Florence Hartmann: 21. stoljeće počelo je barbarizmom na koji odgovaramo barbarizmom

"Za razbijanje tišine potrebna je hrabrost i, uvijek, žrtva", napisala je u svojoj knjizi "Zviždači" francuska novinarka Florance Hartmann, koja je na ovogodišnjem Subversiveu sudjelovala na tribini "Tko zviždi, zlo ne misli". Ratna izvjestiteljica i bivša glasnogovornica Tužiteljstva Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju prije mjesec i pol odslužila je sedmodnevnu kaznu u haaškom pritvoru zbog otkrivanja klasificiranih informacija Haaškog suda u knjizi "Mir i kazna" objavljenoj još 2007. U spornim dijelovima knjige opisala je kako su pri pripremi optužnice protiv Slobodana Miloševića suci pristali da vlada u Beogradu zacrni dijelove dokumentacije koji su mogli upućivati na povezanost Beograda s genocidom u Srebrenici, a koja je, plašile su se tamošnje vlasti, mogla poslužiti u tužbi što ju je protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde pokrenula BiH. Hartmann je optužena 2009. te joj je zbog nepoštivanja suda izrečena kazna od 7000 eura. Sud nikad nije s računa povukao novac koji je u tu svrhu prikupljen, nego je 2011. kaznu preinačio u sedmodnevni zatvor.

Nakon odsluženja kazne Ujedinjeni narodi poručili su kako je za njih ta stvar završena, ali tako na to ne gleda i Florance Hartmann, koja i dalje spori legalnost optužbe što joj je stavljena na teret. Da apsurd bude veći, uhićena je pred zgradom Haaškog suda na dan izricanja presude Radovanu Karadžiću, jedinom pravom "kapitalcu" kojeg je sud (provstupanjski) osudio na 40 godina zatvora između ostalog i zbog zločina u Srebrenici.

Jesi li namjeravala prisustvovati izricanju presude?

Došla sam pola sata prije nego što su me uhitili, s nevladinom francuskom organizacijom Majke za mir. Ponijela sam računalo i planirala pratiti izricanje presude preko streama izvan zgrade Suda. Zbog naloga za uhićenje nisam ni namjeravala ulaziti. Znala sam da dok sam vani, izvan zgrade Suda, oni nemaju nadležnost da me uhite. Međutim, pročulo se da ću doći u Haag jer sam prije toga bila u Sarajevu, pa je mnogo novinara znalo da ću biti u Haagu za vrijeme izricanja presude Karadžiću. Kad su došle te dvije policajke, htjela sam se obratiti nizozemskom policajcu da me zaštiti, ali on to nije učinio. Ljudi su se pobunili. Jedan me čovjek odlučno uzeo za ruku, htio me odvesti prema hotelu, ali su ga zaustavili, a onda su me ljudi okružili i nastalo je naguravanje dok me nisu dopremili u zgradu.

Kako je bilo u haaškom pritvoru?

Najgora mi je bila ta brutalnost uhićenja, činjenica de me uhićuju, a za to nemaju nadležnost, da su mi dali nalog za uhićenje kad su me odvukli u lobi pa u ćeliju - nalog koji je upućen nizozemskim vlastima. Na pitanje tko me uhitio, odgovorili su mi da je to bio UN.

Tko je izdao naredbu?

Ne znam. New York Times pisao je da je to napravio predsjednik Suda Theodor Meron, što bi bilo i logično. I službeno smo postavili takvo pitanje, ali nismo dobili odgovor ni na jedno, osim da podrazumijevaju kako je i cijeli trg isped zgrade Suda u njihovoj nadležnosti. I da sam ja regrutirala ljude kako bih spriječila uhićenje. Mislim da je 15 kamera snimalo kako je to izgledalo. Dok su me hapsili, ja sam davala intervju televiziji, nisam osjećala da sam u opasnosti. Šest godina radila sam s osobom koja je tražila bjegunce i morala plakati po državama. Što nisu tada tako hapsili?  

Od početka te cijele priče, još od podizanja optužnice, oni nikad nisu poštivali zakone. Od početka sam tražila da se odredi neki nezavisni arbitar, pravi suci, a ne da o mom slučaju odlučuju isti oni koji su me tužili. Suci koji su mi sudili zapravo su bili stranke u predmetu, ja sam kritizirala njih. Ono o čemu sam pisala i za što su me optužili bilo je točno, toliko točno da su i sami morali odustati od svojih nezakonitih odluka te su sami skinuli tajnost s beogradskih dokumenata. Pozivanje Srbije na nacionalnu sigurnost nije imalo zakonske osnove, ali suci su im to svejedeno dopustili jer je takva bila politička odluka. Istina je da sam ja u trenutku pisanja knjige i članka za koje me se optužuje otkrila zaštićene dokumente, ali baš me briga što su oni nosili tu oznaku kad se radilo o nezakonitom postupanju. Oznaku zaštićenosti stavili su da zaštite nezakonit sudski rad.

Ta je odluka poništena negdje između mog prvostupanjskog i žalbenog postupka, tako da je rezultat mog žalbenog postupka još apsurdniji. Zanimljivo je kako uz moju presudu nisu dali i nalog za povlačenje tih tekstova, što bi bilo logično ako sam otkrila nešto tako povjerljive prirode. Nisu se usudili ići na izdavača, nego su samo mene izolirali i osudil. Slijedilo se isto načelo kakvo se slijedilo na vojnom sudu protiv Chelsea Manning. Nas ne zanima što se zapravo dogodilo, nego jesu li otkriveni povjerljivi dokumenti. Povjerljivost ne smije biti paravan koji krije nešto nezakonito, a to je bio slučaj.

Sud se nije trebao baviti ponajprije diplomacijom, odnosno diplomacija je trebala biti neko sredstvo za dolazak do temeljnog cilja. Ne za ignoriranje glavnog cilja, a to je kazniti krivce.

Cilj moje knjige bio je pokazati da je međunarodno pravosuđe ranjivo zato što je izloženo političkim pritiscima, miješanjem u rad Tužiteljstva, političkim odlukama sudaca... Ima puno toga što se ne vidi, što se događa iza zatvorenih vrata pa javnost i ne zna tko je trebao biti optužen, a tko nije. Kad politika uđe u sudnicu, pada kredibilitet te institucije i pravosuđa. Zanimljivo je da sam optužena zbog jedinog primjera koji se odnosio na suce. Knjiga je napisana 2007. Od tada nadalje mogli smo svjedočiti nekim vrlo zanimljivim presudama. Uzmimo za primjer presudu generalu Anti Gotovini. Ako stavimo na stranu je li on oslobođen ili okrivljen, glavno pitanje u koje se uplela politika je oko tog granatiranja Knina i drugih gradova u Krajini, odnosno je li granica od 200 metara od legitimnog vojnog cilja ispravna pri određivanju protupravnih napada na gradove. Ako na trenutak zanemarimo da zločini poslije "Oluje" nisu kažnjeni, poruka koja proizlazi iz ove presude je i da se mogu bombardirati gradovi. To je poruka koja je upućena svijetu.

Međunarodno pravosuđe je instrument borbe protiv zločina, pokušaj da se u život pretoče konvencije koje su donesene kao znak mudrosti nakon Holokausta. U vremenu kada to počinje napredovati, kada je osnovan i stalni kazneni sud, kada to počinje oživljavati i davati smjernice i ograničenja u postupanju u ratovima preko izrečenih presuda - shvatilo se da to sužava manevarski prostor za ratovanje.

Zašto se sve vrijeme inzistiralo na prekomjernom granatiranju Knina?

To je najmanje bombardiran grad od svih gradova. Tužiteljstvo je htjelo zločine povezati preko vojske, policije, nekoga tko je imao nadležnost u to vrijeme. Sada je ispalo da to nije bilo preko vojnih zapovjednika. Zašto Hrvatska nije podigla neku drugu zapovjednu liniju koja funkcionira?

Tužiteljstvo je Gotovinu pokušalo povezati preko toga što je on bio na sastanku na Brijunima, ali on poslije akcije više nije bio u Krajini jer je otišao u BiH. Zato su ga povezavali preko granatiranja Knina. Namjera nije bila osuditi bombardiranje grada, nego povezati Gotovinu. Nikad nisam razumjela zašto bombardiranje gradova nismo imali i drugdje. Mladićeva tehnika granatiranja uključivala je bombardiranje gradova i ne samo Sarajeva, to je počeo već u Hrvatskoj. Za Vukovar se sudilo samo za Ovčaru, ne i za rušenje grada. Ono što sada gledamo u Alepu počelo je 1991. u Vukovaru. To je skandalozno. Dok sam radila u Tužiteljstvu, privatno sam postavljala to pitanje i istražiteljima i stručnjacima za ratno pravo i uvijek su mi odgovarali da je to vrlo teško pravno pitanje - ima li neki vojni kontekst ili ne...  

Suci su se uhvatili tog pitanja da bi nam rekli nešto što nema veze sa žrtvama iz Krajine, što nema veze s krivnjom ili nekrivnjom Gotovine i Markača, nego nam govori u centimetar na koliko se može granatirati grad. Ispalo je tako zbog neke tuđe pogreške, ali dali su smjernice kako se ubuduće smije. Ne možeš kazneno odgovarati kad bombardiraš grad ako u njemu postoji neki vojni cilj, bez obzira je li u njemu i civilno stanovništvo. Tom je presudom ispisano pravo koje teži umanjenju zabrana koje su utvrdile Ženevske konvencije i ostali instrumenti međunarodnog prava.

Dalje, Momčilo Perišić nema zapovjednu odgovornost? Koja je poruka? Možeš sve - kreirati tuđu vojsku koju plaćaš svaki mjesec, poslati oružje, imati zapovjednu liniju... Međutim, nije odgovoran ako nemamo dokaz da je telefonirao uoči maskra i dao zapovijed: ubij ih. Sve je to farsa. Na žalost, moram koristiti riječ koju su koristili oni koji nisu htjeli da taj sud funkcionira kako ne bi morali kazneno odgovarati, kao što su Slobodan Milošević i Vojislav Šešelj.

Ispunjavaju li ljudi koji stoje iza takvih presuda neke profesionalne kriterije? Ne ispunjavaju. To su korumpirani ljudi koji za svoje postupke ne odgovaraju ni profesionalno ni administrativno. Oni su oteli važnost koju je trebao imati taj sud i sam UN. Želim podsjetiti da Ujedinjeni narodi pripadaju svima nama, pa tako i taj sud, i imamo pravo ustvrditi da su nešto što je trebalo biti pozitivno, što je trebalo braniti načela, pretvorili u farsu.

Kruna svega je presuda Šešelju.

Presuda Šešelju je jako zanimljiva jer tu nije bilo ni pokušaja zamagljivanja iza neke pravde. Jednostavno ga nema, a svi su presudu prihvatili kao službeni dokument. Sada će ići na žalbeni postupak da počiste malo tu presudu jer ako ostane ovakva, ljudi će za pet ili 10 godina čitati ovo sramotno pravno obrazložnje. Ti bi ljudi trebali dobiti otkaz. Drago mi je da ne moram kritizirati samo Merona, koji je Amerikanac. Jean-Claude Antonetti je Francuz. Bila je duga rasprava nakon dokaznog postupka. Znamo kakav je bio stav talijanske sutkinje Flavije Lattanzi - samo je Antonetti bio za oslobađanje, a dvoje drugih sudaca protiv. I onda je danski sudac Frederik Harhoff rekao ono što je rekao i maknut je. (Harhoff je u privatnom e-mailu kolegama poslanom na 56 adresa kritizirao niz oslobađajućih presuda hrvatskih i srpskih optuženika - uz Gotovinu i Markača, oslobođeni su i Perišić, Simatović i Stanišić - tvrdeći da je to posljedica pritiska predsjednika Merona, koji je pod utjecajem SAD-a. Šešelj je to pismo iskoristio kako bi zatražio Harhoffovo udaljavanje sa svog slučaja zbog pristranosti, a Sud mu je dao za pravo, op. a.) 

Umjesto da zbog pristranosti bude sklonjen Antonetti, sklonjen je Harhoff. Međutim, to što mi vidimo vide i članice Vijeća sigurnosti, koje mogu reći - čekajte, vi ne ispunjavate ono što piše u Statutu Suda. Ali nitko ništa ne poduzima, što znači da im to odgovara.

Je li nakon presude Šešelju bilo kakvih rekacija u Francuskoj?

Ne. Neki kažu da je sramota što je Šešelju tako presuđeno, ali nisu shvatili da je presudio francuski sudac. Ovdje nije riječ o stvaranju nekih kompromisa tijekom rata da ne bi stradao neki francuski ili američki zapovjednik na terenu, nego su očito presudile osobne političke pozicije, odnosno ideološki stav suca.

Što će biti sa Šešeljem u žalbenom postupku?

Mislim da će ga kazniti, ali ne pretjerano. Samo da se odbace kritike prema Sudu. A što smo mi, idioti? Bilo je dosta prepreka u istragama, ima korumpiranih ljudi u Tužiteljstvu, a mnogo ih i nema pojma o poslu.

Pisalo se kako je, kad su Miloševića napokon doveli u Haag, ispalo da uopće nemaju pripremljenu optužnicu.

To je bila strategija zamjenika glavnog tužitelja Grahama Blewittta. On je odmah shvatio da će se tu baviti politikom. Ali ispočetka je nekako funkcioniralo zato što je bilo puno ljudi koji su vjerovali da će Sud moći raditi kako se obećalo međunarodnoj javnosti, jer međunarodna zajednica u trenutku osnivanja Suda ionako ništa drugo nije ni namjeravala raditi.  

Cijela se Europa za vrijeme rata ponašala kao da ne postoji Europa, pad Berlinskog zida i kao da još živimo u vrijeme imperija u kojima su Austro-Ugarska na jednoj strani, Francuska na drugoj, Velika Britanija čita Rebeccu West i ispada da se ništa nije događalo od početka 20. stoljeća. Svi su se ponašali na taj način.

Prije osnivanja Suda postojala je nada da može postojati neki sud koji će biti pravedan, na kojem će biti kažnjeni vođe poput Miloševića i da će žrtve dobiti nekakvu zadovoljštinu, pa da će se onda osnovati i stalni sud i da će međunarodno humanitarno pravo napredovati. Na kraju smo se zapravo vratili unatrag, bolje bi bilo da se ovakav sud i nije osnivao.

Slažem se s tim opisom, ali ne slažem se sa stavom. Neću zato što nešto ne funkcionira u demokraciji tražiti diktaturu. Treba to popraviti. Ili ćemo svi postati teroristi, anarhisti ili otići živjeti na neki otok. Treba kritizirati, ali i raditi na tome da se stvari poprave. Zato što javnost ne prati što se zbiva, sada će države kao mašine glasati za iste stand by suce međunarodnog Mehanizma, nasljednika ICTY-a, a i Antonetti je na popisu za produljenje mandata.

Zašto na Međunarodnom sudu suci drže do svoje reputacije, a na ICTY-ju ne?

Zato što je kraj insitucije. U početku, kad su 1993. godine dobili taj prazan papir, talijanski francuski i egipatski sudac zajedno su sjeli i napisali Statut. Sada je razina puno niža.

U 20. stoljeću postojala je volja da se poveća nekažnjivost. Dvadeset i prvo stoljeće počelo je barbarizmom, a odgovor na to je novi barbarizam. I kamo sada? 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu