Da li smo se mi ikada dogovorili i sporazumjeli da će građani Sarajeva biti podvrgnuti teroru, bombama ili snajperisanju?

- Gospodine generale da li ste mi ikad rekli, usmeno ili pismeno, da će zarobljenici iz Srebrenice biti strijeljani; da se strijeljaju ili da su strijeljani? - upitao je Radovan Karadžić Ratka Mladića pred Haaškim sudom.

- Gospodine predsjedniče Radovane, ja ne želim svjedočiti zbog svog zdravstvenog stanja i po savjetu advokata kako ne bih otežao svoju poziciju u procesu koji se vodi protiv mene - odgovorio je Mladić. 

- Gospodine generale, da li smo se mi, nas dvojica, ikada dogovorili i sporazumjeli da će građani Sarajeva biti podvrgnuti teroru, bombama ili snajperisanju? - postavio je svoje drugo pitanje Karadžić i - dobio isti odgovor od Mladića. 

- Gospodine generale, šta su bili razlozi za granatiranje i snajpersko djelovanje naše vojske prema Sarajevu? - pitao je Karadžić svog ratnog zapovjednika i dobio isti odgovor. Mladić je kao papiga ponovio odgovor i na posljednje Karadžićevo pitanje:

- Gospodine generale, da li je među nama dvojicom postojao dogovor da se protjeraju Hrvati i Muslimani koji su živjeli na teritoriju pod kontrolom srpskih snaga? 

Bio je to prvi sastanak u javnosti ratnih vođa bosanskih Srba od kada je protiv njih poslije rata podignuta optužnica pred međunarodnim sudom. Mladić je na svaki način pokušao izbjeći tu farsu, pa kad je već odlučeno da mora izaći, onda je to još jednom u očaju pokušao odgoditi - ostavljanjem zubala u ćeliji. Revnosni službenici suda ipak su mu ga donijeli. 

Mladić je noćas povodom Svetog Save u ćeliji napisao sastavak na sedam stranica koji je ponudio sudu umjesto svjedočenja, ali suci mu nisu dali da ga pročita, pojašnjavajući kako je ovdje došao na zahtjev Karadžića odgovarati na pitanja svog nekadašnjeg sudruga koji se sam brani. Cijelo svjedočenje potrajalo je manje od pola sata.

I to je to: nakon godina bezuspješnih akcija traganja za tim ratnim zločincima po bosanskim gudurama i beogradskim vojnim stanovima, međunarodnih akcija i prijetnji Beogradu da ne može nikuda dok ne izruči zločinački dvojac, sada, oni kojima se to da, mogu na ekranima iz udaljenog Haaga gledati sudar dva prolupala starčića koji jedan drugom postavljaju nesuvisla pitanja.

A što je Mladić zapravo i mogao odgovoriti? Prvo pitanje možda i ima smisla za obranu Karadžića, ali zanimljivo bi bilo čuti kako Mladić niječe da je imao namjeru gađati Sarajevo ili da su se ikada dogovorili da treba protjerati hrvatsko i bosansko stanovništvo s područja koje su kontrolirale srpske snage.

 

A sad zamislite da je slična pitanja Karadžić Mladiću postavljao na sudu u Sarajevu, Beogradu ili Zagrebu prije 15-ak godina. 

Slučajevi Karadžića i Mladića najbolje pokazuju apsurd koji se dogodio s Međunarodnim sudom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. U osnovi svega trebala je biti briga za žrtve. Kroz postupak svjedočenja, a potom i primjerenog kažnjavanja zločinaca trebala se dogoditi katarza i ostavljanje prošlosti iza nas. Umjesto toga, dvadeset godina nakon počinjenih zločina, vuku se u udaljenom Haagu neki procesi koje nitko ne prati i ne doživljava ozbiljno, nego se tek nakon izricanja presude vidi kako se ni za milimetar nisu pomakle političke podjele kakve su postojale prije tih suđenja i da je jedino mjerilo i dalje ostala nacionalnost osuđenih/oslobođenih.

A o bilo kakvoj satisfakciji za žrtve nema se što ni govoriti. Oni koje zanima kako su suđenja mogla pomoći žrtvama neka prouče primjere rada Komisije za pomirenje koja je putovala Južnom Afrikom odmah nakon pada aparthejda.