A Big Ben će i dalje tući...

Čuveni londonski zvonik, tik do Westminsterske opatije i parlamenta, jedan od simbola ne samo britanske metropole, nego i cijele velike Britanije, nakon više od četiri desetljeća mijenja karakter. Njegovo će zvono, naravno, i dalje tući i on će, isto tako naravno, stajati na istome mjestu na kojemu stoji od polovice 19. stoljeća, kada je sagrađen. No, od četvrtka, 24. lipnja godine 2016. Big Ben više neće biti simbolom jedne od članica Evropske unije. Za mnoge neočekivano (mada iznenađenju – objektivno gledano – i nema mjesta), Britanci su se na referendumu izjasnili za izlazak iz Unije. I tako se zatvara krug u britanskoj politici, ali počinje i novo poglavlje u povijesti i Evrope, i Evropske unije, i njezinih država članica.

Kada bi čovjek htio biti zloguki prorok, a ima za to itekako mnogo i razloga i povoda, rekao bi da smo na početku razdoblja u kojemu će se pod znak pitanja dovoditi ne samo jedinstvo EU, odnosno njezin opstanak, nego i cjelovitost pojedinih članica Unije (a nije isključeno ni Velike Britanije, prve zemlje koja je iz Unije izašla). Bilo kako bilo, na početku smo turbulentnog razdoblja za koje se nitko nije pripremao (ma što sada tvrdili u Bruxellesu), razdoblja čije potencijalno značenje neki u Evropi – ne treba ići dalje od Hrvatske – kao da uopće ne shvaćaju.

Britansko članstvo u Evropskoj uniji poseban je fenomen. Dva je puta London aplicirao za članstvo u tada još Zajedničkom evropskom tržištu i dva je puta vetom Francuske bio odbijen. Francuski predsjednik Charles de Gaulle prilično je uvjerljivo obrazlagao specifičnosti britanskog otočnog položaja i svega što iz toga proizlazi, da bi u dva navrata jasno zaključio kako Britaniji u Evropi koja je tek kretala putem ujedinjavanja naprosto nije mjesto. Tek kada je de Gaulle napustio predsjedničku funkciju, Pariz se smekšao i Britanija se pridružila skupini od šest zemalja što su tada činile osnovu projekta započetog kao Zajednica ugljena i čelika, ali zamišljenog kao brana svakom budućem ratu na tlu Staroga kontinenta.

Da bi potvrdili svoju politiku britanski su laburisti (premijer Harold Wilson) dodatno proveli i referendum – prvi u povijesti Velike Britanije – na kojemu je većina stanovnika dala podršku ulasku u Zajedničko tržište. Od tada Britanija se profilirala u jednu od ključnih članica Unije, a London je postao međunarodni financijski centar. No, idući koraci na putu prema evropskome ujedinjenju sve su manje bili po volji Britancima kod kojih – ma kako to paradoksalno u današnjem međuovisnom svijetu moglo zvučati – njihov otočni mentalitet i uživanje u “divnoj izolaciji” nikada nisu ustuknuli pred izazovima stvaranja zajedničkog, evropskog identiteta. Koliko god da su znali, i to s pravom, upozoravati na pogubnost nacionalizma koji je bio u korijenu svih sporova i sukoba u Evropi, Britanci svoj nacionalizam nisu bili spremni mijenjati za evropejstvo (čak usprkos poznatoj izreci legendarnog Winstona Churchilla kako će “doći dan kada će se čovjek osjećati ponosnim zbog toga što je Evropejac”). Pogotovo kada je to evropejstvo počelo poprimati političke tonove. Svaka ideja, ma kako udaljena od realizacije, o stvaranju nečega što bi se uvjetno zvalo Sjedinjene Evropske Države, bila je Britancima apsolutno neprihvatljiva.

No, ne i samo njima. S prestankom sovjetske dominacije u istočnoj Evropi (i disolucijom SSSR-a) u tome su dijelu Staroga kontinenta stvorene države koje su dotadašnji rigidni komunizam (koji to, naravno, nije bio!) zamijenile demokratskom formom, ali ne manje rigidnim nacionalističkim sadržajem. Države-nacije postale su “in” u posthladnoratovskoj Evropi. A takvim državama svaka ideja o nekome iznad njih (osim, možda, Boga) potpuno je strana. Tu leži korijen evroskepticizma, mada je u velikom valu proširenja, uz zdušnu potporu Washingtona,  EU narasla na više od 20 članica, da bi se primanjem Hrvatske prije dvije godine zaustavila na brojci od 28 (koja se britanskim izlaskom svodi na 27).

Unija se u godinama što su prethodile odrekla, pod pritiskom nacionalista iz vlastitih redova, i ustava, i himne i zastave, jer to je bilo nešto što su države-nacije ljubomorno čuvale za sebe. I do tada jasan smjer koji je od ekonomske integracije i uvođenja zajedničke valute išao prema političkome ujedinjavanju, postao je u najmanju ruku diskutabilan, odnosno našao se na udaru onih koji su do jučer žarko željeli u Uniju, koji su se članstvom u njoj itekako okoristili (primjer: Poljska), ali koji nisu imali ni snage (političke), ni volje odreći se svojih nacionalnih okvira i zamijeniti ih evropskima – Schengenu usprkos.

Dodatni je element kvaliteta kadrova koji se okupljaju u Bruxellesu i Strasbourgu i koji pod kapom EU žele igrati ulogu evropske vlade (Evropska komisija) i Evropskoga parlamenta. Tužna je činjenica da praktično sve zemlje članice šalju u Bruxelles svoje političare u najbolju ruku druge kategorije. Državnika tamo nema (za razliku od onih koji su neposredno nakon pobjede nad fašizmom cijelu stvar i pokrenuli). I kada se tinjajuće nezadovoljstvo Unijom koja pokazuje potencijal da se pretvori – jednoga dana – u neku vrstu nad-države spoji s vrlo jasnim i razumljivim nezadovoljstvom sve većim brojem poteza Evropske komisije (ponekada doista ridikuloznima) i kvalitetom rasprava u Evropskome parlamentu, dolazimo do osnove na kojoj je nikla biljka britanskoga izlaska.

Da bi, međutim, stvar do kraja bila jasna treba svakako reći još  nešto. U kampanji uoči britanskoga referenduma sukobljavala su se dva straha. I zagovornici ostanka, i pobornici izlaska operirali su sa strahom (koji je uvijek iracionalan) kao s glavnim argumentom. Prvi su Britance plašili ekonomskim posljedicama (a one će biti neminovne), drugi pak – valom izbjeglica koji će zapljusnuti otočku državu i promijeniti njezin karakter (pri čemu nikoga kao da nije brinula činjenica da je Britanija već i danas šaroliki konglomerat ljudi iz svih krajeva svijeta, poglavito iz nekadašnjih britanskih kolonija). Pobjedu je odnio strah od izbjeglica, isti onaj strah što dominira političkim opredjeljivanjem ne baš beznačajnog broja novih članica Unije koje uporno sprječavaju da u gorućem pitanju izbjeglica koji hrle prema Evropi, Unija progovori jednim jezikom i da zauzme jednu, zajedničku, poziciju. Pobjedu su odnijeli, ma koliko da to nitko neće htjeti priznati, netolerancija i ksenofobija. S dugoročnim posljedicama kojih se treba bojati.

I za kraj: posve suludo zvuče komentari koji i rezultat britanskoga referenduma pripisuju “dežurnom krivcu za sve”, ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Jer, ako je nekome u interesu snažna, ujedinjena Evropa koja će misliti svojom glavom i voditi svoju politiku, onda je to upravo Rusija. A ako netko može biti zadovoljan, jer je kroz režime u više sebi sklonih (da ne kažemo: poslušnih) država i dalje osigurao svoj utjecaj, ali ne mora razmišljati o potencijalnom evropskom ne samo partneru, nego i rivalu na svjetskoj sceni, onda je to Washington.

Eto, tako stvari stoje. A Big Ben će i dalje tući...

Tekst je objavljen na portalu tjednika Novosti