Došlo je vrijeme za revitalizaciju centara za kulturu

Kultura odozdo, kultura u kvartu, inkluzivna kultura, kultura za sve…  nastaviti ovaj niz možete i sami. Puna su usta sličnih ljubopitljivih izraza društveno svjesnih kulturnih radnika dok praktički u pravilnim vremenskim razmacima govore o tome kako bi trebala izgledati kultura u gradu poput, recimo, Zagreba.

Ideja kulture odozdo koja će se u zajednici razvijati putem sustava lokalnih kulturnih centara nije nova. Nastala je u Francuskoj za vrijeme "kulturnog preporoda" Andréa Malrauxa u vladi Charlesa de Gaullea od 1959 do 1969. godine. U Jugoslaviji se primila davnih 1970-ih, kako je prije devet godina na istom ovom portalu napisala novinarka Branimira Lazarin, kada je socijalistički modernizam u mnogim aspektima svakodnevice (arhitektura, urbanizam, različite umjetničke i društveno-humanističke discipline) u Jugoslaviji dosegnuo vrhunac, što je i na tlu Hrvatske dovelo do nicanja centara za kulturu kao "modela decentralizacije i demokratizacije kulture".

Malraux je, ukratko, uveo ideju modernosti i moderniteta u kulturu kao francusku nacionalnu politiku. Kao najcjenjeniji europski profesionalac reprezentativne kulture i kulturnih politika 20. stoljeća Malraux se brojnim dobroorganiziranim projektima (restauracije umjetničkih djela, tematizacija moderne umjetnosti, približavanje kulturnih praksi lokalnim zajednicama) služio kao polugama prosvijećene socijalne politike. Poznato je, malrauxovska kulturna politika kao politika državno planirane i potpomagane "kulture dostupne svima" dalekosežno je obilježila suvremenu francusku reprezentativnu kulturu koja se i u okrilju Europske unije žilavo odupire zahtjevima tržišnosti u svakom aspektu kulturne proizvodnje, piše Lazarin.

Međutim, početni zalet vremenom je nestajao, gubeći polet pogotovo u vrijeme financijske krize i inflacije 1980-ih godina, da bi u deceniji rata i sustavnog uništavanja svega socijalističkog, lanac centara pukim čudom ipak opstao očuvan zadržavajući objekte i hladni pogon, ali bez ikakvog kamoli jasnog programskog cilja. Služio je, doduše, i kao dobar okvir za popunjavanje vazda potrebitih stranačkih kadrova. Nakon što je u više navrata najavljivan povratak osmišljavanja suštine nekadašnjih domova kulture, svaki od njih nestajao bi u izgaranju entuzijasta koji bez podrške institucija ne bi uspjeli sami izgurati vraćanje centara početnoj svrsi.

Najnoviji u Zagrebu krenuo je podjednako odozdo, koliko i odozgo, a javnosti je predstavljen na konferenciji održanoj početkom prosinca 2022. godine u sklopu projekta „Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje“. Međutim, da bi se ideja pretočila u praksu i zaista dovela do jačanja transparentnosti, smanjenja korupcije i upravljanja centrima i ustanovama u korist zajednice, potrebno je institucionalizirati praksu, čemu bi trebao pridonijeti i prijedlog zakona o kulturnim centrima kojim bi bili obuhvaćeni ne samo oni, nego i svi javni prostori koji služe za kulturno stvaralaštvo i djelatnost. Na konferenciji je istaknuto da je nužno međusobno umrežavanje prostora s potencijalom za otvorenost, inkluzivnost i multikulturalnost s novim kulturnim centrima koji funkcioniraju u okviru nezavisne scene. Njihovim partnerstvom napravio bi se značajan iskorak prema demokratizaciji sustava. E sada, kako će se to napraviti, nije do kraja jasno, ali ono što je nužno je da se cijela priča opet ne svede ne nekoliko već spomenutih entuzijasta koji brzo izgore boreći se s tromim institucijama.

Na panel raspravi o institucionalnom i zakonodavnom okviru kulturnog sustava govorili su Ana Žuvela, istraživačica i stručnjakinja u području kulturne politike, Davor Mišković, kulturni radnik i praktičar te Mirela Travar, kulturna radnica i predsjednica Mreže društveno-kulturnih centara DKC-HR

Žuvela je istaknula dugoročnu zanemarenost kulturnih centara koje treba – opet – osmisliti kroz projekt novih javnih kultura. Prema njenim riječima, konvencionalni kulturni centri funkcioniraju kao i ostali, ali su  sadržajno i svojom prezentacijom drugačiji i porozniji reciprocitetom u suodnosu sa zajednicom u kojoj funkcioniraju. Navodeći kako ih je u Zagrebu 13, posebno je istaknula da njihova uloga nije jednaka u velikim i malim sredinama gdje oni predstavljaju središta kulturnog života uz važan prosvjetiteljski aspekt. U svom ustrojstvenom smislu, naglasila je, centri za kulturu su jednako ograničeni kao i konvencionalne ustanove pri čemu treba obratiti pažnju na europska iskustva i deregulaciju sektorskih politika, s obzirom da se prostori otvaraju prema zajednici. Kulturni centri, usprkos svemu, kod nas su na margini, a trebali bi biti nukleus kulturnih, a i drugih događanja.

Travar je podsjetila na dosadašnje pokušaje povezivanja kulturnih centara s nezavisnom kulturom koji su počeli 2000-ih zagovaračkim kampanjama da se neovisnim organizacijama dodijele prostori za realizaciju svojih programa u čemu se, barem u Zagrebu, dijelom i uspjelo. Dobar je primjer Pogona. Razvoj povezivanja bio je, kako je rekla, turbulentan, negdje brži negdje sporiji, ali je ipak na kraju doveo do Mreže društveno-kulturnih centara. Nije bio cilj, a to je posebno važno, samo da se dobije prostor, nego da se suradnja proširi i uvede određena vrsta zajedničkog upravljanja kako bi se jasno odredili ciljevi i zadaci te da se upogoni nepokrenuto u korist i interese lokalne zajednice. Formiranjem Mreže tražio se iskorak na nacionalnu razinu kako bi nezavisna scena konačno bila prepoznata kao važan akter i dio sustava.

Istaknuto je također da kroz zakon društveno-kulturni centri moraju biti prepoznati i dobiti svoje mjesto u participativnom upravljanju na način kako bi i sami građani trebali ravnopravno sudjelovati u donošenju odluka s jedincima lokalne samouprave, a ne da sustav bude za njih zatvoren u svojoj hipernormiranosti. Naglašena je potreba osnivanja svojevrsnog foruma, kao centralnog mjesta kroz kojeg bi se povezalo svih 55 kulturnih centara, 14 društveno-kulturnih centara i 54 prostora kojima upravljaju organizacije civilna društva plus pedesetak pučkih učilišta. To je velika brojčana snaga i ozbiljan pogon koji još uvijek nije regulatorno prepoznat, premda je, što je paradoksalno, u isto vrijeme hipernormiran. Žuvela je upozorila na opasnost „šerifizacije“ lokalnih moćnika što se tiče imenovanja čelnih ljudi u institucijama te uvođenje demokratski legalnog i legitimnog načina biranja kroz širi krug uključenih, a ne centralizaciju. Problem zapošljavanja svakodnevica je voditelja/ica kulturnih centara koji nemaju dopuštenje da upražnjena mjesta popune novim ljudima kao i na činjenicu da sistematizacijom odnosno pravilnicima, nje predviđeno napredovanje pa se cijela priča svodi na sposobnost ravnatelja da izlobira što može, što bi se, smatra Travar, također dijelom riješilo povezivanjem centara

Na drugom panelu konferencije govorili su i Emina Višnić, pročelnica Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba, Pavlica Bajsić Brazzoduro, ravnateljica Centra mladih Ribnjak i Stefana Došen, predstavnica Multimedijalnog kulturnog centra Split ističući dobre primjere otvaranju centara prema zajednici. Bajsić je kazala se imenovanjem na funkciju ravanteljice nakon 26 godina rada na nezavisnoj sceni sada našla u drukčijim uvjetima i ciljevima, ali da joj je to iskustvo itekako pomoglo da se lakše snađe u vođenju institucije koja je već kroz svježinu promjene vrlo brzo prepoznata kao mjesto gdje se nešto događa. Centar Ribnjak organizirao je više programa i događaja među kojima Bajsić ističe pomoć ukrajinskim državljanima čija su se djeca bježeći pred ratnim razaranjem našla u Zagrebu, smještana uglavnom u prihvatilištima. Traumu i zapostavljenost djece pokušali su barem smanjiti organiziranjem programa subotom, što je i radni kolektiv sjajno prihvatio, što je, kako je kazala, pomoglo da se ostvari simbioza te „stari“ i „novi“ zajedno prodišu. Istaknula je i suradnju s gradskim Uredom za ljudska prava i drugim organizacijama civilnog društva, obraćajući se ugroženom dijelu populacije poput azilanata. Željeli smo zapravo dati sadržaje i sebi i drugima kako bismo preko suradnje sa zajednicom stvarali nove zajednice čemu je pridonio program Zagreb – otvoreni grad koji se održava četiri puta godišnje. Kao drugi primjer navela je program Rezidencija Ribnjak, kojim se želio riješiti problem s manjkom infrastrukture s kojim su suočene umjetničke organizacije kojima je ponuđeno korištenje prostora. Potpisanim paktom između njih i nas dobili smo prošireni krug ansambla koji doprinosi nama i našem radu, ali i njima i njihovom djelovanju prema načelu uzajamnosti, odnosno solidarne razmjernosti.

Emina Višnić kazala je da su centri za kulturu dugo bili na margini i tretirani kao „ostatak socijalizma“, iako se zapravo radilo o vrlo naprednom modelu, koji je praktički išao korak u korak s francuskom politikom koja se pokazala najboljom u Europi, zbog čega smatra da je došlo vrijeme za njihovu revitalizaciju, koja će biti sastavni dio plana razvoja kulture grada Zagreba. Možemo reći da su centri ušli u središte gradske politike, kazala je.

U tom smislu najgrandiozniji plan je pretvaranje knjižnice Paromlin u društveno-kulturni centar čemu bi trebali pridonijeti EU fondovi. Posebno je važno kako će biti riješeno pitanje upravljanja. Kako je rekla, očekuje se doprinos svih sudionika scene koji će imati svoju ulogu u upravljanju centrom i multifunkcionalnom dvoranom od 400 mjesta. Radi se o prvom projektu u zoni Gredelja kao neuralgčine točke grada. Ali to nije sve, jer će se ulagati i u druge centre koji su godinama zapušteni. Te bi investicije sasvim sigurno bile i više da nije bilo potresa i obnove koja opterećuje proračun. Najavila je obnovu centara Novi Zagreb u Remetincu i Dubrava, ali na listi su i drugi centri. Također je predviđeno da iduće godine bude završena obnova nekadašnjeg kina Kalnik koji će postati Kulturni centar Črnomerec, a tu je i Kino Europa.

Pohvalila se da je Grad Zagreb pionir u suradničkom upravljanju, navodeći primjer Pogona i dvorane Jedinstvo koja se koristi intenzivno. Projekt je bio gotov još 2016., ali prethodna vlast nije željela ulaziti u njegovu realizaciju. Postavljeni model uzor je drugima, istaknula je.

Postoji problem s novcem, očekivano, ali predviđeno je povećanje proračuna i za rad centara i nezavisnih organizacija koji od 2017. godine strmoglavo pada, što je drugi pad nakon 2008., od čak 45 posto, a za ustanove – što se tiče programskog dijela – od 20 posto. Važno je reći da u ustanovama na programski dio ide tek 5 posto ukupnih rashoda, što, kako je rekla, može biti prednost, jer postoje prostori i resursi koje treba iskoristiti. Na plaće ide 80 posto novca, a ostatak na infrastrukturu i opremu. Grad Zagreb neće bježati od odgovornosti i inzistirat će na razvoju suradničkog duha, ne samo s nezavisnom scenom, nego i s drugim ustanovama, imajući u vidu da se radi o različitim kvartovima, a ponekad i djelatnostima. Centri za kulturu prioritet su u razvojnom smislu, još jednom je ponovila.

Bajsić je naglasila da je kod Ribnjaka situacija specifična, s obzirom da je smješten u centru grada pa nije kvart u temeljnom smislu te riječi, ali novo vodstvo radi na stvaranju, kako je kazala, imaginarnog kvarta koji bi bio nadgeografska kategorija. Podsjetila je da je Ribnjak nastao „odozdo“, iz zajednice, kada ga je napravila skupina lokalnih obrtnika 1953. godine koji su darovali materijal. Godine 1979. je temeljito obnovljen, da bi 90-ih došlo do reza kada se, kao i ostali centri, našao u zrakopraznom prostoru. Moja vizija je da centar bude kotač društva i poveznica u kojoj se susreću sile koje idu u oba pravca. Kao primjer Bajsić navodi da uskoro kreću s projektom besplatnih instrukcija koje bi jednom mjesečno učenicima davali roditelji s kompetencija. Treba razmišljati o malim stvarima, zaključila je.

Višnić se nadovezala govoreći kako i ustanove i organizacije trebaju izići iz dosadašnjih navika i dati unaprijed povjerenje drugoj strani. U prirodi samih centara, zbog čega su i osnovani, nije da budu zatvoreni u sebe. S  ustanovama u projektu Europske prijestolnice kulture Rijeka u tome, rekla je, nisu u potpunosti uspjeli, jer su ostale zatvorene u sebe.

Grad Zagreb ima oko 2000 zaposlenih u kulturnom sektoru, i to bez HNK. U nekima nedostaje ljudi, a u nekima ih ima viška. Prema njenim riječima, nije intencija da se njihov broj smanjuje. Dapače, cilj je barem ga zadržati na postojećoj razini, ali je potrebno uvesti red u sustavu, izjednačiti sistematizaciju i politiku plaća, kao i uvjete rada. Velikog zapošljavanja, barem za sada, neće biti, ali ni outsourcanja pojedinih djelatnosti.

Bajsić je upozorila da u Ribnjaku surađuje s desetero ljudi kao i da ima uži tim od njih troje. Nedostatak kadrova mora kompenzirati sama što može trajati neko vrijeme, ali ne dugo. Tokom svih ovih godina zapošljavanje je bilo krivo postavljeno: zapošljavani su ljudi krivih kompetencija na kriva radna mjesta. Posebno se potužila da nema producenta pa taj problem pokušava sama riješiti vlastitim angažmanom te najavila da će pola zaposlenih u Ribnjaku uskoro u mirovinu što bi mogao biti još veći problem, jer su oni barem znali kako je to nekad izgledalo, zbog čega im je bilo lakše raditi. U Ribnjaku na program otpada tek 4 posto novca za program. Pohvalila je suradnju s drugim centrima, posebno s KNAP-om i KUC-om Travno koji im je posudio kombi i šofera te Kinotekom gdje su prikazivani filmovi na ukrajinskom jeziku. Ne mogu reći da nema suradnje, ali se svodi na  grupu od pet ravnateljica koje si međusobno pomažu, dodala je.