O pravima manjina kao ni o ljudskim pravima ne bi se smjelo odlučivati na referendumu Foto: Hina
Nakon parlamentarnih izbora ključno pitanje postaje uloga zastupnika srpske manjine u hrvatskom sustavu, a na ideje Domovinskog pokreta o srpskoj stranci SDSS-u nadovezao se i Most, prijedlogom da se na ustavotvornom referendumu - koji bi raspisao Hrvatski sabor - predstavnicima nacionalnih manjina u Saboru oduzme pravo odlučivanja o vladi i o proračunu.
Još jednom se tako, bez potrebe, govori o promjenama hrvatskog sustava, a kao da je postalo prihvatljivo i govoriti o tome koje pripadnike srpske manjine volimo više, a koje manje. Zapravo, to nije prihvatljivo, a i referendum bi mogao pasti prije nego što bude raspisan, jer je upitno može li se o pravima manjina odlučivati na referendumu i bi li takvo pitanje uopće bilo u skladu s Ustavom. Branko Smerdel, professor emeritus, ističe kako jednom stečena prava manjina ne treba dirati.
Uz nepripremljene birače, referendum postaje opasna igračka, kao što je to uvidio i britanski premijer David Cameron kad se poigrao izlaskom Velike Britanije iz Europske unije. Nakon toga se pokajao, ali vjerojatno samo zbog toga što je izgubio vlast, a ne zato što njegova zemlja trpi štetu nakon razvoda s EU.
U Hrvatskoj je rašireno uvjerenje kako su referendumi odlični da izraze volju naroda, ali možda i nije baš tako. Slavni su primjeri referenduma u prošlosti koje su velikom većinom dobivali Napoleon, kad je narod pitao može li postati car ili Hitler koji je postigao gotovo stopostotni odaziv birača. Istina, Hitlerove brojke možda i nisu sasvim točne, a nešto utjecaja imali su i jurišnici na biračkim mjestima po Njemačkoj. Margaret Thacher zbog tih je povijesnih primjera zazirala od referenduma, ali jedan od njezinih nasljednika, Boris Johnson, u vrijeme kad je bio gradonačelnik Londona, nemilice je lažima bombardirao svoj grad kako bi Britanci napustili EU, pokazavši kako je zapravo lako manipulirati biračima, pa se čini kako bi poseban predmet političke povijesti jako dobro došao u školama.
Bila bi zanimljiva i analiza proteklih izbora u Hrvatskoj, s ulogom Ustavnog suda i ostalih aktera. ‘Nitko ne može dovoditi u pitanje volju naroda’- rekao je Peđa Grbin nakon što je Ustavni sud objavio da Zoran Milanović ne može biti mandatar.
Čini se da je ipak Ustav iznad naroda. O tome je još 2019. pisao akademik Arsen Bačić, nekad je ustav štitio od monarha, a sad je Ustav garancija zaštite od naroda. ‘Danas je Ustav legalno sredstvo zaštite temeljnih prava protiv obnašanja vlasti koja ima izborni legitimitet’, pisao je Bačić 2019. u radu ‘Institucije neposredne demokracije u mreži političkog, pravnog i populističkog konstitucionalizma’.
Povod tom tekstu bila je inicijativa ‘Narod odlučuje’, kojom se i prije pet godina htjelo uskratiti manjinama pravo glasanja o povjerenju vladi i o proračunu, slično onome što danas predlaže Most, odnosno njihov ustavni stručnjak Robert Podolnjak. Zanimljivo je i da je Podolnjak bio član stručne skupine koju je okupio predsjednik Ivo Josipović kako bi načinili nacrt novog ustava, koji je onda Josipović ponudio biračima na izborima. I u tom je nacrtu bilo riječi o drugačijem položaju manjinskih predstavnika u Hrvatskom Saboru.
Smerdel je također bio član te skupine i kaže kako je rad na tom tekstu ustava naprečac prekinut. Josipović je tada najavljivao kako će se, ako Vlada i Sabor ne prihvate njegov prijedlog ustavnih promjena, sam, mimo drugih aktera, obratiti biračima i inicirati referendum građanske inicijative. Smerdel mu je tada rekao kako to nije u skladu s Ustavom.
- Predsjednika sam upozorio da je takva ideja izravnog obraćanja biračima, zaobilazeći volju Sabora i Vlade, protivna temeljnoj koncepciji Ustava - piše o tome Smerdel, u radu iz 2019. ‘Ustav, populizam i kraj liberalne demokracije’ s podnaslovom ‘Referendumanija ugrožava temelje ustavnog poretka’.
On to ne spominje, ali Josipovićeva je ideja očito bila sasvim populistička, jer je zapravo bila usmjerena protiv vladajućih elita i predstavničke demokracije, a Josipović je, tipično za populiste, htio zaobići Vladu i Sabor i obratiti se izravno narodu. To što je Josipović ljevičar ne znači da ne može biti populist, slično kao što je i Zoran Milanović zaigrao na kartu općeg nezadovoljstva i pozvao da se glasa za svakoga, samo ne za HDZ te najavio čak i ukidanje Ustavnog suda, ne poštujući njegove odluke.
Bio je to nepromišljen i neustavan odgovor na autokratske poteze Andreja Plenkovića (‘mogu što hoću’), kad je imenovao Ivana Turudića iako je doznao o njegovim ne suviše obećavajućim postupcima prema svojim prijateljima-optuženicima. I sad je zapravo pitanje kakvo će povjerenje u svoj neovisan rad imati tužiteljstvo pod Turudićevim vodstvom. Dakle, referendum može biti važno sredstvo u rukama opasnih populista, a u nas i nije detaljnije pravno normiran i omogućava laku manipulaciju. Danas ulogu cara ima narod, ali i njega zavodljivi Raspučini mogu lako prevariti da glasa kako se njima sviđa, tako da je Ustav brana koja štiti ljudska prava od suverenog naroda. Bez preciznih ustavnih i zakonskih odredaba, referendum je uvijek puko oruđe u rukama inicijatora, piše Bačić, a Smerdel citira Veljka Mratovića, koji je vodio skupinu za promjenu Ustava predsjednika Stipe Mesića 2000. godine: Neuređen referendum može poslužiti kao sredstvo terora manjine birača nad većinom. ‘Poigravanje referendumima može biti razorno po ustavni poredak i samu državu’, upozorava Smerdel.
O lošim i dobrim stranama referenduma istraživanje je objavio i Gornji dom parlamenta UK, kako to piše Bačić. Dobre strane su to što referendumi obogaćuju demokratski proces, on može biti normativno oružje, može riješiti neko pitanje, može biti sredstvo zaštite, obogaćuje angažman građana, promovira obrazovanje glasača, popularan je kod birača, dopunjava predstavničku demokraciju. Međutim, referendumom zapravo dominiraju elite, kolikogod da se obraćaju narodu!
K tome, može imati štetan učinak na manjinske grupe. To je upravo onaj učinak koji postiže već ova javna rasprava o pravima manjina u Hrvatskoj, jer su novinari srpskih Novosti već dobili ozbiljne prijetnje.
K svemu, upiranje prstom u Samostalnu demokratsku srpsku stranku kao stranku koja je king-maker, koja odlučuje tko će biti na vlasti u Hrvatskoj prilično je promašeno. Jer, SDSS je surađivao samo s relativnim izbornim pobjednicima, a zauzvrat nije dobivao baš puno, najviše to što nije bilo zabrinjavajuće javne retorike koju smo slušali u vrijeme Tomislava Karamarka.
Birati svoje ispravne i uzorne Srbe, kao što to čini Domovinski pokret, sasvim je na tragu vođa koji nam ne bi trebali biti uzor. Naravno, ne može se ni propisivati što će netko misliti, ne može se diktirati stavove o povijesti, to su stvari za povjesničare. Kako bilo, dva poteza Andreja Plenkovića, imenovanje glavnog državnog odvjetnika i prijetnja zatvorom za objavu podataka iz istrage, učinila su da se oko HDZ-a napravi sanitarni kordon i da nema drugih mogućnosti koaliranja osim s DP-om. Možda bi i Možemo koalirao s HDZ-om dok ga vodi Plenković, ali ne žele riskirati pad popularnosti, zaboravljajući da pad može doći i ovako i da su možda mogli od HDZ-a tražiti upravo te dvije stvari, novog glavnog državnog odvjetnika i skidanje prijetnje zatvorom za informacije iz istrage.
Jasno je da je i Milanović doprinio tome da nitko ne želi s HDZ-om, pozivajući da se glasa za sve osim za HDZ, čak i za DP, iako je DP i prije izbora jasno dao do znanja da im koalicija s HDZ-om nije strana. Sad je upitno i tko je zapravo dao u javnost ružne riječi Andreja Plenkovića o Domovinskom pokretu na stranačkom skupu, te riječi sad bi trebale Plenkoviću olakšati život nakon koalicije s rigidnom desnicom. Kao ilustracija cijele situacije možda je najbolja izjava Ivana Penave kad pita: Kakva crna desnica? noseći na sebi zanimljiv modni izbor, crnu košulju.
O pitanju na referendumu mišljenja su uglavnom unaprijed stvorena i o njemu građani odlučuju samo jedanput, a onda pobjednik nosi sve i manjina je u potpunosti predana na milost i nemilost većini, kako o tome piše Bačić. Zapravo, o pravima manjina kao ni o ljudskim pravima ne bi se smjelo odlučivati na referendumu. Zašto se, uostalom, odluke u državi prepuštaju članovima parlamenta i vlade? Ne zato što bi oni bili neki genijalci, nego zato što su plaćeni i imaju dovoljno vremena da se pripreme za pojedine odluke, slično kao što su novinari plaćeni i ne moraju raditi drugo nego imaju vremena da razmisle i prikupe podatke o različitim temama. Birači bi tako i za odluku na izborima, kao i na referendumu trebali osigurati vrijeme za proučavanje i pripremu, ali teško da to uistinu čine i narod bi mogao i sasvim nepripremljen odlučivati.
Možda bi to bilo bolje, da su birači u školi slušali dobro osmišljen građanski odgoj kao zaseban predmet. Tako danas glasaju birači koji su u sklopu redovne školske satnice slušali vjeronauk, ali ne i građanski odgoj, u većini kuća ne čitaju se novine niti knjige, a od vijesti na mreži samo naslovi. U već spomenutom radu Smerdel upozorava kako je stanje obrazovanja u zemljama Europske unije sve slabije, te koliko je opasno fokusiranje na STEM predmete (fizika, kemija, matematika, tehnički predmeti).
- Politika forsiranja prirodnih znanosti i ‘obrazovanja za život’, gdje termin ‘život’ prijetvorno prikriva bit - tržište rada, ozbiljno prijeti razvitku društvenih i humanističkih znanosti. Ankete Gonga, a i osobni uvid u znanje brucoša, godinama pokazuju izuzetno zabrinjavajuće stanje glede poznavanja povijesti, politike i ustavnog prava kod maturanata još uvijek ‘elitnih’ gimnazija - piše Smerdel. Dotakao se i građanskog odgoja.
- U novom kurikulumu za međupredmetnu temu građanskog odgoja, prema ocjeni stručnjaka, nema bitnih pomaka. Kako konstatiraju stručnjaci koje okuplja Gong, takvo stanje umova izuzetno je pogodno za širenje propagande o ‘narodnom odlučivanju’, ali pod čvrstim vodstvom, odnosno ono služi odgoju podanika, a ne građanina. Paradoksalno je, i smiješno, da isti kritički tekst završava tobože duhovitom konstatacijom politologa Berta Šalaja kako takav kurikulum, ‘ kao sveta vodica, niti šteti niti koristi’. Upravo je groteskno kad u vrijeme agresivnog populizma politolog koji je taj fenomen istraživao konstatira kako je ‘odgoj za podanike’ neškodljiv. “
Podanici u Hrvatskoj, kako stvari stoje, ipak neće odlučivati o pravima nacionalnih manjina na referendumu. Plenković je rekao kako referenduma kako ga Most predlaže neće biti i bilo bi dobro da i Most od te ideje odustane, iako toj stranci prijeti pad nakon što je postalo jasno da ne žele koalirati ni s ljevicom ni s desnicom.
Međutim, ako se o referendumu za prava srpske manjine nastavi govoriti, možda nije loše znati kako se dr. Bačić izjasnio o ustavnosti takvih pitanja i vjerojatno bi i Ustavni sud odlučio da je riječ o retrogradnom pokušaju diskriminiranja zastupnika nacionalnih manjina. ‘Predlažući referendumsko pitanje s uskratom prava na glasovanje o Vladi i proračunu zastupnicima iz redova nacionalnih manjina, inicijatori i predlagači referenduma diskvalifikacijom jednog broja zastupnika Hrvatskog sabora objektivno potiču bojazan od tiranije većine koja se uvijek javlja kao popratni efekt primjene institucija neposredne demokracije na manjinska i građanska prava. Takva prijetnja tiranijom većine objektivni je izvor nepoštivanja prava čovjeka, posebno pripadnika nacionalnih manjina.’ - piše Bačić.
Zacijelo bi bilo bolje posvetiti se izgradnji i poštivanju institucija i zajamčenih ljudskih i manjinskih prava, umjesto što se, u nedostatku boljih ideja, stalno udara po institucijama, i to sa svih strana političkog spektra, uključujući i vladajući HDZ.