Istanbulska konvencija bila je jako napadana u Hrvatskoj, ali od njezine ratifikacije 2018. godine do danas i nema nekih bitnih promjena u tretmanu obiteljskog nasilja
Forum.tm donosi serijal tekstova o koracima koji su nužni za transformaciju Hrvatske u razvijeniju i bolje uređenu zemlju. U trećem tekstu bavimo se obiteljskim nasiljem, uz pomoć odvjetnika Branka Šerića
- Ma ništa posebno, mirno je, samo su se neki muž i žena posvađali - kaže policajac nekome u slušalicu, u gluho doba noći u policijskoj stanici.
Koliko je žena moglo čuti sličnu reakciju jedine osobe koja im je tada mogla pomoći, u trenutku kad su proživljavale možda i najteži dan u životu, strepeći za sebe i/ili djecu.
Nakon što već dugo gledamo pravu redaljku nasilja nad ženama, pokušali smo u razgovoru s odvjetnikom Brankom Šerićem doći do nekih ideja kako spriječiti ili barem smanjiti broj slučajeva u kojima žene dobivaju redovito batine, zovu policiju, a policija jednako tretira i napadača i žrtvu, prijavljuje ih oboje za prekršaj protiv javnog reda i mira. I na kraju, muškarci prolaze lišo, nasilje se više-manje nekažnjeno ponavlja i žene mogu na kraju izgubiti i život.
Nameće se ideja da je najvažnija karika u priči o obiteljskom nasilju policija i njezino odgovarajuće, hitno djelovanje, jer policija je ta koja dolazi u obitelj i koja može prva pokazati da pretući ženu nije dobra hrvatska tradicija. Jer, možda neće vjerovati, ali čak i kad žena nešto prigovori mužu, on je nema pravo prebiti.
- Policija bi morala dobiti ovlast da odmah, na licu mjesta, izrekne mjeru zabrane pristupa. To bi moglo biti efikasno, a ako netko tu zabranu prekrši i napadne žrtvu, to je onda teže djelo - kaže Šerić, objašnjavajući kako bi policija izrekla takvu zabranu koja bi vrijedila do odluke suda. Ovako kako je sad, prijava ide od policije preko državnog odvjetništva do suda i do izricanja zabrane prođe puno vremena.
- Postoje takve ovlasti policije u još nekim europskim zemljama, dovoljno je, dakle, samo malo zaviriti preko granice - kaže Šerić.
I aktualnim izmjenama određuje se da, ako dođe do kršenja mjera opreza, dakle ako nasilnik prekrši zabranu pristupa, može dospjeti u zatvor odlukom suda u roku od 24 sata. Kad je riječ o obiteljskom nasilju, 24 sata predug su rok i možda bi i tu trebala odmah djelovati policija i ostaviti nasilnika da se odmah malo ohladi u policijskoj stanici, ne čekajući tolike sate.
Istanbulska konvencija bila je jako napadana u Hrvatskoj, ali od njezine ratifikacije 2018. godine do danas i nema nekih bitnih promjena u tretmanu obiteljskog nasilja. Prije svega, Hrvatska nije ni prihvatila obavezu da žrtvama isplati naknadu za štetu koju su pretrpjele, stavak 2. članka 30. Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja u obitelji nije ni ratificiran.
Vlada se tada branila da bi iznosi odšteta mogli biti značajni, sudeći po medijskim informacijama o obiteljskom nasilju. Ni za državu, očito, nije bilo vrijedno uložiti nešto novaca u rješavanje ove epidemije. Ni sad, kad je vlada oduševila ženske udruge i prihvatila cijeli niz mjera, pa će nasilnici, silovatelji i ubojice biti strože kažnjavani, nije se spominjalo da bi Hrvatska nakon šest godina mogla prihvatiti i obavezu naknade štete žrtvama obiteljskog nasilja.
Očito, nije bilo ozbiljne želje da se uistinu učini nešto, a često je najefikasniji od svega udarac po džepu. Kad bi, primjerice, policajac morao dati od svoje plaće ako nije adekvatno reagirao i ako je podjednako tretirao i žrtvu i napadača, možda bi policija počela drugačije postupati i više ne bi jednako tretirala verbalno i fizičko nasilje. Ako muž/bivši muž/partner udari ženu, a ona mu odgovori ružnim riječima, oboje su znali biti prijavljeni za prekršaj protiv javnog reda i mira. Tako zapravo nema prave reakcije organa reda na nasilje u obitelji.
Šerić se ne slaže s idejom da policajci koji nisu propisno reagirali sudjeluju u naknadi štete žrtvi, od vlastite plaće. On umjesto toga predlaže da se u svim policijskim postajama osnuju odjeli za obiteljsko nasilje. Umjesto kazne vjerojatno uistinu jest bolji pristup edukacija i specijalizacija.
- Pa i da su samo dva člana tog odjela, bili bi to ljudi specijalizirani za taj specifičan problem. Sad postoje odjeli za mladež, ali to je sasvim nešto drugo, ti odjeli pokušavaju spriječiti mlade da upadaju u kriminal - kaže.
Vlast je s lakoćom pristala na uvođenje posebnog kaznenog djela, pa ćemo imati femicid, ubojstvo žene, posebno kazneno djelo, jer to državu neće stajati niti jedan euro više. A pitanje je i koliko će nasilja to spriječiti, jer kad nasilje nekažnjeno eskalira visina kazne više nije dovoljno odvraćajuća.
Puno važnije bilo bi u samom početku pokazati nasilnicima da žrtva nije kriva za to što joj se dogodilo, da prijavu neće dobiti jednako muž koji je prebio ženu i žena koja mu je rekla ‘Idiote, nemoj me tući’. Takvim postupanjem izjednačavaju se napadač i žrtva, a mi smo u Hrvatskoj to pitanje valjda apsolvirali.
Naravno, dobro je da se piše i govori o femicidu kao posebnom problemu, ali, kako to ovih dana komentira Žarko Puhovski, te žene nisu ubijene zato što su žene, nego zato što više nisu njihove žene. Dakle, nešto je krivo u našem sustavu, vjerojatno u odgojno-obrazovnom sustavu i nije dovoljan naglasak na ljudskim pravima, ravnopravnosti spolova, odnosima među spolovima. Žene nisu dužne ostati živjeti s nasilnicima, žene ne moraju zauvijek ostati nečije žene, a sad se stvari postavljaju kao da žena mora trpjeti sve i ostati u vezi, čak i ako je muž tuče i živi s drugim ženama. Žena ne mora biti ni u kojoj vezi zauvijek i nikad zapravo i nije nečije vlasništvo, to je glavna poruka koju bi mladi morali čuti.
Ovaj tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije