Apostoli čistoće kao kapitalni sijači zla

apostoli-cistoce-kao-kapitalni-sijaci-zla-7502.jpeg

Praviti svetinju od neke religijske vrijednosti znači: oduzimam ti tvoju slobodu da o tome ispovijedaš drugačije nego ja. Dok praviti tobože "svetinju" od slobode govora znači: oduzimam ti pravo da mi oduzimaš moju slobodu. Bitna razlika je što se radi samo o razlici ishoda, a prijepor je u oba slučaja oko tvoje pretenzije raspolaganja mojom slobodom, ne moje tvojom – izuzev (Popperov paradoks) same te slobode da raspolažeš mojom
Praviti svetinju od neke religijske vrijednosti znači: oduzimam ti tvoju slobodu da o tome ispovijedaš drugačije nego ja. Dok praviti tobože "svetinju" od slobode govora znači: oduzimam ti pravo da mi oduzimaš moju slobodu. Bitna razlika je što se radi samo o razlici ishoda, a prijepor je u oba slučaja oko tvoje pretenzije raspolaganja mojom slobodom, ne moje tvojom – izuzev (Popperov paradoks) same te slobode da raspolažeš mojom

Napad braće Kouachi na Charlie Hebdo, a ne na neku od hrpe desničarskih novina u Francuskoj, vrlo rječito govori da su im kao upaljeni trn koji ih boli u guzici i potiče na djelovanje manje došle NATO bombe i Abu Ghraib, a više barbarstvo davanja si za pravo da zabranjuješ uvredu svojih ideoloških svetinja. Odnosno, da se u toj podlozi radi o nečemu apriornom, u prepariranosti mračnjačkom doktrinom, a ne tek izazvanom invazivnim ponašanjem zapadne vojske ili kapitala

Viktor Orban živi je simbol antimigrantskih retorika & politika i voli se tužiti na političku korektnost koja ušutkava neugodnu istinu: "Zabranjeno je reći da te mase ljudi koje dolaze iz drugih civilizacija dovode u opasnost naš način života, našu kulturu, naše običaje i našu kršćansku tradiciju." A učitavat će i namjeru "preoblikovanja religiozne i kulturne slike Europe". 

Europa je, naravno, konstrukt kao i svi slični pojmovi – nije monolitna. Ima npr. Europa sekularnih ustava, a ima i Europa Viktora Orbana – i jedno i drugo su Europe. Prvu bismo mogli kategorijalno suprotstaviti teokracijama u kojima vladaju plemenski običaji i vjerski kodeksi (recimo šerijatski), kodificirani u državne zakone. Istina je da su u islamskom kulturnom krugu teokracije, pa se to još kaže džamahirije, češće nego u Europi, u kojoj pretežu sekularne države. Ali nesporazum orbanovskih klišeja o nespojivosti islama s europskim vrijednostima, dok kršćanstvo ne da je spojivo nego je njihov centralan dio ili čak takozvani temelj, u pretpostavci je da specifičnost Europe proizlazi iz neke bitne kvalitativne razlike između kršćanstva i islama. Ne; vežemo li ih uz opaženu razliku u učestalosti društvenih poredaka, to neće biti do različitih inherentnih svojstava religija, nego do različitog statusa religije u društvu. 

Ako će uvjeti negdje biti više džamahirijski nego u sekularnoj Europi, uključujući i na mnogim geografski europskim mjestima, bit će to zato što je na tim mjestima religija više sačuvala svoj status. A ako će u islamskom kulturnom krugu džamahirijski uvjeti generalno biti učestaliji nego u europskom, neće to biti zato što je islam kao religija nekako podatniji za to od kršćanstva (manje-više se o istom abrahamskom puritanizmu radi, jezgreno regresivnom), nego zato što nije svugdje na isti način sretan slučaj iznašao paralelne mehanizme za religiji skresati krila. Na Okcidentu je proces eto uzeo više maha nego na Orijentu. Prethodno tome, u famoznoj Kršćanskoj Europi bilo je još i gore. 

"Povijest država Europe od Konstantinova vremena u bitnome je povijest kristijaniziranog državnog cinizma", da citiram Sloterdijka. Ispunjena je jezivostima baš na bazi kršćanstva – zato što se radilo o teokracijama. Znamo tu priču: "mračni srednji vijek", fundamentalizam do jaja, križarski ratovi, lov na vještice, lomače, inkvizicija, itd. Državu od crkve razdvajat će tek prosvjetiteljstvo. "Uništite bestidnicu!" – viknut će Voltaire; Kant ucmekati Boga razobličivši "čisti um" (pa i praveći se potom da nije, izmišljajući "praktični um"); Nietzsche osvijestiti da ga je našao mrtvog. Ne treba stoga nasjesti diskursu pa kontra Orbanu i orbanima dokazivati da se migranti kao muslimani mogu uklopiti u Europu naših kršćanskih vrijednosti – nego da je Europa to što jest, i nešto da vrijedi, koliko već nalazili da ima prednost pred džamahirijama, upravo time što je Bog kod nas već mrtav, ubismo ga. Da je ta Europa koju honoriramo onoliko Europa koliko mi ovdje, srećom, više nismo kršćani, i onoliko koliko je religija izgubila svoj teokratski status. 

Dok ako se pozivaš na to da kršćanin, onda prvi sam nisi ta Europa koju zazivaš kao suprotnu i nespojivu s islamom. Tragičan paradoks Orbanove izjave u tome je da zalaganjem za "naše običaje i našu kršćansku tradiciju", umjesto za sekularne zakone, forsiranjem plemenskih umjesto građanskih kodeksa – a, naravno, i konkretnim mračnjačkim politikama iza kojih stoji – efektivno radi kao nitko na Europi kakva bi čim više nalikovala crnim džamahirijama, od čije ugroze se istura na branik eto Europe!   

SAID SAID

Sve popularniji pojam "islamofobije" je po sebi dubiozan, jer se rabi kao optužba za oblik rasizma, dok je cijela stvar s rasizmom u definiciji mržnje po nekoj od šovinističkih osnova, odnoseći se na svojstva kolektivne pripadnosti, uvjetno govoreći, "rođenjem" ili "krvnim zrncima": konstruktima kao rasa, boja kože, etnicitet, nacionalnost, porijeklo, konfesija, rod, spol, seksualna orijentacija. Na obilježenost živih ljudskih bića navedenim, ne na ideološke kategorije, koje nemaju pravo na zaštitu.

