Nakon sedam godina pregovaranja i usuglašavanja, gluhe i gluhoslijepe osobe u Hrvatskoj napokon će dobiti propis koji im jamči pravo da sami odaberu način sporazumijevanja. Istim propisom, hrvatski znakovni jezik bit će priznat kao poseban jezik potpuno neovisan od hrvatskog jezika kojim govore osobe koje čuju.
Sabor je prošlog tjedna u prvom čitanju podržao Prijedlog zakona o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj. S velikom većinom glasova – 109 "za" i samo jednim "suzdržanim" glasom – Zakon je poslan u drugo čitanje, uz opću ocjenu da je riječ o "dobrom, humanom i modernom zakonu". Nevelik propis od samo 17 članaka tako je jedan od rijetkih dokumenata ove Vlade oko kojeg u sabornici nije bilo politiziranja i međustranačkog nadmudrivanja. Prijedlog zakona ipak je daleko od idealnog. Osim deklarativnog isticanja poštivanja prava gluhih na komunikaciju, informiranje i obrazovanje na način koji sami odaberu, nema odredbi koje propisuju i obaveze nadležnih institucija da im osiguraju tumača. I dalje nije riješeno pitanje obrazovanja i sustavnog financiranja prevoditelja za osobe koje ne čuju.
U Hrvatskoj je oko 13.000 gluhih i nagluhih osoba te još njih 1400 gluhoslijepih, koji imaju kombinaciju znatnog oštećenja i sluha i vida.
Vjetar u leđa za dalje
Sve naše sugovornice slažu se da je novi zakon velik korak za sve te osobe, za poštivanje njihovih prava na izbor. Posebno važnim ističu priznavanje hrvatskog znakovnog jezika kao posebnog jezika, s vlastitom sintaksom i gramatikom. O manjkavostima prijedloga progovaraju tek na izravni upit, a i tada oprezno. Najoptimističnija je Mirjana Juriša, izvršna direktorica Saveza gluhih i nagluhih osoba i predsjednica Društva tumača hrvatskog znakovnog jezika.
"To je dobar zakon za gluhu populaciju. Jedan je od boljih i modernijih u Evropi, jer obuhvaća i gluhoslijepe osobe. Dobro je što je tako širok. Daje nam vjetar u leđa za dalje", kaže Juriša, ujedno i članica radne skupine za izradu zakona koja je djelovala u okviru Ministarstva socijalne politike i mladih.
Svaka gluha i gluhoslijepa osoba, ovisno o svojim potrebama i navikama, moći će izabrati za nju najbolji sustav komunikacije temeljen na hrvatskom znakovnom jeziku – to može biti simultano znakovno-govorna komunikacija, ručna abeceda, titlovanje ili daktilografija, čitanje govora s lica i usana, pisanje po dlanu ili tehničko pomagalo.
Nije, međutim, jasno kako će se tome prilagoditi sustav, kako će gluhe i gluhoslijepe osobe to pravo na izbor svojeg načina komunikacije moći ostvariti u svakodnevnom životu. Zakon ne propisuje obavezu ni jedne institucije da se prilagodi gluhima. Istina, načelno je navedeno da svi gluhi, gluhoslijepi i osobe s drugim komunikacijskim poteškoćama "imaju pravo na korištenje svih oblika komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u svim životnim situacijama te pred državnim i lokalnim tijelima i tijelima s javnim ovlastima", ali bez ikakve obaveze tih institucija da to i provedu. Ne postoje ni minimalni standardi koje moraju ispuniti vrtići, škole, fakulteti, bolnice, zavodi za zapošljavanje i druge službe da budu na usluzi gluhim i gluhoslijepim osobama. Odredbe o obavezama institucija da pruže pomoć i podršku jednostavno – nema. Jednako tako nisu propisane ni sankcije. I dalje sve ostaje na snalažljivosti gluhih osoba, da se same preko svojih udruga snađu za prevoditelja kada im je potreban u nekoj životnoj situaciji.
Juriša vjeruje da će se to s vremenom ispraviti. Kao primjer navodi sudove gdje je regulirana pomoć gluhim osobama u sudskim postupcima.
"Nadamo se da će se i za ostale situacije to morati zakonski regulirati", zaključuje Juriša.
Nešto poput manjinskog jezika
Za Marinu Milković s Odsjeka za oštećenje sluha zagrebačkog Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta posebno je važno konačno priznavanje hrvatskog znakovnog jezika. Suprotno općem uvjerenju da gluhe i nagluhe osobe bilo gdje u svijetu imaju samo univerzalni znakovni jezik kojim se sporazumijevaju, mnoge države, sukladno međunarodnim preporukama, potiču specifični nacionalni znakovni jezik. Tako u Švedskoj postoji švedski znakovni jezik, u Austriji austrijski, a u Belgiji postoje čak dva – francuski belgijski znakovni jezik i flamanski znakovni jezik. I Svjetski savez gluhih potiče razvoj specifičnih, nacionalnih znakovnih jezika. Riječ je o pristupu da se jeziku gluhih priznaje status svojevrsnog "manjinskog" jezika, nešto poput statusa jezika "etničkih zajednica".
"Jako je važno što se hrvatski znakovni jezik napokon priznaje kao potpuni, pravi, prirodni jezik sa svojom posebnom strukturom i gramatikom. Do sada smo u šali znali reći da se on na neki način koristi ilegalno. Zakon će biti prilika da on bude ne samo prepoznat nego i priznat kao zasebna cjelina, posve odvojen od hrvatskog jezika koji govore čujuće osobe. Razvijanje nacionalnog znakovnog jezika važno je za razvoj kulture gluhih osoba, sa svim specifičnostima sredine u kojoj žive", objašnjava Marina Milković, koja je također sudjelovala u radnoj skupini za izradu zakona.
Priznaje ipak da Prijedlog zakona ima manjkavosti. Posebno je zanima status tumača, odnosno prevoditelja hrvatskog znakovnog jezika koji je sada samo polovično riješen. Jedina novost je da se sadašnji tumači, odnosno prevoditelji po novom prijedlogu nazivaju "stručnim komunikacijskim posrednicima". Tumači za znakovni jezik nisu priznati kao zanimanje, a to neće biti riješeno ni novim zakonom.
"Nisam pravnica, ali se nadam da će to kasnije biti riješeno kroz pravilnike", kaže Milković, koja na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu na preddiplomskom i diplomskom studiju predaje upravo hrvatski znakovni jezik. Iako je za logopede on obavezan, a za druge struke izborni, nitko tko sada završi taj fakultet nema diplomu tumača hrvatskog znakovnog jezika. On se izučava samo kao sredstvo koje može koristiti u osnovnoj profesiji logopeda, socijalnog pedagoga, rehabilitatora i slično.
Osnove znakovnog jezika mogu se naučiti i u udrugama gluhih osoba, ali ni ti tečajevi nisu službeno verificirani. Ako ostane u ovakvom obliku, novi zakon neće riješiti ni problem financiranja obrazovanja, ali ni rada tumača, odnosno "stručnih komunikacijskih posrednika". Do sada je sve išlo preko projekta udruga, nije bilo sustavnog financiranja države, a tako će, čini se, ostati i dalje.
Snađi se, udrugo!
Ministarstvo socijalne politike i mladih trenutno putem sredstava dobivenih od igara na sreću osigurava oko 3,5 milijuna kuna na godinu za 52 tumača u suradnji s 27 udruga. To ni iz daleka nije dovoljno da pokrije potrebe više od 14.000 korisnika. Najave su da će Ministarstvo pokušati aplicirati preko fondova EU-a, kako bi osigurao veći broj prevoditelja, ali ni to ne jamči sustavnu brigu o tome da svaka gluha i gluhoslijepa osoba ima pravo na stručnoga komunikacijskog posrednika koji će joj biti na raspolaganju u svim životnim situacijama, a što je cilj zakona.
Pojednostavljeno, ostaje model koji ovisi isključivo o sposobnosti neke udruge da namakne sredstva za prevoditelje, ni dalje nije planirana posebna stavka u državnom proračunu. Može se dogoditi da gluhe osobe ostanu i bez ovo malo prevoditelja, slično kao što se ove školske godine dogodilo pomagačima u nastavi kada dio udruga nije prošao na natječaju pa je i dio učenika ostao bez svojeg pomagača u školi.
Apsurdno je i da u objašnjenju Prijedloga zakona stoji da za njegovo provođenje ne trebaju dodatna sredstva, jer, kako je rekla Maja Sporiš, zamjenica ministrice Milanke Opačić, na predstavljanju u Saboru "zakonom se osiguravaju samo prava, a ne i financijske obaveze". Upravo takvo objašnjenje predlagatelja govori u prilog tezi da je više riječ o deklarativnom dokumentu nego o zakonu koji će u bitnome poboljšati položaj gluhih osoba i tumača znakovnog jezika.
Gorana Mueller, koja predaje hrvatski znakovni jezik kao izborni predmet na Zdravstvenoj i veterinarskoj školi "Dr. Andrija Štampar" u Vinkovcima, ističe još jedan nedostatak novog zakona – i dalje se gluhe osobe tretira kao osobe s invaliditetom.
"Ne bi ih trebalo tako definirati, nego kao posebnu kulturnu skupinu, sa svojim posebnostima. Gluhe osobe ne treba gledati kroz njihovo 'oštećenje', iako je činjenica da postoji medicinski problem. Riječ je posebnoj, samosvojnoj kulturi gluhih i to treba njegovati", smatra Gorana Mueller. Posebno ističe njihovu zainteresiranost za svijet oko sebe, prilagodljivost i želju da prošire svoje društvo, a ako im se pristupi na taj način smanjit će se i predrasude kod čujuće većine. Upravo na taj način Mueller radi i sa svojim učenicima, podučavajući ih hrvatskom znakovnom jeziku. Tako je lani bila mentorica videospota koji na znakovnom jeziku prati riječi pjesme "Zbog tebe" grupe Pavel, a koji su snimili srednjoškolci iz Vinkovaca i Osijeka.
Da je riječ o dobrom, ali i vrlo općenitom zakonu, složili su se i zastupnici opozicije u Saboru, koji su ipak digli ruku za novi propis. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li do drugog čitanja predložiti svoje amandmane te hoće li ministarstvo Milanke Opačić poraditi na poboljšanju prijedloga.