“Dosadna apokalipsa”

U razgovoru o umjetnoj inteligenciji (AI) s Ezra Kleinom, briljantnim kolumnistom New York Timesa i podcasterom, Jonathan Frankel s Harvarda upotrijebio je termin “dosadna apokalipsa” koja se, kako je rekao, događa kada koristimo AI da kreiramo duge dokumente koje primalac također uz pomoć AI rezimira u tek nekoliko smjernica. Rezultat je promet velike količine informacija koje ne vode ničemu: na jednoj strani inflacija riječi, na drugoj kompresija ideja, između ništa vrijedno pažnje.

Čini mi se da je ova metafora idealno primjenjiva i na američku političku scenu. Puno toga se događa s maksimalnom pompom i medijskom bukom, a u biti sve je besmisleno i dosadno. Mada, potencijalno apokaliptično.

Kako to izgleda u praksi? Evo samo dva primjera.

Guverner Floride, Ron DeSantis, objavio je konačno svoju predsjedničku kandidaturu na Twitteru u duetu s Elonom Muskom. I prije nego što se čitava stvar raspala u nizu tehničkih problema (instatni mem - “DeSaster”), DeSantisova i Muskova strategija imala je dešperatni okus.

Obojica imaju stvarnu potrebu da promijene narativ: DeSantis ozbiljno zaostaje za Trumpom, a Twitter pod Muskom dramatično gubi relevantnost i novac. To je brak iz interesa, a ne ljubavi. Njihova vrsta komične narcisoidnosti ne dozvoljava bliskost. Dva polu-robota potrčali su jedan drugom u zagrljaj zaboravljajući da publika više mari za dramu nego za logiku, zabavu a ne kvazi-ozbiljne razgovore o kripto-valutama i termine poput “akreditacijski karteli” (o čemu je DeSantis iz samo njemu poznatog razloga nadugačko pričao s Muskom na Twitteru).

DeSantis ima kritičan problem za političara s tako velikim ambicijama: kompletan nedostatak osobnosti. Osim ako pod osobnost ne podrazumijevate dojam nadmene superiornosti. Njegovi politički potezi (mada veoma popularni među američkom krajnjom desnicom) – drakonske restrikcije pobačaja, antiimigrantski zakoni i antiDisney kampanja – također ne signaliziraju empatiju. Empatija je bitna jer povezuje političara i mase. Makar hinjena. DeSantis je ni ne pokušava pokazati.

Sve što on radi je ciljano i predvidljivo. To je za mnoge analitičare prednost i nešto sto ga stavlja u direktan kontrast s Trumpom. DeSantis jest ozbiljniji tip od Trumpa (ne jedna, nego dvije Ivy League diplome), racionalni i hladnokrvni tehnokrat. Nisam siguran koliko je to republikanskim glasačima na predizborima dopadljivo. Odnosno, ono što ga razlikuje od Trumpa je isto što ga čini manje privlačnim stranačkoj bazi.

Dalje, DeSantis je, barem za sada, Beta prema Trumpovoj Alfa muškosti. Usprkos svoj Trumpovoj verbalnoj agresiji prema guverneru, ovaj se ustručava uzvratiti udarac. Pretpostavljam da mu to sufliraju savjetnici – čekajući priliku ili spremajući strategiju. Za nekog tko se reklamira kao “fajter”, DeSantis se doima veoma suzdržano i mlako. “Plačljivko”, što bi rekao Trump.

Mene DeSantis najviše podsjeća na Hillary Clinton: veliki kampanjski budžet i ogroman tim, medijski spektakl, podrška establišmenta, intelekt i solidna reputacija, u kombinaciji s neautentičnosti, neuzbudljivosti i nedostatkom karizme. Sve čega Trump ima na pretek.

Demokrati već imaju svog kandidata, Joe Bidena. Oni računaju da će Joe ići na Donalda, što im, misle, odgovara. Ako to pak bude DeSantis, sve ono sto sam gore opisao kao njegove mane, postat će prednosti. Plus, njemu su tek 44 godine.

Bidenu republikanci zagorčavaju ionako težak život potpuno besmislenim prepucavanjem oko nacionalnog duga. Jedna od najglupljih američkih statutarnih provizija (a konkurencija je zavidna), limitiranje je duga od strane Kongresa. To je omiljena republikanska taktika kada je demokrat u Bijeloj Kuci. Prije 12 godina Obama i tadašnji republikanski lider John Boehner su u posljednji čas (bukvalno na zadnji dan nacionalne solventnosti) postigli kompromis. Trump, naravno, nije imao nikakvih problema da posuđuje novac i ide u deficit.

Nacija (ali i čitavi svijet) tako opet za zebnjom prate danonoćne pregovore o nečemu o čemu se, zapravo, ne bi trebalo pregovarati. Normalno je i garantirano da razvijene, stabilne države plaćaju dugove i štite vlastite kreditne rejtinge.

Posljedice neplaćanja su alarmantne: Wall Street kolaps (gubitak trećine kapitala ili više), ogroman pad vrijednosti dolara, recesija i značajno povećanje stope nezaposlenosti. Bez obzira na sve to, Amerika je spremna i voljna da si zabije auto-gol. Samo zato da bi netko tobože dokazao da je u pravu.

Kao i Musk/DeSantis show i ovo je čisti performans koji nam je potreban baš kao i novi Marvelov film, još jedna “dosadna apokalipsa”. Pobjednika neće biti, a heroji i antiheroji će sigurno preživjeti. Napetost je umjetna, ali su ulozi – naši životi – stvarni.

Nastavlja se...

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023.. godinu