Bosna: Koincidencija nade

Valja se nadati da nije puka koincidencija to što su istoga dana, u utorak, 11. siječnja, o nužnosti pomirenja Hrvata i Bošnjaka i njihovih političkih predstavnika u Bosni i Hercegovini, istodobno govorili predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović i iskusni bosanskohercegovački komentator desnoga, Herceg-Bosni tradicionalno naklonjenog, Večernjeg lista. Dodatna važna okolnost tih neočekivanih podudarnosti jest i činjenica da je Izetbegović samo dan ranije, u ponedjeljak, 9. siječnja navečer, u Dubrovniku iza zatvorenih vrata razgovarao s hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem: valja se naime od srca nadati da je taj iznenadni zagovor ponovnoga hrvatsko-bošnjačkog udruživanja, i to s dvije toliko različite strane, odjek upravo tog sastanka, te da je Andrej Plenković napokon shvatio kolika je opasnost sadašnja politika Milorada Dodika, kao i da je iz te spoznaje izvukao logičan zaključak: kako samo savez s Bošnjacima i Sarajevom, a nikako šurovanje s Dodikom, može spasiti Bosnu i Hercegovinu, a time, posve logično, zajamčiti mir i sigurnost i Hrvatskoj, i cijeloj regiji.

Dan nakon sastanka s Plenkovićem, Izetbegović je u Mostaru razgovarao s lokalnim čelništvom SDA. Može se pretpostavljati da je hercegovački dio Izetbegovićeve stranke najmanje naklonjen suradnji s političkim predstavnicima Hrvata, što bi, s obzirom na ratna iskustva, bilo posve razumljivo; i zato je naročito važno da je Izetbegović baš u Mostaru neuvijeno i nedvosmisleno govorio o nužnosti poboljšanja odnosa Hrvata i Bošnjaka, ništa manje nego Hrvatske i BiH. A da Izetbegović pritom nije držao figu u džepu, svjedoči činjenica da je izvještaj s tog skupa objavljen kao glavni tekst na službenoj internetskoj stranici SDA, s naslovom “Izetbegović: Ovo u RS-u podsjeća na stvari od prije 30 godina, moramo popraviti odnose BiH i Hrvatske”.

“Imperativ je popravljati odnose Bošnjaka i Hrvata bez obzira što se dogodilo, i što ste vi u Hercegovini najbolnije osjetili. I odnose Hrvatske i Bosne i Hercegovine”, kazao je Izetbegović novinarima u Mostaru, poslije sastanka s čelništvom SDA. Sadašnje stanje u odnosima Hrvata i Bošnjaka te Hrvatske i BiH “neprirodno je”, rekao je i dodao kako će učiniti sve da se to neprirodno stanje popravi, “jer to je jako štetno i za BiH i za Hrvatsku”.

Nazivajući Plenkovića “dobrim sugovornikom”, Izetbegović je kazao kako su razgovarali o sadašnjem djelovanju Milorada Dodika u BiH. “Ovo što sada gledamo podsjeća na stvari od prije trideset godina. Jedna struktura bosanskih Srba smatra da ima pravo da donosi odluke u ime svih, da ignoriše druge. To je nasilje nad pravima drugih, nasilje nad istinom, nasilje nad ustavom, zakonima. Sve u svemu, ne može dobro završiti”, kazao je Izetbegović, zatraživši “puno odlučnije i efikasnije sankcije”.

Istog dana, u utorak, Večernji list objavio je nesvakidašnji komentar svojega dugogodišnjeg bosanskohercegovačkog dopisnika Joze Pavkovića, u kojem se taj iskusni, o hrvatskoj politici u BiH iznimno obaviješteni novinar nedvosmisleno zauzima za obnovu savezništva Hrvata i Bošnjaka. Štoviše – gotovo bizarno -  na web stranici bosanskohercegovačkog izdanja Večernjeg lista, uz taj je komentar objavljena i fotografija ležerno odjevenog predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića, kako razgledava izložbu – muslimanskih narodnih nošnji.

“Hrvati postaju sve više kolateralna šteta srpskog radikalizma”, konstatira Pavković,

pa nastavlja: “Sve pozitivne odnose treba unaprjeđivati, prije svega, u izgradnji europske države na daytonskim temeljima. Takva politika traži snažnije jačanje odnosa s Bošnjacima. Ključ opstanka države upravo je u stvaranju te koalicije. Treba se ponovno vratiti na temelje Washingtonskog, Daytonskog, Splitskog i mnogih drugih sporazuma te referendumske odluke o samostalnosti BiH. Narodi u Federaciji upućeni su jedni na druge. Na najgorči način iskušali su posljednjih desetljeća kako politika prijevara i političkih ratova ne daje rezultate. Svi su gubitnici. Iscrpili su se u međusobnim destrukcijama. Jesu li konačno shvatili da ovako više ne ide?!”

Riječ je, dakako, tek o jednom novinarskom komentaru, kojemu ne treba pridavati naročitu političku težinu. No u isto vrijeme, ne treba ga ni olako otpisivati: imajući na umu do koje su mjere hrvatski mediji u BiH, uključujući novinare Večernjeg lista, bliski političarima i HDZ-u BiH, ne treba isključiti ni mogućnost da je na pomolu epohalni – ne bi to bila mala riječ! - preokret u politici Hrvatske i HDZ-a BiH prema Dodiku, s jedne, i bošnjačkoj, pa čak i onoj “građanskoj”, politici u BiH, s druge strane.

Pavković dalje piše ovako: “Hrvatsko-bošnjačko savezništvo, partnerstvo ili kako god ga zvali, bit će najmoćnije oružje u razoružavanju secesionista, ali i unitarista, odnosno onih radikala koji u srcu Europe hoće 'islamsku državu'. Iz relaksiranih odnosa izrastao bi prirodni Izborni zakon i svi drugi dogovori koji danas sputavaju razvoj društva. Lakši bi onda bio i put do dogovora sa Srbima oko budućnosti europske Bosne i Hercegovine. Međutim, takva politika traži hrabrost. Iznimnu hrabrost. Stvoreno je bolesno ozračje da su heroji - rušitelji, a izdajnici - graditelji. Nacionalne poene najlakše je ubirati na podjelama, radikalizmu i jeftinom populizmu. Dok na tomu mnogi pojedinci žive, sve siromašnije društvo izumire.”

Ovdje valja reći: napokon i s desnice mudar govor! To, da samo iskreno hrvatsko-bošnjačko, a nipošto hrvatsko-srpsko savezništvo BiH može biti najbolja brana svakome, pa i islamskom fundamentalizmu, kao i to da je stvoreno “bolesno ozračje” u kojemu su “heroji – rušitelji, a izdajnici – graditelji”, važan je i točan politički uvid koji je HDZ BiH, zajedno s hrvatskom vlašću i u Banskim dvorima i na Pantovčaku, dosad uporno odbijao priznati. Nadamo se da više neće; nadamo se, štoviše – bez nakane da kolegama osporavamo novinarsku autonomiju - da je čak i Pavkovićev komentar inspiriran razmišljanjima te vrste, nadamo se, čak iz kruga Andreja Plenkovića.

“Veliku ulogu u hrvatsko-bošnjačkoj pomirbi ima Hrvatska”, piše dalje Jozo Pavković. “Kao dobri susjed mora ohrabrivati koncept federalnog partnerstva. I poslati nedvosmislenu poruku kako će to savezništvo poticati i braniti svim sredstvima. I u miru i u ratu.”

Takve poruke potpisujemo od riječi do riječi. Jer, ma što tvrdio goropadni i neupućeni Zoran Milanović, koji samo nanosi štetu, i ma koliko oklijevao obaviješteni i dobronamjerni, ali neodlučni Andrej Plenković, ništa nije jasnije od spoznaje da Bosnu i Hercegovinu, a onda i mir na hrvatskim granicama, pa i u cijeloj regiji – ako ne i šire - može spasiti samo iskrena, proeuropska, sekularna i nenacionalistička politička suradnja Hrvata i Bošnjaka, koja ima potencijal da oslabi čak i Dodikovu nasilničku i separatističku politiku konfrontacije i prijetvornoga vabljenja Hrvatske na njegovu stranu.

“Učinit ću sve da se stvari poprave”, kazao je u utorak u Mostaru Bakir Izetbegović. Čovjeku valja vjerovati, jer nema se što izgubiti: sadašnja je situacija alarmantna i moralno nedostojna. Hrvatska, naprosto, ima dugove u BiH: i prema Hrvatima, ali bogme, i prema Bošnjacima; njihov bi savez, sviđalo se to Dodiku (i, žalibože, Milanoviću!) ili ne, i Srbima bio koristan, jer bi koristio cijeloj BiH. Na Plenkoviću je red. Kako onomad reče mudri Radomir Konstantinović – jer ova je stvar itekako dostojna njegova imena - “Iskočiće, valjda, nešto!”

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu