Uz sveopće ignoriranje Prvom maju preostaje da tone sve dublje i dublje u drugorazrednost. Mogao bi ga spasiti jedino Isus Krist, no on se ipak odlučio roditi na drugi datum Foto: FaH
Dan 1. svibnja 2015. osvanuo je oblačan i vjetrovit. Nošen snažnim jugoistočnjakom, i praznični duh kao da je nezamijećen prohujao uz kaptolsku kuriju i šatorski kompleks u Savskoj 66, gdje su se dečki u maskirnom, s čačkalicom među zubima, prepustili uobičajenom plandovanju koje ne pravi razliku između blagdana i svagdana. Na ta dva punkta, naravno, ni traga makar simbolu rada i radničkih prava. Možeš misliti – apage! - idi komunjarski vraže gdje te traže. Da je neki ludo odvažni avanturist ušetao u katedralu ili među čadore s crvenim karanfilom u ruci, no, to bi bio prizor. Gore bi se počelo škropiti mrski klinčić; dolje pak, u improviziranijem ali militantnijem taboru katolicizma, nositelja bi vjerojatno egzorcirali šakama. Pa motorolom alarmirali svoga neformalnog lidera u Sheratonu, ili Esplanadi – gdje li su već razbacana ta stradalnička konačišta – koji bi potom alarmirao svekoliku hrvatsku javnost zbog nečuvene provokacije... Itd., itd.
Dakle, Međunarodni praznik rada došao je i prošao uz upadljivo ignoriranje Bozanića i Glogoškog.
Zapravo, prošao je uz upadljivo ignoriranje svih kojima u ovoj zemlji ide. Moćni elektronički mediji šutnuli su ga u otprilike petnaestu minutu Dnevnika, a trgovački centri tipa Konzuma ganjali blagajnice da i to prijepodne kuluče za one dvije tisuće kuna mjesečno. Što ćemo, mora i Todorić priskrbiti sebi za kruh i mališanima za igračke, autiće i helikopterčiće, sve u mjerilu jedan prema jedan.
Tako se Prvi maj pretvorio u nižerangiranu feštu, nešto za šačicu bedaka-idealista i za luzere tranzicije, koji ga uglavnom svode na grah a la mukte.
Pustimo zato mašti na volju i pokušajmo si predočiti što bi bilo da je Prvi maj blagdan, crkveni svetak, a ne praznik, svjetovna kategorija. Ili, ako hoćete, kako bi danas sve izgledalo da Isus nije rođen 25. prosinca nego 1. svibnja.
Ha, sigurno znatno bolje po taj datum, koji se ne bi morao ponašati kao da se srami samoga sebe. Prije svega, prvostolnica bi se oglasila kanonadom svojih teških brončanih haubica, uz sekundiranje malokalibarskih zvona diljem zemlje. U Savskoj 66 prsti okretni poput safalada možda bi čak petljali oko vezanja kravate. U televizijskim bi se Dnevnicima iz redakcijske ladice s naljepnicom „Originalnosti“ izvlačila izgužvana ceduljica s tekstom otprilike ovoga sadržaja: „Dragi gledatelji, danas je najveći katolički blagdan...“ Premda se slično palamudilo i otprilike mjesec prije, na Uskrs. Muški dio voditeljskog dvojca pritom bi se držao profesionalno svečano, a gospođa do njega tronuto te ujedno čedno, kao da je i sama bezgrešno začela. Napokon, čudo nad čudima, čak bi i trgovci morali dati fraj onim prozirnim sablastima od žena koje sunca ne vide i koje valjda izlelujaju iz blagajne kad je poslovođa protrlja.
Naravno da je i Coca-Colin konvoj krenuo tri mjeseca prije, u veljači, no pustimo sad to.
I nemali broj naših sugrađana ponašao bi se blagdanskije, da ne kažem prazničnije. Ovako se, u doba kad bi Prvi maj trebao biti praznik nad praznicima, stječe dojam da se Krista u nas štuje kudikamo više nego rad i da živimo u nekakvom Eldoradu od radničkih prava.
Čovjek je općenito sretniji kad vjeruje nego kad zna. Nije znanje moć, vjera je moć. Zato se magla i prodaje bolje nego činjenice, a toga je savršeno svjesna Katolička crkva, što je – usput govoreći - pseudonim kojim se već duže uspješno služi Vatikanska banka. Činjenice nisu zavodljive, naime. Naprotiv, prilična su gnjavaža.
Evo ih. Prije 129 godina na čikaške ulice izašlo je 40.000 radnika začetih po tijelu nesvetom - to je sigurno; od krvoločnog kapitala, sličnoga današnjem, povampirenom, tražili su prava - i to je sigurno; policija je ubila šest radnika, a petero vođa poslije je osuđeno na smrt pa smaknuto - i to je sigurno; uskrsnuo nije nitko - to je najsigurnije od svega.
A evo i zavodljive magle. Prije dvije tisuće i nešto godina u Judeji je rođeno djetešce, prethodno začeto po Duhu Svetom, što nije baš sigurno; poslije je pustilo kosu i bradu te pred okupljenima počelo pretvarati vodu u vino i dodirom liječiti gubu, što također nije sigurno; onda su ga Rimljani pribili na križ na kojem je izdahnulo da sve nas spasi, pa nedugo potom i uskrsnulo, što je najnesigurnije od svega nesigurnog. Ali neodoljivo zvuči.
Može li se s time nositi Prvi maj, ovakav kakav je doista danas? Teško, preostaje mu tek da tone sve dublje i dublje u drugorazrednost. Mogao bi ga spasiti jedino Isus Krist, no on se ipak odlučio roditi na drugi datum.