Eva Cvijanović: U domu Ježurke Ježića svatko se može pronaći

Vjerojatno nema poznatijih stihova neke dječje priče koja je upisana u kod djetinjstva mnogih generacija s ovih naših prostora kao što je „Ježeva kućica“ Branka Ćopića. U Hrvatskoj proskribirana u 1990-ima kao nedovoljno 'hrvatska', ipak se ušuljala u život i današnjoj djeci kroz mnoge kazališne i lutkarske predstave. Taj niz 'vanškolskih' uprizorenja Ježurke Ježića nastavlja i Eva Cvijanović, redateljica i scenaristica  kratkog 9-minutnog animiranog filma „Ježeva kućica“ čije je snimanje počelo ovih dana u Zagrebu.

Riječ je o kandasko-hrvatskoj koprodukciji, suradnji hrvatskog Bonobostudia i kanadskog Nacionalnog filmskog odbora (NFB). Na filmu će raditi Rade Šebedžija (naracija), Darko Rundek (glazba), a lutke i animacija nastaju pod mentorstvom Tim Allena, koji je na lutka-filmovima surađivao s Tim Burtonom i Wes Andersonom. Film je financijski pomogao HAVC s 300.000 kuna.

S Evom Cvijanović, Sarajkom koja posljednjih dvadesetak godina živi u Kanadi, razgovaramo u jednoj garaži na zagrebačkoj Peščenici. Idućih šest mjeseci tu je studio u kojem na svega nekoliko kvadrata upravo kreće snimanje prvih kadrova šume „bez staze, puta“. Prije razgovora redateljica nas, osim sa suradnicima, ravnopravno upoznaje i s lutkama – lijom, medom, divljom svinjim, vukom i – naravno, glavnim likom, Ježurkom Ježićem.

Kako to da ste se odlučili baš za „Ježevu kućicu“?

„Ježeva kućica“ je bila jedna od možda dvije-tri priče koje su ostale sa mnom od djetinjstva, koje sam znala napamet prije nego sam znala čitati. Kasnije sam je pročitala kao odrasla, prije nekih tri-četiri godine. Tada sam je čitala kao emigrant, koji sada živi u Kanadi. Nekako me baš dotaknula. Učinilo mi se kako je ta priča izvan dimenzije koju čitamo kao dijete - o prijateljstvu, o domu... da ima jednu skroz drugu dimenziju. Jednu dublju perspektivu, koja bi mogla biti film i za djecu, ali i za odrasle.

Tema doma ima na neki način veze i s vašim životom.

Da, naravno. Rođena sam u Sarajevu 1984. godine. Mama mi je s Pelješca, a tata je srpski Bosanac.  Zapravo, baš se osjeća kao Bosanac. Čitavo djetinjstvo sam odrastala između Pelješca i Sarajeva. Za vrijeme rata, 1992. godine, s mamom i sestrom sam izbjegla na Pelješac iz Sarajeva. Kad je otac došao da nam se pridruži, zajedno smo pošli do Kanade zbog toga što je ovdje klima bila dosta zeznuta za miješane brakove. Preselili smo u francuski dio Kanade. Studirala sam animaciju na univerzitetu Concordia. Prije par godina sam počela raditi neke male stvari za Nacionalni filmski odbor (NFB).

„Ježeva kućica“ je priča o vrijednosti doma, o značaju zavičaja, pa ma kako skroman bio. Koliko je vama važna ta sigurna točka, to polazište?

Meni dom dosta znači, kao osobi koja je kad dođe tu - 'mala Kanađanka' ili 'Bosanka', kad sam u Sarajevu sam 'Hrvatica', a u Kanadi sam nešto treće. Mogu se naći u domu te Ježeve kućice koji nije definiran po granicama zemalja i nacije, nego je neki osjećaj kojeg svi možemo imati. Po tome je to neki univerzalni dom u kojemu se stvarno svi možemo naći.

Je li Ježurka Ježić naivan kad kaže da ne želi  ništa od sjaja koji mu  nudi lisica Mica, da mu ne treba bogata trpeza, nego da mu je dovoljna njegova postelja od lišća?

On voli bogatu trpezu, on će pojesti svu tu hranu koja mu je pripremila lija. Mislim da se jež voli i najesti i da voli popiti, ali njegova duboka vrijednost je taj dom. Ne vjerujem da je to naivnost. Ja sam za težnju ka jednostavnijem životu. Taj dom ne mora da bude sjajan, ali mora da bude udoban. Moramo mu se odati. Moramo se potruditi da taj dom bude ono što će biti nama značajno. Tako mi se čini.

Istodobno dok razgovaramo odvija se oko nas tragična izbjeglička priča, što je također nešto što ima veze s domom. Brojni ljudi dolaze s Bliskog istoka, ostavljaju svoj dom i idu, kako kažu, za boljim životom.

Da, to su njihova očekivanja. Slično smo i mi bježali. Nismo išli za boljim životom, nego smo više bježali od života koji više nije bio kao ranije. U tome ima i politike i borbe za samim preživljavanjem. Ne samo zbog više para, neki ljudi bježe zato što im stvarno tamo gdje jesu prijeti njihovom životu. Svatko ima svoju priču i svoje razloge za emigraciju, za traženjem novog doma. Svatko na to ima pravo. Za mene kao dijete, tu su odluku donijeli moji roditelji. Tako puno roditelja ide za boljim za svoju djecu, da bi svojoj djeci priuštili nešto što misle da je bolji život. Mi kao ljudska bića u tome moramo da pomognemo jedni drugima.

Kako je došlo do miješane kanadsko-hrvatske koprodukcije za „Ježevu kućicu“?

Rekla bih – srećom. Kad sam prvi mali, mali film napravila s NFB, montažerka na mojem filmu je bila Jelena Popović, koja je isto iz Sarajeva. Kasnije je ona postala producentica za NFB. Jednom smo pričale o knjigama, rekla sam joj kako je meni draga „Ježeva kućica“ , a i njoj je to bila najdraža dječija priča. Rekle smo si u šali „ajde, jednog dana ako postaneš producent, ajmo napraviti taj film zajedno“ i tako je bilo. Potrefilo se da je u isto vrijeme moj film „Morska bolest“ („Seasick“), bio prihvaćen na zagrebački Animafest. Baš smo željele da produkcija bude između regiona, ovoga tu i Kanade. Tako smo se našle s Vanjom  Andrijević iz Bonobostudia, čiji su filmovi najbliži kvaliteti i temama filmova koje radi NFB.

I lutke i scenografija jako su nalik estetici antologijske knjige koju je ilustrirao Vilko Gliha Selan. Nema stilizacija i modernih pojednostavljivanja. Vizualno to izgleda vrlo klasično.

Težili smo klasičnoj estetici. Nismo željeli kopirati ilustracije Glihe Selana. Prvo smo htjeli da to bude hommage njegovim ilustracijama, ali nažalost nismo mogli dobiti prava na to. Onda smo rekli, okej mi ćemo napraviti naš šumski svijet, koji je od vune, koji će biti sam po sebi drugačiji. Odlučili smo se za vunu i njezine boje koje su žarke, koje su boje folklora. Na taj način smo pokušali napraviti nešto što je vanvremensko. Što nema etiketu vremena na sebi.

I to vizualno rješenje bit će zapravo vrlo blisko za više generacija. I moju, koja se sjeća „Ježeve kućice“ iz školske lektire, ali i za vašu...

Ja se ne sjećam 'Ježeve kućice' iz škole. Kad sam otišla iz Sarajeva nisam još završila prvi razred, a u Hrvatskoj sam nastavila drugi razred, ali toga nije bilo u školi. Mislim da bi „Ježeva kućica“ trebala biti dio kurikukluma, trebalo bi da to sva djeca znaju. Puno je lakše to postići ako je knjiga dio nastave. Lektira nije važna samo zbog samog jezika nego i zbog kulture djece, da bi upoznali neki drugi svijet. Ne čita se Shakespeare  zbog čistoće njegovog engleskog jezika, nego se čita zbog toga što je  - umjetnost.

Imate li plan gdje ćete prikazivati film? Hoćete li pokušati ući s njim u škole?

Film je prije svega za djecu, ali je ideja da ga prikazujemo kao najnormalniji kratki animirani film koji je i za odrasle. Nadam se da će ga HTV otkupiti. Ne znam kako se tu kratki film prikazuje na televiziji, ima li za njega mjesta... Teško je približiti kratki film publici pošto se uglavnom prikazuju na festivalima. Sigurno će biti DVD. Možda će se prikazivati na televiziji. Ali to je ipak pitanje za producente, jer je to meni još uvijek jako daleko. Film će biti završen tek iduće ljeto. U Hrvatskoj smo do travnja, a nakon toga u Kanadi nastavljamo postprodukciju. Do tada ćemo imati i plan prikazivanja. Zasada ga još nemamo.

Kako ste se odlučili za lutke, a ne za crtež kojeg ste zapravo najviše radili?

Meni je originalni crtež „Ježeve kućice“, koji nam je svima toliko markantan, ostao u glavi. Jednostavno ne mislim da bih ikad mogla napraviti nešto što bi se moglo s tim usporediti. Ne bih mogla dobiti klasiku kroz dvodimenzionalni svijet, a da ne bude nekako kao kopija. Jednostavno sam željela da se udaljim od tog svijeta s trećom dimenzijom. To je bila prva odluka. Onda sam se odlučila za trodimenzionalnu vunu. Željela sam postići dodirljivost tog svijeta, da osjetimo da baš plivamo kroz njega.

I dosadašnji vaši filmovi su topli, nostalgični, vuku na ove naše prostore. I muzički i temom. Kratki crtani film „Morska bolest“ („Seasick“) s klapom kao muzičkom podlogom, a pogotovo „Bilo jednom više puta“ («Once Upon a Many Time“) sa sevdahom.

To je ipak dio mene. Otišla sam odavde s 11 godina tako da se sjećam prostora. Puno sam vezana za ovaj prostor, a i ostatak cijele obitelji mi je tu. Deda iz Sarajeva je volio pjevati sevdahe, a i mama i njezini s Pelješca uvijek su pjevali. Pjevanje i muzika su dio naše svakodnevne kulture, ne samo tzv. visoke kulture. Kad sam odrastala, mi bi se zajedno skupili i pjevali. Onda dođe susjed s basom... i tako. To je bila nekakva prirodna vrsta zabave. „Bilo jednom više puta“ je autobiografski film, priča o tome kako smo izbjegli iz Sarajeva. „Morsku bolest“ sam nacratala za vrijeme jedne vožnje vlakom u studenom u Kanadi kad sam znala da dolazi zima. Rad na tom crtiću me spasio od bluza kanadske zime koja traje debelih šest mjeseci.

Kako na vaše filmove gledaju Kanađani?

Kanada je puna imigranata, ona je zapravo spojena od ljudi koji nisu iz Kanade. Autohtoni kanadski ljudi su manjina. To je zemlja u kojoj se non-stop ljudi naseljavaju, još uvijek nam dolaze. Demografija se stalno mijenja. Mislim da su moji filmovi dovoljno otvoreni da mnogi u njima mogu vidjeti svoju priču. Možda nisu izbjegli kao ja iz Sarajeva, ali imaju tu vezu putovanja, odlaska od doma o čemu govori „Bilo jednom puno puta“. S druge strane,  „Morsku bolest“  su ljudi jako dobro primili , baš zbog toga što je kanadska zima takva. To je filmić o plivanju, o užitku i sanjarenju o moru.

Kažete da je Kanada multikulturalna. Kako vam se čini kad dođete tu? Osjećate li i i ovdje, na ovim našim prostorima, širinu i raznolikost kao u Kanadi?

Naravno da je to druga stvar. Drugačiji su prostori. Ja sam ipak odrasla u Sarajevu gdje je meni kao maloj ta širina bila možda malo bliža. Sarajevo je u to vrijeme bilo stvarno izmiješano. Možda ne vizualno, s ljudima iz Azije ili Afrike, ali Balkan je veliki miks kulture, različitih religija i svega i svačega. Sad je prvi put da živim u Zagrebu dok radim na ovom filmu. Još uvijek se navikavam. Meni je kultura sjevernije Hrvatske malo dalja. Dalmacija mi je bliža, to poznajem. Ne znam, možda sam još uvijek u kulturološkom šoku, tako da se na to previše ne obazirem. Većinu vremena provodim ovdje u garaži radeći film. Više se osjećam doma u jednom prostoru koji je multikulturalan, ali se lako navikavam.

Može li se u Kanadi živjeti od kratkog filma?

Ovo mi je najveći projekt do sada. Prvi put sam plaćena da budem redateljica. Posljednje tri-četiri godine živim od svog posla koji nije samo pravljenje malih filmova. Radim i na filmovima drugih ljudi, ako su potrebne animacije u nekim dokumentarcima i slično. Nisam bogata, naravno, ali se može nekako živjeti. Upravo smo dobili novu vladu u Kanadi koja će, nadam se, vratiti malo više para u kulturu. Devet godina smo imali konzervativnu vladu koja je čitav budžet stavljala na naftu i vojsku.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija