Dvije strane iste medalje

Još od ranih devedesetih godina 20. stoljeća suočeni smo u Hrvatskoj s fenomenom brisanja kulture sjećanja, odnosno sa sustavnim naporima da se sve ono iz naše nedavne povijesti što nije po volji ‘novome poretku’ a to ‘sve’ osobito se odnosi na Drugi svjetski rat, briše iz kolektivnog sjećanja. Formula pod kojom se to radi nazvana je ispravljanjem ‘komunističkog narativa’. Drugim riječima sve ono što se nije svidjelo nekome ili nekima koji su, demokratskim putem doduše, prigrabili monopol odlučivanja (!) o tome što u prošlosti jest bilo, a što nije bilo, odnosno što je vrijedno pamtiti, a što nije, proglašeno je po kratkom postupku ‘komunističkim narativom’. Time se željelo reći kako je izučavanje povijesti, nedavne osobito, u vrijeme Jugoslavije bilo tek sredstvo propagiranja i učvršćivanja socijalističkog poretka (koji se za tu priliku prigodno proglašava komunističkim), a kako je taj poredak bio ‘neprirodan’ i ‘nametnut’, jasno je svakako i da je sve ono što je na bilo koji način bilo u funkciji toga poretka - isto tako neprirodno, nametnuto, riječju - da je laž.

Pa su pisani i uvođeni u nastavu novi udžbenici povijesti, pa je povedena prava propagandno-politička kampanja protiv onoga što su generacije učile kao povijest Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije. Pisana je, to nije ni fraza ni pretjerivanje, nova povijest. Pa ako i jest istina da su u vrijeme Jugoslavije neke stvari iz nedavne povijesti ili prešućivane, ili tendenciozno, odnosno nepotpuno prikazivane, nepobitna je istina da je u trideset i nekoliko godina postojanja samostalne hrvatske države sustavno uništena kultura sjećanja na ono što je bilo i zamijenjena nekulturom laži o onome što nije bilo. Riječ je, dakle, o dvije strane iste medalje. Što je i prilično logično. Jer, ako se potiskuje istina, vrijedi ponoviti: ne uvijek potpuna, onda se to što se potiskuje mora nečime zamijeniti. A istinu je moguće zamijeniti samo lažima i poluistinama, sve drugo ne bi imalo smisla.

Mada je upravo to ‘sve drugo’ itekako imalo smisla, ako se (i da se) željelo krenuti putem popunjavanja praznina u dotadanjem povijesnom narativu, pa i ispravljanja netočnosti, ukoliko ih je bilo. Umjesto toga krenulo se u reviziju, što i opet ne podrazumijeva onu i onakvu reviziju koja je u izučavanju povijesti ne samo dopuštena, nego i poželjna, naime u dopunjavanje dosadašnjih saznanja i spoznaja novima, što su rezultat recentnih povijesnih istraživanja. Ne, revizija o kojoj je riječ nešto je drugo, nešto apsolutno neprihvatljivo. Mislimo na svjesno ‘prekrajanje’ povijesti, najprije jedva prikriveno, a s vremenom i sve otvorenije promoviranje određenog seta vrijednosti što je dotada smatran odbačenim i koji je bio osuđen kao podloga užasnih zločina u vrijeme Drugog svjetskog rata, uključujući Holokaust; mislimo na guranje u zaborav određenih događaja i ličnosti, na rehabilitiranje drugih i na izmišljanje, na konstruiranje laži pod ruhom kvaziznanstvenih istraživanja, u pravilu sponzoriranih od države, a nerijetko i od Crkve.

U funkciji te i takve politike najprije je trebalo diskreditirati antifašizam. Čemu se prišlo odmah nakon prvih višestranačkih izbora i nakon formalnog uvođenja demokracije. Demokratski je poredak predstavljen kao opreka dotadanjem socijalističkom, čime su otvorena vrata za odbacivanje svega što je bilo imanentno socijalizmu na tlu Jugoslavije. S razlogom govorimo o socijalizmu ‘na tlu Jugoslavije’, jer ono što se zvalo socijalističkim društvenim poretkom u nekadanjoj federaciji bitno se razlikovalo, pa i na području ljudskih prava i sloboda, od sustava koji je nosio isto ime, a koji je vladao u Sovjetskom Savezu i zemljama tzv. Istočnog bloka. Još u vrijeme Domovinskog rata nerijetko su namjerno rušeni spomenici borcima antifašističke Narodno-oslobodilačke vojske, u jeku rata širom Hrvatske mijenjana su u gradovima imena ulica i trgova. Nestala su sva koja su na bilo koji način podsjećala na otpor naci-fašizmu, odnosno ustaškoj strahovladi, nestala su, izbačena iz kolektivnog sjećanja, i imena žrtava fašizma. Godine će proći dok se Zagrebu ne vrati Trg žrtava fašizma i Prolaz sestara Baković. Ulica 8. svibnja 1945. (dan oslobođenja Zagreba) nikada nije vraćena, što i ne treba posebno čuditi ako se zna da se uporno do dana današnjega gura teza kako to nije dan oslobođenja, nego dan početka okupacije (komunističke, zna se!). Zato su imenima nekih od notornih ustaških ratnih zločinaca, poput Mile Budaka, Rafaela Bobana ili Jure Francetića, ‘okićene’ ulice, institucije, pa čak i postrojbe Hrvatske vojske. I ovdje će proći godine dok neke od tih revizionističkih eskapada ne budu ispravljene, ali sve - nikada (odnosno do danas - ne).

Zahuktali stroj povijesnog revizionizma izbacio je, uz školske udžbenike, u protekla tri desetljeća bezbroj novinskih tekstova, publikacija, ‘znanstvenih’ istraživanja i knjiga (uključujući reprinte iz vremena NDH) kojima se sustavno žele ostvariti tri cilja. Prvo, izjednačiti antifašizam s komunizmom, a kako je komunizam zločinačka ideologija, onda ni antifašizam nije daleko od zločina. Drugo, ‘ispraviti’ rezultat Drugog svjetskog rata, barem na području Jugoslavije, i ratne pobjednike i heroje prikazati kao gubitnike i zločince, a one koji su izgubili rat i teško okaljali hrvatsko ime, kao nacionalne junake i one koji su stali na branik hrvatskog identiteta i tradicijskih vrijednosti, Vjere osobito. I treće, definitivno prokazati legendarnog vođu Narodno-oslobodilačke borbe i u kasnijim desetljećima jednoga od najistaknutijih svjetskih (!) državnika 20. stoljeća, Josipa Broza Tita, kao beskrupuloznog karijeristu i zločinca koji se prema vrhu Komunističke partije Jugoslavije uspinjao denuncirajući svoje potencijalne rivale Staljinovoj tajnoj policiji, što je značilo šaljući ih u smrt i koji je odgovoran za likvidiranje zarobljenih ustaša, dijelom i domobrana, nakon zakašnjele predaje kod Bleiburga sredinom svibnja 1945., kao i za sve ono što se pokriva sintagmom ‘komunistički zločini iz rata i poraća’; pa su tako Tita, pozivajući se na inozemna znanstvena istraživanja (koja, čija?) proglasili jednim od ‘deset mega ubojica 20. stoljeća’.

Računica je jasna: ukoliko uspije antifašizmu navući ‘šinjel’ komunizma, a komunizam je na udaru i Evropske unije, Amerike svakako, ukoliko se ustaške zločince uspije predstaviti kao iskrene domoljube koji su možda tek tu i tamo malo zastranili, ali kojima su Hrvatska i hrvatstvo uvijek bili i u srcu i na umu, ukoliko prođe prikazivanje antifašista i antifašističkih boraca kao ‘neprijatelja Hrvatske i svega hrvatskoga’, ukoliko se ‘ubije’ sjećanje na karizmatičnog Tita po kojemu ime nose bulevari i trgovi u više zemalja Trećega svijeta, a čije se vođenje ratnih operacija izučava (ili se barem izučavalo) u vojnim akademijama zapadnih zemalja, moći će se ustoličiti i nova/stara ideologija, i novi heroji, i novi/stari set vrijednosti. 

Tu ne možemo, a da ne spomenemo i bezdušno politikansko manipuliranje s ustaškim koncentracionim logorom Jasenovcem i njegovim žrtvama. Najprije se sustavno umanjuje broj žrtava (koji u vrijeme Jugoslavije jest bio uveličan!), potom se dovodi u pitanje sam karakter logora (nije ni koncentracioni, ni logor smrti, nego tek - radni logor u kojemu je tu i tamo netko i umro, ali sustavnog ubijanja nije bilo), a na kraju se lansira i teza o Jasenovcu kao logoru u vrijeme Jugoslavije u kojemu su komunisti likvidirali protivnike svojega poretka). Dokle to ide, najbolje ilustrira izjava hrvatskoga premijera poslije komemorativnog okupljanja u Jasenovcu u travnju godine 2024. ‘Ovdje smo’, rekao je on, ‘kako bismo potvrdili osudu svih totalitarizama i odali počast žrtvama Jasenovca’. Dakle, osuda ‘svih totalitarizama’, što je potvrda teze o izjednačavanju fašizma i komunizma kao jednakih zala, ali i neizravno prihvaćanje teze o poslijeratnom logoru u Jasenovcu. A ono ‘odajemo počast svim žrtvama’, nije li to ipak i malo previše uopćeno? Tko su žrtve, zašto su ubijane, tko su oni koji su ih ubijali? O Srbima, Romima, Židovima i Hrvatima-antifašistima, ali i o skupini slovenskih katoličkih svećenika - ni riječi. O rasi, naciji i vjeri kao kriterijima po kojima se određivalo koga se šalje u smrt - ni rijeći. O ustašama, kao počiniteljima zločina - ni riječi. I to u isto vrijeme dok se ustaškom pozdravu ‘Za dom - spremni’ daje dvostruka konotacija, što omogućava njegovu upotrebu u javnosti. 

Nije moguće izvan toga konteksta promatrati i upravo grčevito nastojanje ne samo Crkve, nego i Države (koja je, kao, sekularna) da ratni nadbiskup zagrebački, Alojzije Stepinac, bude proglašen svecem i predstavljen kao žrtva komunizma, kao moralna vertikala i kao netko tko treba biti uzor mladim generacijama.

Krajnje pojednostavljeno rečeno: umjesto socijalizma - neofašizam, ili u najmanju ruku rigidni vjersko obojeni nacional-šovinizam, umjesto partizana i žrtava fašizma - ako već ne ustaše, a ono svakako domobrani i ‘žrtve komunizma’, umjesto Tita - Stepinac. I to su te dvije strane iste medalje koja je sada samo okrenuta na drugu stranu.

Zaključno treba reći kako takav razvoj u Hrvatskoj (a slično, ili gotovo isto događa se i u ostalim nekadašnjim republikama jugoslavenske federacije) ne bi bio moguć da jasni trend brisanja ‘kulture sjećanja’ nije prisutan i na svjetskoj sceni. U kontekstu sukoba SAD i EU s Rusijom (otvorenoga u Ukrajini) i Kinom (latentnoga, ali jasno prijetećega), a što se predstavlja kao sukob demokracije i autokracije, i u svijetu na cijeni su oni koji olako odbacuju sve što su znali, koji pristaju na zanemarivanje dokazanih i dokazivih činjenica, koji prihvaćaju da za volju ‘višeg cilja’ treba zaboraviti, odnosno praviti se kao da su zaboravili i uzimati ‘zdravo za gotovo’ laži koje ne bi izdržale ni najosnovniju provjeru. Pa se tako početkom Drugoga svjetskog rata ne smatra više nacistički napad na Poljsku, nego sklapanje ugovora o nenapadanju između nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza. Pri tome se inzistira na tajnoj klauzuli toga ugovora, onoj o podjeli Poljske, ali se ‘zaboravlja’ da je u toj podjeli, uz Njemačku i SSSR, sudjelovala i Mađarska.

Evropski je pak parlament donio rezoluciju kojom izjednačava komunizam i fašizam kao jednaka zla, ali se i ovdje ‘zaboravlja’ jedna pojedinost. Pri glasanju o toj rezoluciji u dvorani je bila jedva polovina zastupnika Evropskog parlamenta, što znači da je deklaracija donijeta uz potporu malo više od trećine od ukupnog broja zastupnika. Tehnički gledano - demokratski i u redu. No sadržajno?

Kultura sjećanja, ponovimo još jednom, zamijenjena je nekulturom laži i poluistina. I to nije, nažalost, samo hrvatski fenomen. Treba li zbog toga odustati od borbe za istinu, za afirmaciju vrijednosti anfifašizma kao jednoga od temelja istinske demokracije? Ne, upravo suprotno!

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu