Marinko Čulić
Marinko Čulić bio je jedan od onih, rijetkih ljudi, koje čitaš kad ne znaš što bi mislio, pa ti treba orijentir. Onda nađeš njegov tekst, u Danasu, Feralu, na AIM-u, u Novom listu, Novostima, pa ti bude jasno kamo plove naši brodovi.
Takve su situacije, na žalost, u ovoj svjetskoj pomutnji sve češće, a ljudi poput njega je sve manje. Kako se snaći brodeći kroz oštre tjesnace hrvatske politike, u kojima vas zbunjuju lijevi i desni, Hrvati i Srbi, materijalisti i fanatici ove ili one ideje, kako gledati na bespuća regionalnih banana država, kako pomiriti prošlost, sadašnjost i budućnost?
On je to uvijek radio znalački. Marinko je bio Majstor. Trebao bih uložiti veliki trud da nađem neki Čulićev članak s kojim se nisam slagao, ili čiju temeljnu namjeru nisam mogao ocijeniti kao najpošteniju moguću.
Nije ni lavirao, bio je konzekventan. U državi čija je većina prošla tranziciju iz komunista u nacionaliste, bez sustezanja se prisjećao dobrih strana samoupravljanja, nesvrstanosti, socijalnih prava, detanta, miroljubive aktivne koegzistencije, bratstva i jedinstva i drugih sablasti prošlosti koje danas služe kao strašila za malu djecu, a mogla bi, u mnogim slučajevima, služiti prije kao uzor nego kao opomena.
I kad je idejno išao dalje i ljevije od srednjih struja, kojima sam najradije volim ploviti, znao sam da bi stvari koje zagovara, s ljudima poput njega, bile sjajne. Samo, takvih je malo a u politici jedva da ih ima. Imao je sjajan stil pisanja, elegantan, a nenametljiv. Njegovi su tekstovi bili u nježnom, toskanskom sfumatu, nije sjekao, niti koristio teške riječi, ali je njihova jasnoća bila kristalna.
I tu dolazimo do Marinka kao čovjeka. Izgledao je dojmljivo, s tim svojim čvrsto isklesanim licem, kao paradigmatski intelektualac, ljevičar spomeničke, čvrste, muške fizionomije. Marinko je bio topao, dobar, pošten, odgovoran i plemenit. Nije bilo raskoraka između njegovih ideja i njegovih postupaka.
Što sam stariji, to više cijenim ljude s tim osobinama, u vremenima koja su im sve manje sklona. Ovo je doba sebičnosti, nacionalne i individualne.
Sve češće pišem nekrologe. U pravilu su pokojnici kojima “zalijevam grančicu”, važni, bitni ljudi ove kulture, često puta i karijatide, kojima službena Hrvatska u najboljem slučaju posveti rečenicu dvije. Ali zato smo tu mi, koji ćemo ga zauvijek pamtiti, znajući s kim smo živjeli i radili. Više od toga on ne bi ni tražio, iako dobro znamo da je zasluživao. Bio je velikan, u dugim arkadama hrvatskog novinarstva, jedne od profesija zbog kojih je ovo društvo ipak bolje nego što bi, možda, zasluživalo. I to će zauvijek ostati.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu