Antonio Barišić HTV-ov je novinar iz Šibenika, suprug, otac dvoje djece i lokalni šampion u triatlonu. I nakon dobivenoga Kiklopa za debitantski roman godine, kaže da mu je brdski biciklizam i dalje hobi broj jedan. Tako se i ponaša. Dok se ostali novinari nakon šihte okupljaju po birtijama i po tko zna koji put vrte iste filmove, Bare "partizanski" ode u brda...
Junaci Barišićeva romana "Srest ćemo se opet" neki su sasvim obični klinci na pragu punoljetnosti: vrijeme provode družeći se po gradu, odlaze na koncerte, puše prve jointove, doživljavaju prva seksualna iskustva... A onda se u njihovo djetinjstvo umiješa svijet starijih. Rat se približavao. I klinci su ga osjećali. U Barišićevoj šibenskoj družini dvojica su najbolji prijatelji: jedan Hrvat, drugi Srbin.
Rat, kao i svaka nevolja, uvijek nekako dođe u najgore vrijeme. To je generacija koja je od vas zapravo starija par godina. Zašto ste odabrali tu generaciju i po čemu je rat upravo njih zakačio u najgorem dobu?
Kada sam počeo pisati roman, prvotna mi je intencija bila napisati knjigu o prijateljstvu i moja knjiga to na kraju prije svega i jest. Odlučio sam radnju smjestiti u Šibenik i dobro je zapetljati, a rat mi se nekako sam nametnuo kao dobra platforma za takvo što. Tako je, zapravo, roman postao i ratni, ali ponavljam, to je prije svega knjiga o prijateljstvu.
Što je 1990-ih značilo biti Srbin u Šibeniku?
Teško mi je odgovoriti na to pitanje s obzirom da sam, kada je počeo rat, imao tek 13 godina. Sigurno da nije bilo lako. I ja sam, pišući knjigu, zapravo tražio odgovor na to pitanje. Nekako mi se činilo nemogućim da su baš svi ti ljudi koji su otišli iz grada – četnici. Bilo je i takvih, ali bilo je i onih kojima se baš i nije išlo, pa onda onih koji su ostali. Najiskrenije, ne znam što bih odgovorio, 1990-ih je svima u Šibeniku bilo teško, ne samo Srbima.
Rat prekida prijateljstvo dvojice vaših junaka: Hrvata i Srbina. Sugerirate da je raspad Jugoslavije bio puno intimniji od pukog sloma transkulturalizma. Gubitak "druga beogradskog" je intimna tragedija?
Sigurno da jest. Vidim to najbolje po reakcijama čitatelja na moju knjigu. Gotovo da nema čovjeka koji mi nije rekao da ga je knjiga vratila u ono doba i da je imao/la prijatelja koji je morao otići preko noći. Svatko je imao svoga "Branka". U ono doba ih je najlakše bilo proglasiti četnicima i prekrižiti, ali danas, s vremenskim odmakom, vidim da većina ljudi istinski žali zbog tih gubitaka. Kasnije su se počele događati gadnije stvari pa se o tom nije razmišljalo, ali danas se itekako takve stvari motaju ljudima po glavi. Uostalom, većina ih je stupila u kakav-takav kontakt s "bivšim" prijateljima.
Postoji li danas u Šibeniku osjećaj dijela krivnje za pucanje takvih prijateljstava?
Teško je o tome govoriti. Mislim da se to razlikuje od slučaja do slučaja i da se ne može generalizirati. Ne smijemo zanemariti činjenicu da je velik broj onih koji su otišli kasnije pucao po Šibeniku i ostalim gradovima. Neki od Srba koje sam ja poznavao bili su otvoreno neprijateljski prema Hrvatskoj, drugi su pak odlazili u suzama, kao junak moje knjige. Mislim da sam u romanu uspio stvoriti sliku o tome u kakve su situacije ljudi upadali. Teško je tu govoriti o nekakvoj krivnji. Ja je svakako ne osjećam, a mislim i da moji prijatelji koji su otišli, tada trinaestogodišnjaci, nemaju zašto biti krivi. Zašto bi, pobogu, trinaestogodišnjak bio kriv za bilo što?!
Danas i veliki broj mladih ljudi nekih novih generacija koji su rođeni nakon rata pokazuje golemu agresiju i šovinizam. Što je, osim kroničnog nedostatka seksa, još problem kod te ustaške omladine?
Kompleksno je to pitanje, možda prije za sociologe, psihologe i ostale stručne radnike. Osim što nemaju neke sadržaje i perspektivu, većina takve omladine nema pojma što zapravo misli i što njihovi postupci zapravo znače. Nažalost, većina ih nije pročitala dovoljno literature da bi uopće znala što su ustaše, partizani… Živimo u društvu koje tako rado i tako često voli raditi podjele na crvene i crne. Neki se vole ugledati na starije, drugi pak vole udariti kontru roditeljima. Teško mi je proniknuti u njihove motive, ako ih uopće i ima. Fascinantno mi je to, baš kao i činjenica da ovoliko mladeži sluša narodnjake. Kako to objasniti? Mislim da zaista ne znam odgovor na ovo pitanje, trebalo bi mi četrdesetak kartica teksta da to pokušam objasniti.
Znači li to da protok vremena neće umanjiti netrpeljivosti?
Neke se stvari na ovim prostorima zaista teško mijenjaju. Mislim da vrijeme ipak čini svoje, polako, ali sigurno. Netrpeljivosti i budala će uvijek biti, svemir i ljudska glupost su jedine dvije stvari koje su neograničene, ali ja ipak mislim da cijela ta priča ipak pomalo ide nabolje. Možda se na svakodnevnoj bazi to ne čini tako, ali kada vučeš neke paralele s razdobljem od recimo, prije 10 godina, onda ipak ima pomaka. U svemu sam optimist, pa tako i u ovom pitanju.
Je li Šibenik danas veća provincija nego što je bio prije rata? Često je takvo poimanje provincijalizacije.
Svaki odgovor na ovo pitanje ne bi bio iskren, jer ja sam presubjektivan. Kao što Funcuti kažu: Šibenik je GRADINA! Možda jesmo provincija, ali prije bi crka nego to rekao u novinama. Šibenik je grad Fausta Vrančića, Dražena Petrovića, Ive Brešana, Miše Kovača, 'oćete da nastavim? Kakva provincija?!
Što bi se dogodilo u Šibeniku ako bi došlo do najezde, recimo, Šveđana, pa da pokupuju većinu stanova u staroj gradskoj jezgri?
Teška pobuna. Ja osobno ne bih imao ništa protiv velikog broja Šveđanki…
Koje su vam televizijske forme najdraže?
Moram biti iskren i reći da televiziju gledam sve manje. Najviše volim dobre dokumentarce, ali nemam vremena za njih. Uvijek ću pogledati dobru reportažu, pogotovo ako je neki putopis.
Znate još nekog televizijskog novinara koji se bavi književnošću?
Ne pada mi sada nitko napamet.
A triatlonom?
Za triatlon ne znam, tek sam se lani prvi put okušao u njemu. Brdski biciklizam je moj glavni hobi, u deset godina na trkama nisam se još utrkivao s kolegama novinarima.
Pobjednik ste na nekim lokalnim natjecanjima, što znači da i dosta trenirate. Uz to radite za HTV. A onda još žena i dvoje djece. Kad uopće pišete?
Pišem kad stignem. Najčešće navečer kad djeca odu na spavanje, ili kad imam vremena vikendom. Ne opterećujem se previše, pišem pomalo, bez presinga i prije svega iz gušta. Nema u ovom nikakve zarade, gušt je jedini motiv. Dok bude tako, pisat ću. U svakom slučaju, biciklizam ostaje hobi broj jedan, uvijek će imati prednost nad pisanjem.
Kiklop vas je ohrabrio, idete dalje?
Još ne vjerujem da sam ga dobio. Definitivno mi je dao volje za dalje, tako da već pišem drugi roman.