Dan sjećanja na žrtve ustaškog logora za djecu

U spomen na žrtve ustaškog logora za djecu, koji je u Sisku funkcionirao od augusta 1942. do januara 1943. godine, na sisačkom Dječjem groblju održan je Dan sjećanja. Riječ je o komemorativnom skupu u čijoj su organizaciji sve do posljednjeg rata sudjelovale obrazovne institucije, a tradiciju obilježavanja su prije nekoliko godina obnovili Srpsko narodno vijeće i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Siska.

Nakon pomena, kojeg je predvodio episkop slavonski Jovan (Ćulibrk), i polaganja bijelih ruža na lokalitetu na kojem se nalazi sisačko Dječje groblje, okupljenima se u ime židovskih žrtava obrati Branko Lustig, nagrađivani producent i počasni predsjednik Festivala židovskog filma, koji je i sam preživio Holokaust. „U Auschwitzu, logoru u kojeg sam prvo doveden, imali smo sličan tretman kao i djeca u ustaško-njemačkom logoru u Sisku. Njih su ostavljali u solanama, nas u baraka. Oni su imali doktora Najžera, mi smo imali zloglasnog doktora Mengelea. Nakon što mi je život spasio jedan srpski vojnik, zavjetovao sam se da ću do kraja života činiti sve što je u mojoj moći da se takva strahota više nikada ne ponovi“, kazao je Lustig.

Podsjetimo, ustaško-njemački logor u Sisku je osnovan 3. augusta 1942. po završenim operacijama na Kozari i Šamarici. U svom je sastavu imao i poseban logor koji se službeno nazivao Prihvatilište za djecu izbjeglica. Dječji logor u Sisku, najveći te vrste u NDH, nalazio se pod pokroviteljstvom Ženske loze ustaškog pokreta i Ustaške nadzorne službe. Neposredno upravljanje „dječjim prihvatilištem“ bilo je u rukama ustaše i liječnika dr. Antuna Najžera. Na spomeniku na dječjem groblju stoji podatak da je na tom mjestu sahranjeno oko 2.000 djece, no uslijed izostanka bilo kakvog sistematskog istraživanja nakon završetka Drugog svjetskog rata, nije moguće sa sigurnošću utvrditi približno točan broj umrlih.

Jedna od onih koja je iskusila strahote ovoga logora je Dobrila Kukolj, rođena 1931. godine. Život njene obitelji zauvijek se promijenio u julu 1942. godine, kada su naoružani njemački i ustaški vojnici zarobili 12 članova njene obitelji. Kukolj je preživjela nekoliko dječjih logora, od čega su joj najviše u sjećanju ostali Jasenovac i Sisak. „Ulazak u logor bio je ravan klubu smrti u kojem su vladali bezakonje i ludilo, gdje se čuo samo vrisak, plač i jauk do neba. Prizor od kojeg mi se i danas ledi krv u žilama je bježanje ispred ustaša koji su hvatali djevojčice i nad njima se iživljavali. Tada sam nehotice stala na tek rođeno dijete na zemlji, a taj plač i jauk mi i danas zvoni u ušima. Mi preživjeli logoraši smo na izmaku snage, a naša svjedočanstva ne smiju pasti u zaborav i zato molim sadašnju i buduće generacije da se bore da se zlo koje je donio rat više nikada ne ponovi, kako kod nas, tako i u cijelom svijetu“, istaknula je pred okupljenima Dobrila Kukolj, predsjednica Gradskog udruženja logoraša i njihovih potomaka iz Banja Luke.

Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća, podsjetio je kako je na ovdašnjim područjima živa strategija zaboravljanja, kako drugih mjesta, tako i sisačkog Dječjeg groblja. Zbog toga su svi oni koji su se spremni izložiti neugodnostima da bi se suprotstavili takvoj strategiji vrijedni svakog poštovanja, dodao je Pupovac.

„Dogodilo se da je postojala država koja se temeljila na ideji u kojoj su djeca odvajana od roditelja, mučena glađu i bolestima i naposljetku ubijana, a takva država dobila je blagoslov na različitim stranama. Riječ je o historijskom posrnuću onih koji su to činili, ali i onih koji su omogućili da se zločini dogode“, kazao je predsjednik SNV-a i dodao da posebnu zahvalnost dugujemo onima, kao što je humanitarka Diana Budisavljević, koji se u takvim vremenima nisu mirili sa strahotama, već su i pod cijenu vlastitog života spašavali djecu. „Trebamo se izboriti da takve osobe dobiju zaslužena mjesta u školskim programima i da na taj način potisnemo dileme da li su oni koji su činili ove strahote bili zločinci ili nisu. Znamo i da je prije 25 godina stvorena situacija u kojoj su ljudi izgubili sposobnost da razlikuju što je historijska činjenica, a što ne. Znamo i da su mislili da su poražene ideje iz rata 1941.-1945. bolje nego li one koje su njih porazile. Dio mojih sunarodnjaka je tada mislio da zločini koji su počinjeni prema djeci u ustaškim logorima mogu biti opravdanje za nove zločine. Isto tako postojali su i moji sugrađani koji su tada mislili, a neki i danas misle, govore i pišu, da su ustaški zločini bili opravdani jer su nedužni životi bili smetanja da se ostvari država. Želim ih podsjetiti da se takvim zločinom ne može ostvariti ni božja ni ljudska država, a pogotovo onakva kakvu mi danas poznajemo. Ovdje ćemo se okupljati svake godine, a učinit ćemo sve da ovdje dolaze i djeca koja trebaju učiti u svojim školama i obiteljima da krivo gledanje na drugu djecu samo zato što su druge nacionalnosti i vjere lako dovodi do zločina kao što je ovaj“, zaključio je Pupovac.