Uključena je i konfesija: ako sam se rodio među katolicima, rasistički je da me se ruži samo zato što sam primio sljedujuće sakramente, ali neće biti ničega rasističkoga (niti će spadati pod institut govora mržnje po vjerskoj osnovi) u napadanju ili ismijavanju katoličanstva, odnosno vjerovanja u katoličku teologiju. Razlika između rođenosti katolikom kao krvne označenosti (jesam i ne smije me se zbog toga zajebavati) i bivanja vjernikom kao ideološkog izbora i određenja (ne pada mi na pamet, ali kada bi mi padalo, smjelo bi me se zbog toga zajebavati)!

Čak i kad negdje govorimo o napadanju samog islama (a ne islamizma, fundamentalizma, itd.) – napadati islam ne može stoga spadati u šovinističke "fobije". Rogobatni pojam islamofobije bi eventualno mogao imati smisla kao kategorija idejnog antagonizma, sukoba ideja, tipa pozitivizam protiv religije, ali u tom slučaju nema ničega krivog s njim, sasvim je u redu biti islamofob u takvom značenju (i sam se deklariram onda tako – u užem pojmu toga da sam religiofob, gnušajući se islama, ali samo onako kao što se gnušam i katoličanstva, pravoslavlja, protestantizma ili judaizma), baš kao što nema ništa sporno u tome da se bude, ne znam, njuejdžofob ili neoliberalofob (i to sam sve!).

Dok bi kao označitelj rasizma pojam mogao biti suvisao tek pri jasnoći da se ono označeno odnosi na krvnu pripadnost kulturi/civilizaciji okupljenoj oko islama, što je vrlo različit pojam od islama kao religije. Zabuna nastupa izostankom jasnoće o tome – zamjenom teza koja, zamućujući razliku, štiti jednu ideologiju ili čak njen teokratski status optužujući svaki napad na nju kao automatski rasistički.

Ima ta bolest svoje duhovnopovijesno porijeklo. Otkako je Edward Said opću kritiku imperijalnog etnocentrizma (od Sumnera do Adorna i Fanona) nadogradio fokusiranom kritikom eurocentričnog orijentalizma, u vidu tzv. postkolonijalističke branše postmoderne ljevice, bilo tko s Bijelog Zapada bit će pod vječitom sumnjom za tu takozvanu islamofobiju ako samo i glasnije prdne u smjeru Meke i Medine. Pojam etnocentrizma je tu pandan onom anahronizma u povijesnoj znanosti, kao greške interpretiranja i evaluiranja drugih epoha mjerilima današnje. Glupo je – uputit će nas, uostalom sasvim ispravno – preuzeti zapadnjačke klišeje o islamu ili "arapskoj kulturi" (od romantizirajućih do nipodaštavajućih), kao da bi se radilo o homogenim karikaturama; pogrešno je i nije u redu – prekorit će nas – u ocjenama pojava iz orijentalnih kultura nametati zapadni diskurs i njegova mjerila. Po kojem je Orijent onaj Mračni Drugi, primitivan, barbarski, nasilan, despotski, fanatičan i inferioran Okcidentu, koji pak donosi Prosvjetiteljstvo, u ime čega da je potrebno "tradicionalne" i "reakcionarne" vrijednosti zamijeniti "suvremenim" i "progresivnim" idejama, pristižućim naravno sa Zapada – said Said s obilatom dozom ironije.  

Čekaj, šta?

Tek ovaj moment ironije bacat će u pomrčinu uma tu tzv. postkolonijalnu teoriju, koja, ogrezavši u apsolutizirani kulturni relativizam, za ne napadati rasistički jednu kulturnu hemisferu, propustom razlučenja kolateralno proskribira kao rasističku odmah i svaku kritiku reakcionarnih društvenih praksi u njoj – i ne daj bože reći da ti recimo sekularnost i džamahirija ne stoje u horizontalnom vrijednosnom odnosu, nego ti jedno kao malo vuče na naprednije od drugog. Svijest o nekorektnosti općeg govora o naprednosti Okcidenta i nazadnosti Orijenta promeću u hiperegalitarni program obavezne vrijednosne nijemosti, u jednakosti pred Saidom, kao svakom pravom postmodernistu što postoje samo razne jednakovrijedne priče.

Saudijske vlasti oduševljeno se slažu! U izočnosti Islamske države, Saudijska Arabija predvodnica je svijeta u kojem zapadnjački pojam ljudskih prava, da kažemo eufemizmom, nije prioritet. I njihovi vođe su kulturni relativisti: ne pada im na pamet potpisati Opću deklaraciju o pravima čovjeka, a na sve kritike i zahtjeve međunarodne zajednice odgovaraju pozivanjem na islamistički karakter države kao osobitost kulture, što opravdava različit društveni i politički ustroj u odnosu na zapadne kulturne konvencije. Dosljedno: zemlje OIC-a, Organizacije islamske suradnje, potpisnice su islamističke verzije konvencije o ljudskim pravima, na bazi šerijatskog zakona. Jao, jao, što će reći sveti Said na nebesima – valjda stavljajući i "reakcionarnost" šerijata u navodnike – zar nije to baš gala, jer jednako legitimno pred Bogom kao i naše ovdašnje fantazije o ljudskim pravima, "progresivne" u navodnicima?    

I uopće se ne radi o tome da bih idealizirao europske demokracije i stupnjeve političkih sloboda. Radi se o tome da tamo gdje nisu dovoljno slobodne i sekularne put glasi više inzistiranja na demokratskim mehanizmima, a ne odbacivanje same ideje, odnosno njeno vrijednosno negiranje.     

STANI MALO, BHABHA LOOEY

U sklopu kanonske "Rushdie Affair" (odnosno "Satanic Verses controversy"), Homi Bhabha, drugi iz svetog trojstva postkolonijalnih studija, upeo se u tom duhu dekonstruirati kičmeni binom kontroverze: da je pogrešno što smo uhvaćeni "in the war between the cultural imperatives of Western liberalism, and the fundamentalist interpretations of Islam, both of which seem to claim an abstract and universal authority" – i ne treba nam se odlučivati za jedan ili drugi, kako kaže, autoritarni univerzalizam. Da se razumijemo, Bhabha nije dovodio u pitanje svoju podršku Rushdieju, nego samo kategorijalnu ispravnost javne debate koja se zavrtjela. "Where do we turn, we who see the limits of liberalism and fear the apsolutist demands of fundamentalism?" Uspostavljanje ekvidistance između fundamentalizma i istovremeno "zapadnih liberalnih" vrijednosti nesavijanja pred fundamentalizmom – dosta je, međutim, mutna misao, pa se Bhabha daje u silno teorijsko petljanje koje nije ni čitko ni nužno razmrsivo (ta je klasa teoretičara redom mučiteljska stilom i jezikom, jedva ih se da čitati, sadizam spram ganglija). 

Na prvi je pogled našao podršku samog Rushdieja svom programu ekvidistance, za kojega u tu svrhu i podvlači da u spornom romanu problematizira "simplistic opposition between fundamentalist Islam and an equally dogmatic faith in the virtues of 'the West'", te kojem se također nije sviđalo što kontroverza reproducira stereotip o "backward, cruel, rigid Muslim, burning books and threatening to kill the blasphemer". Ali, stani malo babalui – tko ili što stvara taj stereotip? Same vrijednosti u ime kojih sa Zapada stiže osuda osude? Ne, nego tako kako i piše: činjenica da je došlo do kontroverze ga stvara – a valjda ćemo ipak reći da odgovornost za to što je do nje došlo nije na nekoj općoj dogmatskoj vjeri u Vrline Zapada, nego na Homeiniju? 

Egipatski nobelovac Naguib Mahfouz, uboden nožem u vrat nakon proširenja fetve i na njega zbog javne podrške Rushdieju, objašnjavao je svoj potez, unatoč neslaganju s, kako je on to vidio, uvredljivošću Sotonskih stihova (isti tip geste kao i Hassen Chalghoumi, imam Drancyja, kojega je al-Kaida osudila na smrt jer je podržao Charlie Hebdo unatoč neslaganju s uvredljivošću njihovih karikatura – gesta kratko spojena, ali plemenita), time da "nijedno svetogrđe ne šteti islamu i muslimanima toliko kao poziv na ubojstvo pisca". Iz Mahfouza govori najobičniji minimum zdrave pameti: kako svetogrđe perom nije čin nasilja (nema teme), nego je tek fetva čin nasilja, onaj tko je pozvao na fetvu pokretač je zbivanja, odnosno "kontroverze"; on je dakle i taj krivac za reprodukciju stereotipa.   

Bhabha će, međutim, iskoristiti situaciju za pošto-poto bacanje kora od banane ovim "Western liberalism" vrijednostima, točnije njihovom nametanju kao univerzalnog imperativa – premda je stereotip o barbarskom muslimanu pogrešan, za početak, i otuda što nije točno da opća nespojivost s onime što se tu brani spada u kulturnu esenciju muslimanskog svijeta, pa da bi mu isključivo moralo biti nametano. Zaboravit će i da bitna razina "zapadne" pozicije unutar opreke koju napada nije ona u ime nekakvih ukupnih vrijednosti Zapadnog Liberalizma, koje se ni Rushdie neće sustezati kritizirati, nego ona osnovne slobode govora kao užeg pojma – koju tim putem nepotrebno, nepravedno "denuncira" kao specifično i samo "zapadnu". Dovoljno bi bilo na mjesto islamskog fundamentalizma uvrstiti onaj kršćanski – a doista i jesu zamjenjivi u jednadžbi – klasičnog monsinjora Devčića, primjerice, koji baca anatemu na Frljićevu predstavu, ili već neke od naših katoličkih vehabija – za uvidjeti svu promašenost Bhabhine redukcije slobode govora s druge strane barikade na antagonističku fundamentalizmu time što zapadna vrijednost. 

Prostor propitivanja, kakav Bhabha istovremeno hvali kod Rushdieja (naročito ga rajca u dijelu u kojem ovaj ne štedi ni Zapad) nije moguć mimo činjenja slobode govora upravo univerzalnim vrijednosnim imperativom – da, univerzalnim vrijednosnim imperativom, baš tako, pa taman svi zubi od jeze poispadali postmodernim akademcima! – a čim je učinimo, ekvidistanca kakvu traži postaje apsurdna.  

TKO DOLAZI PO KOGA?

A Gayatri Spivak, velika svećenica subalternih studija, treća iz svetog trojstva postkolonijalnih, iščitavši grešku "Rushdie affair", slično Bhabhi, u tome što "coded as Freedom of Speech versus Terrorism", te što takva kodiranost oduzima pravo na, pazi sad, neželjenje slobode izražavanja i ostalih "zapadnih" liberalnih vrijednosti ("that we cannot not want freedom of expression as well as those other normative and privative rational abstractions"), pa traži novo kodiranje: "recode the conflict as Racism versus Fundamentalism, demonizing versus disavowal". Ništa nju ne zanima, u prijevodu, univerzalna tema slobode govora (ili propitivanja, relativiziranja, skepse), nego samo tepsti postkolonijalističku mantru kao onu pravu prizmu: da je to što je Zapad graknuo na fetvu kulturni rasizam kojim se demonizira muslimansko neprihvaćavanje satire Muhameda (kao neprihvaćanje, u biti, tog rasizma).   

Spivak preuzima od izvjesne Palestinke iz dijaspore tezu da "Khomeini's 'antidemocratic, anti-Enlightement' behavior was not only not direct and unmediated evidence of the immutable essence of Islam", dakle ne samo da ne dokaz da se islamske zemlje nisu u stanju promijeniti u smjeru demokracije i prosvjetiteljstva, nego i iskaz da to ne žele – performativna gesta srednjeg prsta pritisku sa Zapada da se promijene. Zašto bi i morale, je li? To je etnocentrična, orijentalistička pretpostavka, reći će. Homeini – naš heroj otpora! Homeini, "the countercrusader, 'baffled the 'international' sensibility (by) not playing by the rules put out by Europe'"; "the Ayatollah declared/showed Muslims how to be powerful against the Great Satan, the U.S.A. and denounced its client satan, Israel", citira još prema tumačenju nekog iračkog filma koje daje spomenuta Palestinka.  

Baudrillard je 4. svjetski rat definirao kao borbu između zapadnjačke globalizacije koja svoj konzumeristički lifestyle želi klonirati do zadnjeg zakutka svijeta i terorizma kao metode kojom nesuglasan dio svijeta ("radikalno drugi") pruža otpor protiv "pakla istosti", homogenizacije, monokulture (elem, ratno je stanje, zato je spreman na sve). Suprotno od Žižeka koji psihologizira kako islamistički teroristi nisu autentični u fundamentalizmu svoje istine (jer da jesu, ne bi ih ljutio zapadni način života u stilu ničeanskog "posljednjeg čovjeka", bili bi ravnodušni, sigurno nam samo zavide), Baudrillard je još '90 govorio o "radikalnoj drugosti", a nakon 9/11, prometnuće fundamentalizma u razdraženu ratobornost objašnjavao kao reakciju na smjer hegemonskog globalizma ("kad bi islam dominirao svijetom, terorizam bi ustao protiv njega, jer globus sam je taj koji se opire globalizaciji"). Ne, dakle, da dolaze iz čista mira s bombama kod nas, pasivno čekajućih, koji ih ne diramo, samo gledamo svoja posla i živimo po svom, jer su, kako Žižek tvrdi, potajno internalizirali naše standarde i mjerila, po kojima onda ispadaju lošiji od nas i u vlastitim očima, postajući kivni i zavidni, nego zato što smo mi ti koji su aktivni u izvoženju naših sranja kod njih. Mi smo prvo došli k njima s našim bombama, ne obratno. 

Znajući da je tome tako, Spivak se (sama imigrantica u SAD, odakle izvozi po svijetu američki akademski proizvod po čijim mjerilima i diskursu objašnjava ostatak globusa) i u bavljenju kontroverzom oko Sotonskih stihova prvo spominje baš teme SAD kao predvodnice globalizma i izvoza "demokracije", američke "sanctioned ignorance, idiot goodwill, as well as racism and classism"; tog "effort at globalizing Islam", "the invocation of 'missionary practices'". I ona se pritom poziva izravno na Rushdieja: "As Rushdie himself sad in a less harried time, American liberals just can't shake the habit of wanting to take care of the world." 

U čemu griješi Spivak? Ne radi se o tome da službeni Washington ne bi bio tako prljav, ružan i zao kako kaže i oko čega se svi slažemo, nego da to ne može biti tako stavljeno u paket.   

Kao što je i Homeini svrpao u isti koš: Sotonski stihovi za njega su (ako uzmemo nominalno obrazloženje) izražavanje protuislamske struje na Zapadu, proračunat potez s ciljem iskorjenjivanja vjere, jer da samo islam stoji na putu globalizaciji u gaženju Irana i činjenju ga još jednim klonom. Iranska vlada prekinula je '89 diplomatske odnose s UK, s optužbom sponzoriranja Rushdiejeve knjige kao promjene taktike u okviru iste kolonijalne strategije: "in the past two centuries Britain has been in the frontline of plots and treachery against Islam and Muslims". Samo što je teorija imperijalističke naručenosti tog nivoa književnosti jasna kao bajka za malu djecu – i vjerojatno više ima veze s pozadinskim faktorima fetve: koincidiranja s dvostrukim geopolitičkim porazom Irana, u ratu sa Saddamovim Irakom (naoružanim od strane NATO-a) i povlačenjem Sovjeta iz Afganistana (pod pritiskom talibana naoružanih od strane NATO-a); ugledane prilike nametanja se liderom islamskog svijeta u uspostavljanja kalifata ispred još konzervativnije Saudijske Arabije, koja je međutim, kao i Saddam i talibani, ratni saveznik Zapada, pa nije mogla proglasiti fetvu; možda i Homeinijeve osobne uvrijeđenosti zbog vlastite prikazanosti u knjizi.  

Baudrillardova formula o tome tko dolazi po koga nije primjenjiva. Ako MI6, Pentagon i McDonald's žele imperijalistički pokoriti svijet, pa dolaze npr. po Iran s izvozom svojih sranja, uključujući "demokraciju" kao alibi (Zapad kao aktivni agresor, a "radikalno drugi" pasivno napadnut), primijetimo ipak da nije Rushdie – kad ga izvadimo iz istog dresa s NATO paktom i gledamo samo bilateralno – dolazio po Iran, nego je, obratno, iranska vlast angažirala ubojice da dolaze po njega u Englesku (a i po ubijene ili jedva preživjele zbog podrške ili participacije u publiciranju se također išlo diljem svijeta, dok su oni gledali svoja posla). Nije pisac odlazio tamo ni s oružjem ni s kolonizirajućim kapitalom i šarenom konzumerističkom ambalažom, nego je sjedeći kod svoje kuće, nikoga ne dirajući, mislio što je mislio, pisao što je pisao. 

Zašto je, drugim riječima, na Rushdieju da nosi odgovornost za USA ili UK? Samo zato što njegova literarna gesta pripada u nečijem obzoru Zapadu onako kao što mu pripadaju i službeni Washington ili London?

Upravo takav kognitivni bankrot, za greatest shits rubriku, karakterizira Spivak kad, doduše podržavajući samo Rushdiejevo pravo da piše (lip service, reklo bi se), svejedno kodiranje rasprave kao sloboda govora vs. terorizam dezavuira argumentom da Washington nameće Teheranu pod silom oružja "demokraciju", hamburgere i slobodno lajanje. Tu se ona ne libi objašnjavati, miješajući pojmove po istom obrascu kao Homeini, kako je ne doduše sam roman, kojem ne prigovara, nego "zapadna" podrška Rushdieju u ime Slobode Govora isti koš s Pentagonom. Pa joj u tako prekodiranom binomu – u nemoći biranja između dvije jednako odiozne opcije, s jedne strane Homeinijevog fundamentalizma, a s druge (sic) kulturnog rasizma osude fetve – preostaje zauzeti, kao i Bhabha, poziciju ekvidistance – po svim stavkama cinizma ugrađenog u centrizme.  

SOTONSKI SHITOVI

Po sličnom će receptu zagrditi i Tarik Ali, kad stav dan povodom 9/11 da se radi o "sukobu dvije vrste fundamentalizma, religijskog i imperijalističkog" – što je još imalo kakvog-takvog smisla, odustanemo li od semantičkog cjepidlačenja – nadogradi lupetanjem o islamofobnom "sekularnom fundamentalizmu" u kontekstu slučaja Charlie Hebdo.  

Intelektualno pleme bhabhaovaca i spivakovaca nadovezat će se silnom sekundarnom literaturom proizlazećom iz muteža svojih vračeva: o tome kako stajanje u obranu Rushdieja stajanjem u obranu vrijednosti slobode govora, demokracije, kriticizma, s pretenzijom na univerzalnost, čini takvu satiru taktičkim oružjem kulturnog imperijalizma, gdje ona preuzima funkciju vrijeđanja, strašenja i monolitiziranja neprijatelja, te potvrđivanja superiornosti eurocentrične perspektive, bla-bla, znamo već tu mantru, ili – e ovdje postaje zanimljivo! – kako je napad na Proroka (pazi čime: perom, govorom!) za muslimane ekvivalent istog onoga što bi za zapadnjake bio napad na demokraciju i slobodu govora (pazi čime: oružjem, smrtnom osudom!). Jer smo eto mi napravili od ovoga nedodirljivu svetinju kao i oni od onoga. Argument iz kojega se odmah čita da je onaj tko ga izgovara mrkla budala i pri najvišim akademskim epoletama.  

Tim tragom sramotila se paradigmatski onomad recimo Fawzia Afzal-Khan, reprezentativan primjerak akademkinje izašle iz kabanice svetog postkolonijalnog trojstva, optužujući one što mašu Charlie Hebdo transparentima da guraju "value system which is always specific and local to its political and cultural context though it masquerades as universal and absolute (freedom of speech!)" – te da je zadaća (postkolonijalne) kritike ideologije demaskirati upravo tu pretenziju zapadnog sustava vrijednosti da ne bude samo lokalno specifičan i nadležan čisto u svom šoru. A s druge strane onih koji su si dozvolili "to be interpellated by the French (read western/liberal/secular) hegemonic discourse", s jednakim legitimitetom "the killers were counter-interpellating the ideological state apparatus represented by Charlie Hebdo". 

Mašala! Sloboda govora je njoj usko lokalna vrijednost? Crtati uvredljive karikature može se, znači, isključivo u službi francuske države i njene hegemonske ideologije, nema drugog objašnjenja ni moguće pobude? A može li biti da se u karikaturama i u bombama ipak ne radi o vrijednosnim perspektivama jednakog legitimiteta?

Shvatimo li Slobodu Govora kao (lokalno specifičnu) vrijednost Okcidenta, a fundamentalizam kao kulturalni đir Orijenta – predočit će nam se tzv. paradoks skepticizma. Ako kritičko mišljenje nalaže sumnju u sve – eliminirajući mogućnost Svetih Istina nedovodivih u pitanje, relativizirajući ih kao samo naredne u nizu običnih ljudskih naracija, s kojima se možemo slobodno ponašati – ne nalaže li ista logika na svome kraju još skepsu i spram same Skepse, odnosno činjenja svetinje od Slobode Govora? Što je drugi način da pitamo: na osnovu čega si Okcident daje pravo tražiti univerzalnost svoje vrijednosti Slobode Govora, kao da bi se radilo o svetinji nedovodivoj u pitanje, a u ime poricanja mogućnosti svetinja? Problem izostanka vanjskog arbitra: ako ja kažem X, a ti Y, tko da odredi zašto je baš X, a ne Y ono s univerzalnim pravom? Ako na Zapadu kažemo da je Sloboda Govora divna, a fundamentalizam grozan, bit će to samo isto kao ako na Istoku kažu da je divna Prorokova Istina, a grozna blasfemija – i vrijedit će tek svakome njegovo, a nije jasno s kakvim bismo većim pravom mogli tražiti da naše vrijedi i kod njih nego obratno.

Strašno se blamirao u vezi Charlie Hebdo slučaja i stanoviti Manus McGrogan u Jacobinu (ali i cjelokupna urednička politika te lijeve novine, nažalost). McGrogan će tako misliti da je vispren u hvatanju u kontradikciji kad Cabuovoj izjavi da je riječ o sekularnoj zemlji i sekularnost treba poštovati suprotstavi naslovljenost televizijskog intervjua "Cabu, 'I respect nothing'." Što je ista ridikulozna razina izazovnosti kao i difamirati slobodu govora kao svetu kravu ekvivalentnu činjenju svetinje od Muhameda. "Since 9/11, the paper has conducted a relentless critique of Islam and Islamism, citing French secular freedoms as defense" – prisnažit će McGrogan i u akademiji, podcrtavajući potrebu da CH nešto navede u svoju obranu kao objašnjenje zašto neumoljivo cijepa po islamu i islamizmu. A zašto je, da pitamo radije, McGrogan takva dileja? Zato što ne razumije da bi se jedino on imao nešto opravdavati zbog uopće traženja da se tko opravdava zbog cijepanja po islamizmu i, da, islamu – jer upravo ono ne traži nikakvo opravdavanje, kao temeljno pravo garantirano svim sekularnim ustavima. U Jacobinu će pak još prokazivati kako nije istina da napadaju samo islamizam, jer gle tog, tog i tog mjesta gdje napadaju baš islam, dolazeći pravo po Alaha, "often blurring the line between Islam and Islamism". McGrogan je, naime, čak tolika dileja da umišlja kako je za legitimitet napadanja presudno je li meta islamizam ili islam, jer ako ovo potonje, onda da je to rasizam i napad na vjerske slobode.  

"Terorizam ima tisuću lica i nikako nije fer da je u modernom svijetu to lice ili crno ili smeđe", prepoznala je onomad i Vedrana Rudan u – zato ga i pamtim godinama, baš se ističe – najglupljem tekstu koji je ikada napisala (objašnjavajući zašto ona nije Charlie), kao daljnjem primjeru sotonskih shitova. Stvari s time nisu crno-bijele, napominje, zato što bijela lica nisu manje vična izvozu terorizma od crnih, kao što se to pokušava prodati. "Bijela lica su civilizirana i kad ženi režu nos i kad ubijaju dječicu u Gazi i kad se zajebavaju sa Muhamedom i kad po svom izboru kolju šefove 'terorističkih' država i kad uništavaju čitave zemlje kamatarenjem i kad umlaćuju imigrante koji u 'civilizaciju' bježe jer su im 'civilizirani' uništili domove." Skoro sve što je navela – štima. Pa zašto je onda tekst tako glup? Prepoznaj uljeza! Ne misli li Rudan da zajebavanje s Muhamedom ne ide u isti red pojava s ostalim navedenim stavkama koje je uvalila kao paket i kao složnu momčad u dresovima na kojima piše "Bijela Lica"? Ne priznavati nečijoj svetinji status svetinje za Rudan će, dakle, biti nešto iz niza rezanja nosa ženama, ubijanja dječice i proizvoljnog klanja (šefova država). Bruka.  

Praviti svetinju od neke religijske vrijednosti znači: oduzimam ti tvoju slobodu da o tome ispovijedaš drugačije nego ja. Dok praviti tobože "svetinju" od slobode govora znači: oduzimam ti pravo da mi oduzimaš moju slobodu. Bitna razlika je što se radi samo o razlici ishoda, a prijepor je u oba slučaja oko tvoje pretenzije raspolaganja mojom slobodom, ne moje tvojom – izuzev (Popperov paradoks) same te slobode da raspolažeš mojom.

Ako imamo impasse, pat poziciju u kojoj jedno misli X, a drugo Y, bez mjerodavnog vanjskog arbitra, odlučujuće postaje načelo o tuđoj slobodi kao granici naše slobode. Proglasim li rajskom svetinjom primjerice paradajz, jer ga jako volim jesti i prodao bih se za paradajz, hoće li tuđu slobodu kao granicu vlastite gaziti onaj tko si dopusti reći kako je njemu paradajz odvratan i ne bi ga stavio u usta ni da umire od gladi – ili ja ako si potom dopustim natabati ga na mrtvo ime jer ružno govori o paradajzu koji toliko volim? Retoričko pitanje, pa ću ga zamijeniti drugim: je li i ovo načelo tek dio arbitrarnog zapadnjačkog kodeksa, te smo eurocentristi ukoliko mu mjerodavnost protežemo kao univerzalnu? I jesmo li još i u ovom pokušaju meta-diskursa, koji si osvješćuje pitanje, svejedno žrtve kondicioniranosti zapadnjačkim načinom razmišljanja? Izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo.

Ne pustiti nekoga da bude autonomna osoba, učiniti ga objektom umjesto subjektom, recimo nadrediti mu muškog skrbnika kojega mora pitati za sve, kao i uskratiti ljudima slobodu mišljenja, govora, seksualnosti, zatvarati ih, šibati i ubijati zbog pizdarija, to je na dnu svake priče o specifičnoj kulturi naposljetku nasilje i porobljavanje drugog ljudskog bića – kakvo se, osim što teško može biti objašnjivo pukom reaktivnošću u kolonijalnim uvjetima, iz temelja kosi sa svim našim konceptima pravde. Čijim našim? "Zapadnim" samo?   

Sloboda govora nije pojava iz reda ideologija – islama, kršćanstva, komunizma, liberalizma, nacionalizma itd. – nego iz reda slobode kretanja, plivanja, jedenja, defeciranja, življenja, praktički fiziološka funkcija. Proglasiti univerzaliziranje prava na slobodan govor fundamentalizmom analognim onima koji svetinju rade od ideoloških dogmi, svojstvenima samo nekoj kulturi, jednako je apsurdno kao kad bi se istim prigovorom diskvalificiralo univerzaliziranje slobode ležanja, čučanja ili skakanja. Ista vrsta ima svoje zajedničke nazivnike: tijela su nam, ako smo homo sapiens, u svim zemljama i vremenima jednaka za ležanje, čučanje i skakanje; nije pitanje kulturne divergencije osnovna anatomija ljudskog bića niti činjenica da nas gravitacija sve vuče prema dolje, ni u kojoj kulturi prema gore. Neće li isto vrijediti i za pitanje postojanja jednog čovjeka kraj drugog – u smislu da nigdje nije u redu da jedan zatuče drugoga ili ga baci u lance i ušutkanosti?  

SLIJEPA PJEGA I IZVRTANJE STRANE NASILJA

Tarik Ali reći će o krvnicima redakcije Charlie Hebdo: "these guys were a pure product of French society. Unemployed, long-haired, into drugs, alienated till they saw footage of US torture and killings in Iraq." Primijetimo ipak da se braća Kouachi nisu sručili na neku od desničarskih novina, hrpa ih je u Francuskoj, koje otvoreno promoviraju zapadni imperijalizam kao i rasističku histeriju protiv domaće muslimanske populacije, tragom Le Penovih, nego baš na Charlie Hebdo, s njegovim oštrim osudama bombardiranja Gaze, podrškom za Kurde ili proimigrantskim stavom i neumornim zalaganjem za sva prava za muslimansku populaciju, za jednakost manjina, itd. Ali je, jebiga, baš CH bio taj časopis koji se zajebavao s Muhamedom, pa su mu uletili s mitraljezima vičući "Allahu Akbar!" i "Osvetili smo Proroka Muhameda!". Što vrlo rječito govori da su im kao upaljeni trn koji ih boli u guzici i potiče na djelovanje manje došle NATO bombe i Abu Ghraib, a više barbarstvo davanja si za pravo da zabranjuješ uvredu svojih ideoloških svetinja. Odnosno, da se u toj podlozi radi o nečemu apriornom, u prepariranosti mračnjačkom doktrinom, a ne tek izazvanom invazivnim ponašanjem zapadne vojske ili kapitala.     

Zloglasno Muslimansko bratstvo osnovano je '28 kao odgovor na Atatürkovo ukidanje otomanskog kalifata '24 i konstituiranje Turske kao sekularne republike. Program i njihovog pokreta glasi oslobođenje od zapadnog imperijalizma – vezano uz panislamizam, tj. obnovu kalifata u ime uspostave šerijata kao općeg društvenog zakona – ali instruktivna je razina otpora. Možemo li nikoga drugog nego turskog Tita, maršala i vođu rata za oslobođenje od savezničke okupacije, mladoturka Atatürka, nazvati zapadnim imperijalistom, a Republiku Tursku kolonijom? Tu više ne govorimo o islamizmu kao ustajanju krivim sredstvima protiv potlačenosti kulturnim rasizmom, diskriminacije obojene manjine, neoliberalne globalizacije ili NATO bombi iz naftnih interesa, nego protiv bazične razine "kemalizma" (čak i kad ne pristiglog izvana, nego štoviše, baš kroz otpor imperijalnim silama, ali zato internim usvajanjem sekularizma i republikanstva): uvođenja ženskih prava, jednakosti svih građana, modernog zakonodavstva i provedbe niza progresivnih reformi, uz ukidanje šerijatskih sudova i uklanjanje iz ustava islama kao državne religije. Za reagirati terorizmom nije bratstvu potreban dio u kojem "Zapad" donosi teror, dostajat će onaj u kojem ga odnosi – shvatimo li političke standarde građanske republike kao zapadne vrijednosti, moralno koruptivne po standardima vjerskog puritanizma, a šerijatsko pravo kao domicilni zulum tog puritanizma. Džihad protiv "imperijalizma" bit će tu šifra za bunu protiv gubitka moći svjetovnog maltretiranja i kontroliranja masa u ime tzv. duhovnih vrijednosti.

I doista, ako je kolonijalističkom akcijom djelomično i objašnjiv terorizam kao reakcija, ne može vrijediti isto za neuvjetovani domicilni državni teror spram vlastitih podanika u teokracijama poput Saudijske Arabije ili Irana, rivalskim pretendenticama na predvodništvo kalifata (osim po stajanju uz ili protiv USA), koje uostalom nemaju kolonijalnu prošlost. 

Od saudijskih žena bačenih u tamnicu zbog protestiranja protiv zabrane da voze i instituta muškog skrbništva (vlasništva), među poznatijima su Loujain al-Hathloul i Samar Badawi. Za prosvjednike iz Arapskog proljeća i općenito one koji kritiziraju vlast, zazivaju slobodne izbore i demokraciju rezervirana je sudbina odrubljivanja glave i raspeća (tim redom), pa tako svakog proljeća probije kakva vijest o masovnoj egzekuciji proljećara, mahom iz reda šijitske manjine. Poznat je i slučaj novinara Raifa Badawija, brata Samarinog, kojega je Mutava uporno gonila zbog preslobodnog govora na njegovom portalu Free Saudi Liberals, dolazila mu raditi pretrese u potrazi za zabranjenim knjigama (naravno da postoji duga lista zabranjenih knjiga – ali, jok, nije to fašizam, to je kultura, a islamofobno je reći da je fašizam) te je konačno uhapšen i osuđen zbog osobne apostazije i "uvrede Islama" na 10 godina strogog zatvora, globu i 1000 udaraca bičem (kojima ga malo po malo ubijaju, ako je uopće i živ još, nije najizvjesnije gdje se nalazi ni koliko postoji).   

Kada Said neduhovito ironizira primat "suvremenih" i "progresivnih" ideja, jer kao zapadnih, pred "tradicionalnim" i "reakcionarnim", kakve srećemo kao zakon u džamahirijama, kada Spivak popuje svoje perverzne suludosti o legitimitetu srednjeg prsta pritisku za promjenom u smjeru demokracije i prosvjetiteljstva, što da im Zapad nameće skupa sa slobodom izražavanja koju imaju pravo ne željeti – kome točno nameće i tko je točno ne želi kao Istok kontra hegemonskog Zapada? Je li "Istok" saudijska kraljevska obitelj, kao prvosvećenici teokracije, ili Badawi, kojem se prohtjelo lajati na internetu? Tko je ovlašteni predstavnik? Ili su magovi postkolonijalne misli upali u slijepu pjegu vlastite pouke o orijentalizmu koji radi homogene karikature?

Odbacivati kritiku nazadnosti i inferiornosti društava mračnjačkog terora u ime apriornog odricanja prava govorenja o naprednijem i nazadnijem, superiornom i inferiornom, jer da se o svakoj kulturi može suditi samo iz pozicije njenih internih vrijednosnih konvencija, poopćava tu nultu točku građanskih i ljudskih prava, političkih i vjerskih sloboda, kao esencijalan element islamske/arapske/orijentalne kulture. Odnosno, cijeli jedan civilizacijski konstrukt kao jednodušan, homogen u pravu na svoje mračnjaštvo koje tobože samo nama odavdje izgleda kao mračnjaštvo. Dok ipak postoje i njegovi sekularni, liberalni pripadnici – a čim mu se i tako može pripadati, znači da teokratski element nije neodvojiva imanencija. Kulturni relativisti ne daju, u svom zaštitarskom gardu, da se ruži nešto historijsko, zapravo kontingentno, proglašavajući takvu kritiku automatski rasističkom, jer kao da se time ruži kompletan kulturni krug, ahistorijski. Ne, rasistički je upravo predložiti da se radi o rasizmu, jer shvatiti uvredu fundamentalizma u okviru neke kulture kao napad na ništa manje nego tu cijelu kulturu implicira da je se uzima suštinski fundamentalističkom, da se takve elemente unutar nje podrazumijeva kao inherentne joj te da ona ništa drugo ni nije i ne može biti.  

Primijetimo da u svijetu postkolonijalnog teorijskog fetiša nisu uopće predviđeni kao mogući pokreti poput Ni Putes Ni Soumises ("ni kurve ni pokorne") – poniklog od feministica muslimanskog porijekla u borbi za emancipaciju od tlačenosti u svojim nuklearnim okruženjima na bazi tradicionalnog islama, da bi mogle živjeti poput sekularnih Francuskinja. Niti netko poput Ruba Nadde, koja je na sličnu temu, sirijske imigrantkinje u Kanadi terorizirane u obitelji tradicijom muškog skrbništva i drugim puritanizmima, snimila film Sabah; ili Home Arjomand, rođene Iranke koja je jedva umakla '89, u godini fetve, saznavši da joj se sprema uhićenje i pogubljenje, pa u Kanadi postala aktivistica protiv šerijatskog zakona ovlaštenog za arbitraže u provinciji Ontario; itd. One u svojoj obojenosti kože, da se postkolonijalni narativ ne bi raspao, imaju biti na istoj strani barikade ne sa sekularnima Rushdiejem ili Loujain al-Hathloul nego sa šerijatom u rodnim zemljama, kao što i brat & sestra Badawi imaju dijeliti kulturni geto sa svojim saudijskim mučiteljima. 

Narativ upravo cementira nepremostivi zid između Orijenta i Okcidenta: jedini ključ interpretiranja svijeta je za njega onaj pripadnosti istočnoj ili zapadnoj kulturi & civilizaciji, iz koje ti nema brate-sestro van, batali transcendiranja tog esencijalizma, ovisno o pripadnosti čemu si i automatski žrtva ili mučitelj, na strani zla ili vrline. Pa tako i sekularna satira završava automatski utrpana pod fantomsko mi Bijelog Zapada (= Zla). Što ne bi bilo tako ironično kada se narativ i sam u svom argumentu ne bi pozivao na iluzornost previše karikiranih zapadnih koncepata o islamu i islamskom svijetu – deklarirajući jednom od svojih misija upravo ukazivanje na njegovu divergentnu složenost. Nominalno su postkolonijalci za to, ali napast diskurzivne inercije odvodi ih u činjenje baš onoga protiv čega se tobože bore, simplicističku dihotomiju koja po kratkom postupku zahvaća čitave hemisfere i odjeljuje ih esencijalistički u njihove torove. 

Ali ono najpodlije u svemu: izvrtanjem konteksta satiričnih diverzija iz priče o sekularizmu (sekularni istočnjaci i zapadnjaci grupirani s iste strane barikade) protiv fundamentalista svih boja, gdje su potonji ti koji vrše teror i nasilje (u slučaju teokratskih društava i sistemsko nasilje te moć na vlasti) – a suprotstavljanje tom nasilju, makar i perom, onda predstavlja ljekovitu drskost odozdo, kiničku gestu – u falsificiranu priču u ključu zapadna civilizacija vs. istočna civilizacija (u koju se svrpa skupa tamošnje sekulariste i teokrate), gdje teror i nasilje po povijesnoj definiciji vrši zapadna spram istočne, mantra k tome izvrće stranu nasilja, prezentirajući suprotstavljanje perom kao napad i ruganje odozgo, ciničku gestu. 

OSVETA AGELASTA

Ako stvar dignemo na suštinsku ravan, Kundera je sklon tumačenju da je posrijedi primarniji jaz od geografskog i kulturološkog: onaj temporalni, uslijed simultanog življenja u različitim epohama; "najdublji sukob epoha: teokracija se obrušava na moderno doba, a meta joj je najreprezentativnije stvaralaštvo tog vremena: roman. Jer Rushdie nije hulio. Nije napao islam. Napisao je roman. Ali to je za teokratsko shvaćanje gore od napada; ako je napadnuta religija (polemikom, huljenjem, herezom) čuvari hrama mogu je lako braniti na vlastitom terenu; ali roman je za njih drugi planet; drugi svijet zasnovan na posve drukčijoj ontologiji; pakao u kojem jedino istina nema moći i gdje sotonska dvosmislenost pretvara svaku sigurnost u enigmu. Potrebno je naglasiti: nije u pitanju napad već dvosmislenost." Kundera podsjeća da je priča iz inkriminiranog dijela o Muhamedu i genezi islama "dvostruko relativizirana (najprije kao san, potom kao loš film koji će propasti), prikazana ne kao tvrdnja već kao ludička izmišljotina. Pogrdna izmišljotina? Nikako: pomogla mi je da prvi put u životu shvatim poeziju islamske religije, islamskoga svijeta."

Rushdie je i sam, koji tjedan prije fetve, u The Observeru pričao o tome kako moćno pleme klera vlada islamom kao policija misli, ne smije se govoriti o islamu kao povijesnom fenomenu, ideologiji koju je rodilo Muhamedovo doba. A na sam dan izricanja fetve o tome kako je sumnja centralno svojstvo čovjeka 20. stoljeća, da nam se dogodilo da smo naučili kako nam se izvjesnost mrvi u rukama. Nazvao je to i sukobom jezika. Ili opet iduće godine: da je ideja svetog maksimum konzervativnosti u bilo kojoj kulturi, jer teži kriminaliziranju svih drugih ideja; da su "apostoli čistoće" s pretenzijom na posjed totalnog objašnjenja oni kapitalni sijači zla tijekom čitave ljudske povijesti; sa zaključkom: "Free speech is the whole thing, the whole ball game. Free speech is life itself."

Upitan što je najbolje među ljudima, odgovorio je da sloboda govora – sad smo već na epizodi iz legende o Diogenu koji je živio u bačvi da bi se mogao rugati onima što se polijevaju svetom vodicom, čuvarima hramova reći da su lopovi i Aleksandru neka mu se nosi sa sunca. Ali onda se – ako se evo već i antičko doba, a ne samo moderno, jezikom slobode govora znalo suprotstavljati jeziku čuvara hramova – ipak ne radi o sukobu jezika kao primarno sukobu epoha, zar ne? 

Kundera će se pojasniti preko Rabelaisovog neologizma: agelasti. Tip ljudi kojih se renesansni kinik užasavao, koji su ga proganjali, bacali na njega anateme, zbog kojih je htio odustati od pisanja. Najkraće rečeno: agelasti, to su oni koji se ne mogu smijati – jer šala vrijeđa njihova osjećanja. Ali ne bilo koja, nego ona ideološka – kada je riječ o patetiziranoj ideologiji. Pojam Rabelaisov, ali ga Kundera rabi kao teorijski koncept, širom svojih eseja ga koristi. O sukobu epoha govori zato što je kao početak modernog doba označio pojavu Cervantesa i Rabelaisa, tj. romanesknog humora definiranog ne kao bilo kakvo cerekanje, nego nadahnutošću "božjim smijehom", prostorom neizvjesnosti istine, kao duhom romana kome je glavna prijetnja agresivna tupost agelasta. "Budući da nikada nisu čuli Božji smijeh, agelasti su uvjereni da je istina očigledna, da svi ljudi moraju misliti jednako i da su oni sami upravo ono što misle da jesu." 

Epizoda s Diogenom, dosta starijim od Amerike, svjedoči o tome da uopće ne ovisi o USA imperijalizmu i hegemoniji da nam naturi ideju slobode govora za osjetiti potrebu za njom kao vrijednosti za istaći ispred svih – i kontra bilo koga. 

Kao i sa svime što se tiče tipova ljudi, riječ je ipak o nečemu u prirodnom stanju prisutnome u svim prostorima i vremenima. U drugom eseju Kundera nam povjerava kako ima ljudi koje cijeni, zbog ovoga i onoga, ali ih svejedno nadaleko izbjegava, jer se s njima osjeća nelagodno: "cenzuriram svoje riječi da me ne bi krivo shvatili, da ne bih djelovao cinično, da ih ne bih povrijedio nekom olako izrečenom riječju". A i ne bi, kaže, želio poput Yoricka završiti. Sterneov Yorick, izrugujući se bez pardona sveprisutnom "hinjenju ozbiljnosti", priskrbivši si tako na "svakih desetak riječi stotinjak neprijatelja", umire umoran i slomljen od "osvete agelasta". Nije njima pritom samo do konkretne dogme ili etičke pozicije, navučene na sebe kao što se oblači kaput, nego je to – upozorava – random očitovanje dubljeg ustroja mentalnog sklopa, spada u srž ličnosti, kojem je psihološki potrebno da bude neke sankrosanktne Istine. 

Ne obrušava se recimo Rushdiejev roman na neku partikularnu kulturu ili konfesiju – iransku, kao ni u koncentričnim krugovima širih definicija, šijitsku, islamsku, istočnjačku, trećesvjetsku – nego... namjerno neću reći ni da na samo fundamentalističke elemente u već kojoj kulturi ili konfesiji. Zato što uopće nije u poziciji napadanja: tek prakticirati slobodu govora, konzumirati vlastito pravo na nju, ne može ni teoretski predstavljati aktivni čin agresije na nekoga, nego eventualno pasiv takvog čina, ukoliko izazove, obratno, obrušavanje na sebe "osvete agelasta" iz fundamentalističkog sektora već koje kulture ili konfesije.

Možda i najgori aspekt reduktivne postkolonijalne mantre, koja u svemu zna vidjeti jedino svoju opsesivnu temu Istoka i Zapada, u dilanju je sljepoće za to da se iza sukoba satiričara i islamista krije nešto kudikamo temeljnije. Nije satiru shvatio tko ne shvaća da, kad se zajebava s Muhamedom, ne ruga se ona orijentalnoj populaciji, nego – primjerice – monsinjoru Devčiću. 

Nastrano je u aktualnom sukobu jezika vidjeti stajanje uz francuski laicitet kao stajanje uz jebenog Macrona. Ne, pred vječnom "osvetom agelasta" tu se uz Rabelaisa staje.