i otvaranje nekoliko muzeja tj. novih stalnih postava – Muzeja Apoksiomena u Malom Lošinju, Sinjske alke u povodu 300. obljetnice, Kninskog muzeja u povodu 20. obljetnice akcije Oluja i Prirodoslovnog muzeja u Metkoviću, kao i usvajanje medijske strategije te još pet zakona. Ako je suditi prema Milanovićevu zanimanju za kulturu, kao uostalom i za ostale sektore, koji se u ovih tri i pol godine jednom ili možda dvaput ukazao na nekom kulturnom događaju, to može zanimati samo fanatične zaljubljenike u kulturu.