Nakon Splita, Povorka ponosa u subotu u Zagrebu Foto: FaH/Mario STRMOTIĆ
"Ma vidi ih kako su smišni, svi isti, ka da su napravljeni na traci u Jugoplastici."
Kad malo bolje razmisliš, zbilja i jesu izgledali gotovo pa jednako: mladići svi do jednoga u majicama 'na špaline', bezdlaki ili depilirani, s istom markom japanki na nogama i mahom arijevskog looka, barem oni koji su stigli u prvom valu. Djevojke odreda zgodne, slatke i mršave, a onih par postotaka koje i nisu bile takve - trudile su se ostaviti dobar dojam, bilo je očito da tome teže.
Sredinom prošlog tjedna Splićani su u čudu promatrali kako im grad okupiraju horde mladih koji su odudarali čak i od uobičajene slike prosječnog turista. A njih, hvala na pitanju, već imamo napretek - od backpackera, hipija i obiteljskih ljudi do starčadi s kruzera, onih za kojima u šetnji gradom ponekad doslovce treba vući infuziju.
Ova ekipa je, naime, baš na svakom koraku isijavala nekom smirenom radošću i u trenu je bilo jasno da se od običnog gosta - a o bučnim domaćinima da ne govorimo - razlikuje i po nevjerojatnoj količini pristojnosti. Da, znalo bi ih se vidjeti kako k'o mahniti trčkaraju po cesti, ljudi se opustili, ali vjerojatno nije zabilježen slučaj da su propustili ljubazno se zahvaliti u dućanu ili uljudno pozdraviti svakoga s kime su bilo kako komunicirali.
Skoro pet dana prošlo je, u gradu je konstantno boravilo nekoliko desetaka tisuća mladih, a da policija nije zabilježila ni jednu jedinu tučnjavu. Tulum se zakuhavao, a Split ih je objeručke prihvatio.
Tako to obično biva s gradom koji konstantno pleše između vlastitih krajnosti, od bijesa, sarkazma i malodušja s jedne do entuzijazma i euforije s druge strane: godine 2013. red je ponovno došao na svijetlu stranu, pa je glavni grad Dalmacije otkrio turizam. Otkrio je tisuće Engleza, Australaca i Nizozemaca, Brazilki, Španjolki, Ruskinja i Amerikanki, pa im širom otvorio svoja vrata.
Vrata stanova. Soba. Garaža. Pomoćnih prostorija. Drvarnica i hodnika. Otvorio im je parkove, klupe i plaže, na kojima ih je bilo simpatično vidjeti kako, onako blesavi, ubijaju oko, nakon što su se noć prije verali po stupovima na Rivi ili gologuzi trčali među stolovima kafića.
Mladost, šta ćeš!
Uglavnom, tog čudesnog vikenda Split kao da je najednom progledao, pa shvatio da mu pare leže na cesti. Umjesto uobičajenog grintanja zbog gužve i buke - a nervoznijima je, inače, koji put za poziv na broj 92 dovoljan tek nešto glasniji razgovor u susjednom stanu ili pod prozorom - trebalo je samo malo mašte.
Jedni su pospremili putovnice u džep i velikodušno prepustili svoju spavaću sobu mladom paru iz Čilea ili Danske, svejedno, dok su sami na par dana doslovce postali izbjeglice. Drugi su vlastitu garažu u blizini Poljuda napunili bocama dobro ohlađene vode, pa opskrbljivali iscrpljene partijanere na izlasku sa stadiona. Jedan, koji ima sreću da živi u prizemlju, jednostavno je otvorio prozor i iz dnevnog boravka prodavao Hajdučko pivo.
Našlo se i prevaranata koji su dvojici nesretnih Šveđana umjesto ecstasya za petsto kuna prodali četiri komada najobičnijeg aspirina. Osim što je po trafikama nestalo kondoma, u apotekama su rasprodane i sve zalihe kreatina - a on, znat će upućeni, najbolje posluži za razrijediti speed, kada u situaciji velike potražnje za istu količinu želiš uhvatiti veće pare.
Tko se nije na vrijeme opskrbio za party, nije dobro prošao. Oni koji su se na vrijeme pobrinuli bili su toliko ekstatični da dogodine sigurno dolaze ponovno. Te droge, kakve god da jesu, barem su vesele i ne pucaju na agresiju...
«Brale, ne treba ti ništa! Samo usporiš, a oni ti sami uskaču u auto!», sa sjajem u očima opisivao je jedan od onih nekoliko desetaka mladića koji su u sitne noćne sate iskoristili nedostatak taksija i autobusa, pa na brzinu okrenuli koju tisuću kuna. Sve u granicama normale: strancima dvjesto kuna, «domaćima» sto - neka su barem na tom Ultra festivalu svi Balkanci bili pozitivno diskriminirani.
Zarađivalo se u te dvije večeri mahnito, lova se vrtjela prebrzo čak i za čuvene Linićeve fiskalne servere u Poreznoj upravi, pa zbilja nije neobično da ama baš nitko nije izlijevao bokale vruće vode s balkona ili idućeg jutra prosvjedovao bijesnim pozivima u kontakt emisijama Radio Splita. Umjesto toga domaćini su zbrajali dojmove i novac dok su se gosti izležavali po plažama i pripremali za drugu rundu, potom mirno istrpjeli još jednu večer izvanrednog stanja i potom ljubazno ispratili veseli cirkus iz njihovog grada.
To se, gospodo draga, zove turizam: kada profitiraju i država i grad, pa ugostitelji i prijevoznici, potom čak i Hajduk, a na koncu nešto sitno ostane i za običnu raju. A sami turisti svejedno sretni i zadovoljni.
A Split? Njemu se, kažemo, klatno konačno zanjihalo na pozitivnu stranu, pa je jedan jedini Ultra festival vjerojatno dovoljan za kvantni skok iz kerumovske palanke u odjeću raspojasanog partijanera. S puno stila, a potom i novca.
Jer, rekli smo, Split - kad se konačno na nešto odluči, bilo to samosažaljevanje i autodestrukcija ili euforija i optimizam - uvijek ide do kraja, samog kraja.