Budućnost koju nismo dobili

Mnogi bi ga voljeli da nije htio da ga svi vole.

Tako se ukratko može rezimirati petogodišnji predsjednički opus Ive Josipovića. U povijest ulazi kao prvi predsjednik kojega je narod smijenio i kao šef države koji nije uspio potvrditi mandat.

Ne možeš se protiviti antigay-referendumu i za bliskog suradnika držati Stjepu Bartulicu. Ne možeš se boriti za prava srpske manjine u Hrvatskoj i koketirati s antićiriličarima u Vukovaru. Ne možeš ustvrditi da je Documenta savjest našeg društva i za Mirka Norca, koji je naredio pokolj pedesetero nevinih srpskih civila reći da je "zabrljao". Ne možeš inzistirati na poštivanju zakona i ustavnog poretka i onda otići na noge šatorašima u Savsku 66 zato što oni odbijaju razgovarati u institucijama države prije nego što se prihvate njihovi nerazumni zahtjevi da se smijeni njihov ministar sa suradnicima. Ne možeš u istom danu posjećivati rodne kuće i Tita i Tuđmana samo zato da se nikome ne zamjeriš. Ne možeš htjeti da te smatraju progresivcem dok ti za to vrijeme hvališ Tuđmanovu demokratičnost. Ne možeš očekivati da te zovu socijaldemokratom i ljevičarem dok istodobno podupireš Vladu koja donosi Zakon o radu fatalan za rad i radnike. Ne možeš vjerovati da si predstavnik i zaštitnik naroda ako se onih najugroženijih, obespravljenih, nezaposlenih, ovršenih, blokiranih, očajnih, poniženih sjetiš samo u posljednja dva tjedna kampanje, i to samo zato što su te teme nametnuli suparnici, a sam se nisi ozbiljno i istinski na vrijeme uhvatio u koštac s njima. Ne možeš pisati novi Ustav i dramatično rastućem broju gladnih nuditi konstitucionalnu ekonomiju i rat protiv zakrčenosti sustava. I predug je niz onoga što Josipović nije smio, a radio je, kao i onoga što je morao, ali nije učinio.

No, s obzirom na to da nije nimalo seksi cipelariti onoga koji je na podu, ovdje ćemo se zaustaviti, uz konstataciju da Kolinda Grabar Kitarović nije pobijedila nego je Ivo Josipović izgubio. Htio se svidjeti baš svima, što je u duboko ideološko podijeljenoj i visokopolariziranoj zemlji poput Hrvatske politički perpetuum mobile, i onda su usput njegovi odustajali od njega, zbog čega će biti pamćen tek kao epizodist na predsjedničkoj dužnosti. Visoki broj glasova nije dobio zahvaljujući nego unatoč svom mandatu, samo zbog straha od HDZ-a, kojemu je ovo peta izborna pobjeda u nizu.

Ivo Josipović sada je prošlost, barem što se predsjedničkog angažmana tiče, pa zavirimo malo u budućnost, iako nismo sasvim sigurni da smo je u izbornoj noći dobili.

U euforičnom, visokoadrenalinskom govoru nakon pobjede u izbornoj noći prva hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović poručila je kako nema mjesta trijumfalizmu i pozvala na zajedništvo za bolju Hrvatsku. "Svi ste vi moji, dragi moji hrvatski građani, idemo zajedno jer velik nas posao čeka. Hajdemo Hrvatsku izvesti iz krize i dovršiti put koji smo počeli pod prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom", nadjačavala se novoizabrana predsjednica s dvoranom u deliriju koja joj je grlato pjevala "Zovi, samo zovi". Na zajedništvo je pozvala i birače Ive Josipovića, uz poruku kako je "bilo dosta podjela, 'vaših i naših'".

Zvučao je to kao integrirajući govor, kojim se pobjednica izdiže iznad dnevnopolitičkih podjela, bježi od ukopanih u ideološke rovove, gradi jedinstvene putove, pruža ruku svima. Na žalost, samo je zvučao.

Jer već je prvim potezom, uputivši se iz pobjedničkog stožera u braniteljski šator, dala naslutiti da ipak nismo svi "njezini". Otišla je onima koji već gotovo tri mjeseca ispred Ministarstva bratnitelja "ratuju" protiv imaginarnih Jugoslavena u Hrvatskoj, koji ne priznaju legalno izabranu vlast i odbijaju razgovore s njezinim predstavnicima, koji su prijetili "krvavim Božićem", a sada najavljuju dolazak na Markov trg s kojega će "netko morati otići, a to neće biti branitelji".

I time velikim dijelom poništila svoj pobjednički govor i uvjeravanja da će Hrvatska biti "među najprosperitetnijim zemljama Europske unije".

Zato je nakon tog postupka ostala nedoumica kome se uistinu obratila rekavši "vi ste dio mog programa i vi ste moja snaga, a ja ću biti vaš glas i vaša predsjednica".

U ideološki i svjetonazorski žestoko podijeljenoj državi, u kojoj s obje strane na predsjedničke izbore izađe po više od milijun birača samo zato da bi glasalo protiv svog "neprijatelja", za nekoga tko se predstavlja kao predsjednica ujediniteljica politički raspolućene države bio je to duboko pogrešan potez, ne ostavljajući puno nade za bolju budućnost koju navješćuje.

Ne dajemo veliku šansu ni budućnosti koja će se temeljiti na zasadama Franje Tuđmana, koju nam je obećala, jer malo je svijetlih trenutaka iz tog razdoblja koje je moguće preporučiti i na koje se valja ugledati.

I njezin uskoro bivši šef, barem formalno, predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko poručio je da će Grabar Kitarović biti predsjednica svih Hrvata i hrvatskih građana, a ne samo eksponent HDZ-a na Pantovčaku. "Ona je predsjednica svih Hrvata i svih građana i radit će za njihovu dobrobit. Zajedno s budućom hrvatskom Vladom na kraju godine radit će na kvaliteti života u Hrvatskoj", obećanje je kojemu se nije nešto veseliti. To je isti onaj Karamarko koji nas je podučio kako nam valja slijediti Tuđmanovu doktrinu i Šuškovo djelo, a svoje si možemo misliti u vlastita četiri zida. Iz stranke pod njegovim vodstvom građane koji su glasali za Josipovića naziva se "jugosmradovima" i "jugofilima".

No, Grabar Kitarović i Karamarko samo su, bez puno muke, uzeli ono što su im na pladnju isporučili Josipović i Zoran Milanović. Prvi neodlučan oko svega i uporan samo u nastojanjima da se svidi svima, drugi nesposoban da se nosi s gospodarskom, političkom i moralnom krizom u društvu, voljan tek da za svoje pogreške i promašaje optuži druge. Lijevo misleće u Hrvatskoj stoga je s punim pravom obeshrabreno, bez previše nade da bi stvari u dogledno vrijeme za njih mogle krenuti nabolje.

Da je pred nama godina mučne kohabitacije, bude li je uopće, u kojoj će se ideološki rovovi samo produbljivati, a stvarni problemi i život biti u dramatičnom zastoju, potvrđuju i riječi Milanovića, koji, za razliku od Josipovića, nije znao biti velik u porazu, pa je izbor nove predsjednice popratio riječima: "To je prvi puta bila sektaška kampanja u kojoj se kandidatkinja za predsjednicu predstavljala kao militantni vojnik svoje stranke. Bila je to kampanja koju je u sedam rečenica, koje je stalno ponavljala, vodila kandidatkinja - aparatčik jedne stranke. Vlada je u ovom trenutku jedina brana od povratka kriminalne zadruge na vlast. To ću stalno govoriti i neću se predati. To sam govorio prije dvije godine i tako govorim danas i tako ću govoriti dok mi u politici 'živo srce bije'".

Prisnažila je i prva mu potpredsjednica Vlade Vesna Pusić: "U kampanji je imala retoriku podjele, retoriku nacionalističkog ekstremizma, retoriku koja nas vraća u 90-te. To ovoj zemlji ne treba. Treba joj predsjednik/predsjednica koja objedinjuje zemlju. Morat će se ponašati kao predsjednica Hrvatske, a ne kao glasnogovornica HDZ-a, kao što se ponašala u kampanji. Svima nama i njoj želim da ima snagu i sposobnost da to učini. Vlada je u ovom trenutku jedina sigurna brana od nacionalizma i ekstremizma, od korupcije, od povratka u 90-te. Kolinda Grabar Kitarović će morati dokazati da je također sposobna stati na tu poziciju".

I Kolinda Grabar Kitarović i Vlada Kukuriku koalicije morat će iz korijena promijeniti i retoriku i ponašanje ako su im, kako se svi zaklinju, ova država, društvo i građani na srcu. U suprotnom, opet smo dobili budućnost koja neće doći.