"Zašto nacije propadaju", poučna knjiga dvojice ekonomista, ovogodišnjih dobitnika Nobelove nagrade
Kako to da je Hrvatska dočekala 20. stoljeće tako nerazvijena da se to osjećalo još desetljećima? Odgovor nam daje knjiga 'Zašto nacije propadaju' dvojice autora koji su ove godine dobili Nobelovu nagradu za ekonomiju. Autori su Daron Acemoglu i James A. Robinson, knjiga je iz 2012., ali Nobelova nagrada daje razlog da se zaviri u nju.
'U Rusiji i Austro Ugarskoj nije tek zanemarivanje i loša uprava elita te podmuklo podvođenje ekonomije pod ekstrakcijske institucije bilo ono što je spriječilo industrijalizaciju; nego su vladari aktivno blokirali bilo kakve pokušaje uvođenja novih tehnologija i osnovnih investicija u infrastrukturu kao što su željeznice... ', pišu autori te citiraju riječi koje je car Franjo I uputio učiteljima u Ljubljani 1821. godine: 'Ne trebaju mi nikakvi znalci, već dobri, pošteni građani. Vaša je zadaća da mlade ljude osposobite da to budu. Onaj tko me služi mora podučavati ono što mu naredim. Ako netko to ne može učiniti ili ako mu padnu na pamet neke nove zamisli, može otići sam ili ću ga ja osobno smijeniti.'
I tako, dok je na zapadu huktala industrijska revolucija, u Austro Ugarskoj je i dalje bilo na snazi 'pleti kotac ko i otac'. Franjo se protivio razvoju industrije, zabranivši na dugi period gradnju tvornica u Beču. Protivio se i željeznici: 'Ne, ne i ne. Ne želim imati ništa s time, kako mi revolucija ne bi ušla u zemlju.'
Ovaj rad dvojice ekonomista utemeljen je na 15-godišnjem proučavanju ekonomske i političke povijesti brojnih zemalja. Prema njima, političke institucije zemlje podjednako su važne za razvoj zemlje kao i ekonomske. Odnosno, uključive političke institucije osnova su za uključive ekonomske institucije i temelj dugotrajnog razvoja. Baza na kojoj je izrasla engleska ekonomska sila i pokrenuta svjetska industrijska revolucija bile su postupne promjene političkog sustava pokrenute Slavnom revolucijom 1688. godine i nastavljene u idućim desetljećima, sve do trenutka kad se moglo reći da je na Otoku na djelu demokracija. 'Britanija je bogatija od Egipta zato što je 1688. godine Engleska imala revoluciju koja je preobrazila politiku te stoga i ekonomsko upravljanje zemljom. Ljudi su se borili za svoja politička prava te su ih na koncu i osvojili, da bi ih potom iskoristili za poboljšanje svojih ekonomskih prilika. Iz ovoga je kao ishod proizašla posve drugačija politička i ekonomska putanja, koja je svoj vrhunac doživjela u industrijskoj revoluciji.'
Primjeri nekoliko desetaka zemalja potvrđuju ovu tezu, od propalih država kao što je Sijera Leone do uspješnijih poput Brazila pod Lulom. Jedina iznimka zasad je Kina koja i dalje ima rast ekonomije i uz diktaturu Komunističke partije. Doduše, autori ukazuju i da nije teško imati rast kad se kreće od tako niskih razina kakve su bile u Kini kad je Deng Hsiao Ping pokrenuo ekonomske promjene.
Acemoglu tvrdi u članku iz 2022. za Project Syndicate kako Kina trune od vrha i da čelični stisak Komunističke partije u kojem drži znanost i ekonomiju znači rast problema. Kineski znanstvenici, piše Acemoglu, svoja istraživanja prilagođavaju onome što od njih očekuje Partija, a nakon sveobuhvatne represije nad Alibabom i drugima, kineske kompanije nastoje više ostati u milosti vlasti, zanemarujući inovacije.
Od predsjednika Xia očekivao se nastavak liberalizacije političkih odnosa, ali on se okrenuo većoj represiji i cenzuri, kako bi sačuvao monopol Komunističke partije, a pri nadzoru stanovništva koristi suvremenu tehnologiju i pitanje je može li se ta Orwellova 1984. nekako preokrenuti ili će Kina skliznuti u rat, kao što je to učinio Putin kako bi osigurao svoju svevlast.
Puno je dokaza da su autori u pravu, a i mi imamo slično iskustvo. Stope rasta u bivšoj Jugoslaviji nakon rata bile su vrlo visoke i trajale su godinama, te izazivale divljenje među zapadnim promatračima, novinarima, intelektualcima, koji su se divili i samoupravljanju. Međutim, razina s koje je krenuo razvoj bila je jako niska, pa visoke stope nije bilo teško postići, kao i u Kini.
Prilika za demokratizaciju Jugoslavije propuštena je 1971. godine, partija je i dalje upravljala privredom, efikasnost je bila upitna i osamdesete su donijele krizu koja je završila ratom. Početkom osamdesetih, imali smo redukcije struje, mrak svaki drugi dan, nije bilo kave, deterdženata, hulahopki ni banana ili čokolade, vozilo se par-nepar i u punoći se pokazalo da je Jugoslavija živjela na zapadnim kreditima koji su presušili.
Slično tome, svijet se divio brzom industrijskom rastu Sovjetskog saveza sve do 1970-tih godina, a onda se sve raspalo, začinjeno i tragedijom u Černobilu.
Međutim, možda nas u Hrvatskoj više može zabrinuti definicija opasne situacije: 'Zemlje poput Afganistana siromašne su zbog svojih ekstrakcijskih institucija – koje za rezultat imaju manjak vlasničkih prava, nedostatak reda i zakona, funkcionalnog pravnog sustava, kao i nepodnošljivu dominaciju nacionalnih, i još češće, lokalnih elita nad političkim i ekonomskim životom.'
Nešto od nabrojenog na djelu je i u nas, jednakost pred zakonom prečesto se zaobilazi, a o lokalnim šerifima puno bi se dalo govoriti. Dr. Mato Njavro u predgovoru knjizi ističe kako još patimo od problema naslijeđenih iz bivše države. 'Demontaža ekstrakcijskih institucija nije provedena u potpunosti te su u mnogim aspektima nastavljeni ekstrakcijski obrasci ponašanja naslijeđeni iz bivše države', piše Njavro, te napominje kako autori knjige ističu da su upravo institucije ključ ekonomskog bogatstva nacija. 'Institucije koje potiču privatno vlasništvo, omogućavaju nepristrani pravni sustav, štite ugovore, omogućavaju ravnopravnu i poštenu ekonomsku utakmicu te omogućavaju ulazak novih, inovativnih igrača u ekonomsku utakmicu.'
Naravno, teško je nakon toliko godina za sve kriviti bivšu državu i veći dio hrvatske verzije crony kapitalizma zacijelo ima temelje u mrežama koje je u proteklim desetljećima ispleo HDZ. Ipak, možda je nama dovoljno to što, kako to pišu autori, 'koruptivni kapitalizam stvara poticaje za ulaganja, bar među onima kojima je režim naklonjen, dok tih poticaja, recimo, uopće nema u Sjevernoj Koreji.' U ovom trenutku industrija u Hrvatskoj raste, analizira nedavno Velimir Šonje, ali produktivnost je još razmjerno niska. Možda i zato što se često računa na prodaju državi, vezu u javnoj nabavi, umjesto na inovacije i tehnologiju.
Jako je zanimljiv i povijesni primjer Venecije, koja je napredovala i razvijala se sve dok je imala uključive propise, sve dok su se trgovački redovi redovito širili pridošlicama. Kad je elita zatvorila vrata novima, Venecija je krenula prema dolje i danas je to grad-muzej u kojem stanovnici prodaju sladoled i voze gondole. Slično je propala i civilizacija Maja.
Koliko je u Hrvatskoj bilo moguće bez korupcije ili članstva u HDZ-u zaposliti se u javnoj upravi, dobiti posao na javnom natječaju, ishoditi prenamjenu zemljišta u građevinsko, postati ravnatelj bolnice ili bolničkog odjela? Odgovor su možda dale tisuće koje sad rade u inozemstvu, a nedostatak školovane radne snage može biti prepreka razvoju.
Teoriju su neki ekonomisti kritizirali tvrdeći kako je previše pojednostavila složene odnose, ali autori to i sami ističu, kažu kako inače znanstvenici odbacuju jednostavne i široko primjenjive teorije. 'Bilo koji složeni socijalni fenomen, kao što su ishodišta različitih ekonomskih i političkih putanja stotina političkih entiteta diljem svijeta, zasigurno ima iza sebe brojne uzroke', pišu, te objašnjavaju kako im je cilj i bio objasniti temeljne silnice na djelu, apstrahirajući detalje.
Kako bilo, pokazali su da nijedna druga teorija ne objašnjava goleme razlike među zemljama. Primjerice, često se tvrdi kako su se kolonijalne sile bogatile na prirodnom bogatstvu kolonija. Međutim, već desetljećima bivše kolonije raspolažu svojim blagom, ali se one nisu obogatile, puno ih je koje su u još gorem stanju nego prije. Njihovi vođe brinu se samo o sebi i svojim jatacima i gomilaju bogatstvo, a i kad dođe do smjene vlasti, uglavnom ih ruše oni koji samo žele bogatstvo za sebe.
Ističe se često i kako su za razvoj neke zemlje važni tlo i klima, geografski položaj, prirodna bogatstva, čak i radna etika stanovništva, a presuditi može, navode neki ekonomisti, to što vladari ne znaju koje bi mjere trebali poduzeti. Acemoglu i Robinson pokazuju da nijedan od tih faktora zapravo nema presudnog utjecaja, da u svim uvjetima ima siromašnih i bogatih zemalja.
Autori ističu da su zemlje siromašne zato što njime vlada malobrojna elita koja je ustrojila društvo u svoju korist, a na uštrb goleme većine stanovništva. A bogate zemlje su bogate zato što su građani zbacili elite, stvorili široko raspodijeljena politička prava i puno ljudi može iskoristiti ekonomske mogućnosti. Kretanje može biti prema uključivosti ili prema isključivanju većine i može se dogoditi da i bogate zemlje krenu prema natrag. Ili, kako to pišu autori, sve na kraju ovisi o povijesti političkih i ekonomskih institucija, ali i o nepredvidivoj putanji povijesti.
Prije godinu dana Acemoglu i treći nobelovac, Simon Johnson, pozvali su američku vladu da obeshrabri američke tvrtke kako ne bi ključne karike proizvodnog lanca imale u zemljama poput Kine. 'Jedini način da se postigne stabilniji globalni poredak je osigurati da napreduju istinski demokratske zemlje', pišu, te podsjećaju kako su neki društveni znanstvenici bili uvjereni kako gospodarski rast sam po sebi donosi demokraciju, ali to se nije dogodilo u drugim zemljama, pa ni u Kini. Podsjećaju i na povijesni primjer: jug SAD-a imao je komparativnu prednost u proizvodnji pamuka: robove. To je imalo strašne posljedice, južni robovlasnici stekli su toliku moć da su mogli pokrenuti najsmrtonosniji sukob tog doba, građanski rat u SAD-u. 'Rusija, Iran i Saudijska Arabija imaju komparativnu prednost u proizvodnji nafte, za što ih industrijalizirane zemlje bogato nagrađuju. Represivne institucije u tim zemljama osiguravaju da njihovi ljudi nemaju koristi od tog bogatstva, ali one zato iskorištavaju svoje dobitke kako bi izazvale pustoš diljem svijeta', pišu Acemoglu i Johnson.
Je li za povlačenje proizvodnje natrag u SAD i druge zapadne zemlje već kasno? Kina je iskoristila znanje i tehnologiju sa zapada, a sad, kad može puno i sama, možda je kasno. K tome, može li se ulagati u industrije koje trebaju radnike umjesto u one koje koriste kapital umjesto rada, kroz automatizaciju, offshoring, kako to predlažu autori? Moglo bi biti da ipak povratak u prošlost nije moguć i da smo u jeku velike promjene, nalik na početak industrijalizacije, u kojoj možda više neće biti puno radnih mjesta u tvornicama, ali hoće negdje drugdje. A autori bi se možda mogli pozabaviti stanjem u razvijenim zapadnim zemljama, odnosno utjecajem prevelikih socijalnih razlika na političke institucije i onda i na ekonomske institucije. I procijeniti u kojoj mjeri je moguć socijalni uspon siromašnih, kao mjera potentnosti društva.
Hrvatska bi, pak, možda mogla izvući pouku iz slučaja Tvornice glinice Jadral u Obrovcu. Prvo je tvornica za vrijeme socijalizma građena bez pouzdano procijenjenih sirovina, možda i zbog zapošljavanja siromašnog stanovništva u tom kraju. Propast je Obrovac pretvorila u sinonim neefikasnog, političkog odlučivanja o privredi. Međutim, ni u novom režimu ostaci tvornice nisu sanirani ni nakon 34 godine, iako bura raznosi otrovne ostatke po krajoliku. 'Već se na početku proizvodnje pokazalo da se pri izgradnji bazena nije računalo na jake podvelebitske bure koje su nosile materijal iz bazena preko nasipa prema Obrovcu, tako da je to područje uskoro poprimilo zlokobnu crvenkastu boju, a zbog lužnatog sastava tlo je dobilo izgled mjesečeve površine, bez ijedne biljke i živoga bića' – pisao je 2018. novinar Slobodne Dalmacije Mišel Kalajžić, te nastavio 'Nažalost, i projekt sanacije lužnatih bazena, zbog poznatih malverzacija otkrivenih u Fondu i Sirovini, propao je, baš kao i Tvornica glinice Jadral, i nikad nije dovršen.' Imamo tu sve elemente koji nas muče već desetljećima: političko uplitanje u ekonomiju, nemar prema okolišu iako se kunemo u 'Lijepu našu', malverzacije gdje god ima novaca.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu