Riječka proslava pluralizma dobrodošla je promjena u odnosu na nacionalno glavinjanje koje prevladava u hrvatskoj prijestolnici Foto: HINA/ Miljenko KLEPAC
Ovo je godina zamaha za najmlađu članicu Europske unije, u kojoj je Hrvatska doživjela svoju prvu pravu europsku bajku. U siječnju je Zagreb preuzeo predsjedanje Vijećem EU-a, dok je početkom veljače Rijeka krštena europskom prijestolnicom kulture 2020.
U Zagrebu je na svečanom otvorenju premjer Andrej Plenković ugostio predsjednika Vijeća EU-a Charlesa Michela. Plenković ga je dočekao odjeven kao trezveni birokrat, dok je Michel u dolčeviti sličio na umjetničkoga kritičara The New Yorkera.
Premijer Plenković, bivši zastupnik u Europarlamentu, u europskim političkim krugovima ima reputaciju idealnog primjera uspjeha umjerenoga konzervativizma na periferiji Unije.
Plenkovićeva popularnost u europskim krugovima nije uvijek istovjetna onoj u domaćoj politici. Premijer se u zadnje vrijeme bori nadvladati izraženije nacionalističku struju unutar HDZ-a. Pokušavajući pretvoriti HDZ u jadransku inkarnaciju CDU-a, premjer Plenković izgubio je potporu tradicionalnijeg dijela HDZ-a - čistokrvnih bogobojaznih Hrvata.
Drugo lice hrvatske političke svijesti bilo je viđeno na riječkim svečanostima. Ta uspavana stara luka, zamrznuta u vremenu, odavno je poznata kao regionalni bedem ljevice i avangarde. Multikulturnu povijest Rijeke obilježili su dolasci i odlasci vladara, a politička vlast nad gradom mijenjala se brzinom bure, od Mlečana, Mađara, Francuza, Talijana, Jugoslavena i Hrvata do jedinstvenog ludila Gabriela D’Annunzia.
Riječki građani odavno se ponose svoju tolerantnošću i progresivnim vrijednostima. I dan danas Rijeka najviše sliči svom starijem sjevernijem bratu Trstu, gradu punom kafića u kojima je lako zamisliti irskog romanopisca kako zamišljeno piše (op. pr. J. Joyce). Program otvaranja europske prijestolnice kulture fokusirao se na burnu prošlost i naučene pouke - tolerantnost i pluralizam. U gradskom etosu, kao i u arhitekturi, kao da je moguće osluškivati povijesni zenit Rijeke, glavne luke jedne polovice dualne Monarhije.
Svakovrsna etnička mješavina koja je definirala ovo područje prije sto godina nusprodukt je narodne raznolikosti imperijalizma. S uvođenjem nacionalizma kao primarnog organizacijskog političkog principa, trebalo je razdijeliti to etničko tkanje u uredne male kutije. Činjenica da Rijeka nije pripala Italiji, dok Trst jest, prije je posljedice (ne)sreće nego povijesne nužnosti.
Ova priča o dva grada istodobno je priča o dvije Europe. Zagreb kao glavni grad nacionalne države produkt je Europe koja je nastala u 20. stoljeću. Zagreb je sjedište Vlade koja zahtijeva jezičnu i kulturnu jednolikost medu svojim građanima. Zagreb je grad koji je rado zaboravio svoju multikulturnu povijest, njegova nekadašnja velika sinagoga i dalje služi kao parkiralište za shopping u centru grada.
Dok premijer Plenković preuzima predsjedanje Vijećem, dijelovi njegove stranka i dalje zahtijevaju više nacionalnog veličanja, više domoljublja, više homogenosti.
Pozivam europske birokrate koji posjećuju zagrebačke sjednice da otputuju dva sata zapadnije prema jadranskoj obali. Tamo mogu svjedočiti drugačijoj viziji Hrvatske i Europe. Riječka proslava pluralizma dobrodošla je promjena u odnosu na nacionalno glavinjanje koje prevladava u hrvatskoj prijestolnici.
Uz umjetnost, Rijeka je uspjela dočarati poveznicu povijesnoga kontinuiteta između svoje raznolike prošlosti i europske budućnosti.
Karlo Hainski rođen je 1996. godine u Zagrebu i student je završne godine postdiplomskog Studija međunarodnih odnosa na Sveučilištu Georgetown u Washingtonu
Tekst je objavljen na blogu o europskim politikama studenata kolegija Master od Foreign Service na Sveučilištu Georgetown