Kažu da je prvih deset najteže. To je više na tragu vica, jer za hrvatsko novinarstvo generalno, svaka nova teža je od prethodne, a za neprofitne medije svaka iduća možda je i posljednja. S vašom podrškom stvari mogu biti i drugačije, društvena klima zdravija i za “medije zajednice” prijemčivija. Zato nastavljamo dalje, pa dok traje…
Tim je riječima neovisni i neprofitni šibenski portal Tris obilježio prvih deset godina rada. Pridružujemo se čestitkama. Danas, u utorak, u 18 sati, u multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice “Juraj Šižgorić” u Šibeniku, s početkom u 18 sati, održat će se i tribina tim povodom o temi ugrožavanja medijskih sloboda i neovisnosti- “Zakonom u glavu neovisnog novinarstva”.
Na tribini će govoriti predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko, filozof i teolog Marko Vučetić, kolumnist TRIS portala, te novinari TRIS-a Davorka Blažević i Goran Šimac.
Prenosimo tekst koje je povodom desetogodišnjice objavio TRIS:
Čista desetka! TRIS obilježava desetljeće života. Za jedan neovisni, neprofitni portal dug je to vijek trajanja, i da nas pitate kako nam je uspjelo, teško da bismo vam mogli dati jasan, precizan odgovor. Možda upornost, tvrdoglavost, neka unutarnja potreba da se održimo iako su nam davno, uglavnom isključili dotok kisika ( potpora ). Poriv da pišemo, da to činimo bez kalkuliranja, bez cenzure, bez straha, jer što nam se može dogoditi, a da već nije ( tužbe, prijetnje, prezir i pritisci ), ako se borimo za istinu i prenosimo je onima radi kojih i jesmo tu- naših čitatelja, uže i šire zajednice, javnosti. Uostalom, osim što nas, neprofitne, nazivaju i medijima trećeg sektora ( implicirajući vjerojatno i našu trećerazrednost čime brane svoj ignorantski odnos prema nama ), novo nam je ime i “mediji zajednice”.
Ali, što činiti ako vas “zajednica” ne želi? Ako vas, zapravo, oni koji disponiraju proračunskim novcem svih nas, poreznih obveznika, ergo, zajednice, i definiraju njezine potrebe ne pitajući je što o tome misli, naprosto zaobilaze kao i samu činjenicu da smo tu? Kako u takvim uvjetima preživjeti, a ne izgubiti profesionalnu nevinost, ne prodati se za šaku judinih škuda koja bi nam možda olakšala tek koji mjesec rada, plaćenog ionako ispod svakog minimalca, ako je uopće plaćen?
Davnih nas je godina Ministarstvo kulture skinulo sa svoje liste, još one 2016. kad nas je kratkotrajni, skandalozni ministar kulture Zlatko Hasanbegović “odstrijelio” s posebnim užitkom, kao neku vrst tumora na tkivu hrvatskog medijskog prostora. Nakon njega je došla i danas aktualna ministrica kulture i medija ( vidi vraga, i mediji su dio njezina resora, ali samo zato da bi ih mogla ovlašteno disciplinirati ), Nina Obuljen Koržinek, koja čak ni novac Europskog socijalnog fonda namijenjen neprofitnim medijima nije namjenski potrošila, a natječaj je izbjegavala dok god je mogla, očito s namjerom da sredstva ESF-a usmjeri drugdje. Naposljetku je tim novcem stimulirala one vlasti bliske. Standardno. Ostao je samo Fond za poticanje pluralizma medija, te lokalna i regionalna samouprava s minimalnim potporama, kao potencijalni izvor nekih sredstava, dostatnih za tek koji mjesec rada, a i to je lutrija koju, nažalost, poput pravih ovisnika ne propuštamo.
Ipak, nekako smo prenijeli preko leđa teret desetgodišnje borbe za opstanak. I ponosni smo na to. Ponosni smo jer nismo odustali, jer se nismo dali demoralizirati, jer nismo kapitulirali, što se od nas bez sumnje davno očekivalo. Nije uvijek bilo lako. Prolazili smo kroz ozbiljne krize, bili na rubu da zatvorimo butigu, zbog nedostatka materijalnih i kadrovskih resursa, pa čak i zbog manjka entuzijazma. Ali, kad god bismo pomislili da je kraj, da tako više ne možemo, pojavilo bi se neko svjetlo, neki bljesak koji bi nas digao na noge i vratio našu malu kompoziciju na pravi kolosijek. Ljudi su naše svjetlo, oni koji žele s nama raditi i bez plaće ili honorara, koji pristaju na ništa ili malo, a daju puno. I tu je tajna našeg opstanka. Minorni troškovi za maksimalni učinak.