"A gdje je tu sport" ili kako se Gordan Kožulj opet zaboravio okrenuti

"A gdje je tu sport?", dramatično je zavapio Gordan Kožulj, proslavljeni hrvatski plivač i olimpijac kojemu je medalja izmaknula samo jer se u bazenu zaboravio okrenuti. Prigoda o kojoj govorimo jest HTV-ova emisija Otvoreno posvećena skorim hitnim izmjenama Zakona o sportu, a Kožuljevo zapomaganje toliko je iziritiralo dio publike da se na Youtubeu već pojavio i prigodni klip u kojemu začuđeni plivač ovo svoje pitanje izgovara, skoro pa u beskraj.

Upućenima u situaciju jasan je razlog javnog ismijavanja njegovog inzistiranja na općenitim pitanjima i kontemplativnog pristupa sasvim konkretnoj temi. Bio je to jedan jedini sat u prime time terminu na javnoj televiziji u kojemu se moglo razabrati što se hrvatskom sportu ovih dana sprema, a i sugovornici su bili prilično relevantni: s jedne strane predstavnik udruge Naš Hajduk  - koja je nakon masovnih prosvjeda na splitskoj Rivi krajem prošle godine uobličila zahtjeve - te saborski zastupnik koji ih je progurao u proceduru.

A s druge nekakav činovnik iz Hrvatskog nogometnog saveza i jedan HDZ-ovac, koji igrom slučaja predstavlja važni kotačić upravo u nogometnoj organizaciji - pa nije sasvim jasno zašto ga je stranka delegirala na nacionalnu televiziju ako već ne želi politizaciju sporta i ako joj podvojena političko nogometna ličnost ovog aparatčika nije prirodno stanje stvari, model po kojemu bi HNS i inače trebao funkcionirati.

Između njih smjestio se začuđeni Gordan Kožulj, koji je s aureolom i autoritetom vrhunskog sportaša valjda trebao postaviti stvari na pravo mjesto. A u stvarnosti je tek smetao i skretao s teme onim svojim pitanjem s početka ovog teksta, ili njegovom varijacijom koja bi otprilike glasila: "Pričajmo malo o sportu".

Uglavnom, Kožuljeve intervencije vjerojatno bi ostale na razini detalja, bizarnosti i mete gomili internetskih podjebavanja, samo da se gospodin nekoliko dana kasnije nije oglasio intervjuom za Sportske novosti u kojemu je ponovio gotovo navlaš iste teze: "Opet je nogomet iznad svega, ostali sport je u kolapsu", vrišti iz naslova, dok se u najavljene promjene Zakona u režiji udruge Naš Hajduk u tekstu proglašavaju legitimnim - ali opet se zdvaja nad činjenicom što se 'sve to politički pokušava riješiti preko noći'.

Da su urednici bili nešto maštovitiji, trebali su jednostavno staviti naslov "A gdje je tu sport?".

Priča oko hitnih izmjena Zakona o sportu zahuktala se, baš kako je Forum predvidio prije točno mjesec dana, a ključni period slijedi u idućih dva do tri tjedna: u roku do predviđene saborske rasprave stvar bi se trebala prokuhati u političkim loncima SDP-a, HDZ-a, HNS-a i ostale bratije. Zasad je ishod dosta predvidiv, što znači da vladajuće stranke neće odustati od obećanja danog za onih tridesetak tisuća duša na Rivi, koje su tražile ispravljanje anomalija u hrvatskom nogometu i barem djelomično isušivanje famozne močvare, koja je u četvrtoj godini mandata koalicijske vlasti - hvala na pitanju - nikad obraslija, zapuštenija i punija kapitalaca. Ovim potezom izašli bi pred birače s barem djelomično sačuvanim obrazom.

Ali ni to nije potpuno sigurno jer, kako se čuje, lobiranje Mamićevih i Šukerovih spavača u vladajućim strukturama nesmiljeno traje, pa bi (ne)izglasavanje zakona moglo biti njihovo konačno razotkrivanje.

S druge strane, HDZ će gotovo sigurno biti protiv - što zbog načelnog protivljenja svemu što dolazi od strane vlasti, što zbog sasvim konkretnog interesa zaštite stranačke oligarhije u vrhu nogometnog saveza. No, i među njima postoje dvojbe: kako neutralizirati negativan učinak činjenice da drže ljestve vladaru i okupatoru cijelog jednog sporta. I drugo, kako se postaviti prema glasnom negodovanju dalmatinskih ogranaka stranke, a pogotovo onog splitskog, koji se užasavaju scenarija da budu doživljeni kao izdajnici jedne poštene ideje.

Za bolje razumijevanje, ovdje ćemo taksativno pobrojati što hitna verzija izmjena Zakona o sportu uopće predviđa: prije svega ujednačen i pravedan, precizno definiran način izbora svih tijela u sportskim savezima, koji bi doveo do toga da se vlast u profesionalnim sportovima dijeli otprilike jednako na sve koji u njima zbilja nešto znače.

Potom, huligani iz svečanih loža izjednačili bi se s onima na tribinama - što bi značilo da bi osuđenim prijestupnicima bilo zabranjeno djelovanje u sportu, jednako kao što se delinkventima iz publike zabranjuje dolazak na utakmice.

I treće, ali ne manje važno, svi savezi, udruge i klubovi morali bi redovito objavljivati svoje financijske izvještaje, što znači da bi se  stvorio efikasan sustav kontrole nad milijardama kuna koje se ipak vrte u sportu i koje - pogotovo kada se radi o lokalnoj razini i javnim sredstvima - vrlo efikasno pronalaze put prema "rikvercu".

Do hitne procedure u Saboru nije se došlo slučajno: nakon prosvjeda na Rivi i tri mjeseca vakuuma, u kojemu je postalo jasno da ministar sporta Vedran Mornar nema baš nikakvu namjeru mijenjati stvari i pušta da zahtjevi i ideje skončaju u beskrajnim komisijama i povjerenstvima te beskonačnim izmjenama zakona po redovnoj proceduri, proces je ubrzan inicijativom s terena. Našao se tu saborski zastupnik Srđan Gjurković koji je stao prikupljati potpise zastupnika i u rekordnom roku ih okupio tridesetak - zanimljivo, od SDP-a do HDZ-a iz dijaspore, od narodnjaka do reformista, od Slavka Linića i Jadranke Kosor do predstavnika skoro svih nacionalnih manjina.

Bio je to za hrvatske prilike dosta revolucionaran pothvat, jer se još ne pamti da se prijedlog iz same biračke baze uspio progurati do ovako kasne faze postupka u parlamentu. A onda su ga teškom mukom i nakon navodnog miga Zorana Milanovića službeno prihvatili SDP i HNS, valjda svjesni da će se po njemu mjeriti Vladina odlučnost za konačno pospremanje sporta. I ušao je u famoznu hitnu proceduru, što znači da nas do prvog zbilja značajnog koraka dijeli tek jedno jedino glasovanje. Bit će zanimljivo.

Sve to skupa, naravno, ne poništava činjenicu da je četverogodišnje hiberniranje Kukuriku koalicije samo po sebi skandalozno i da će - kako to otrcano parafraziramo - snositi povijesnu odgovornost za konačno zakucavanje ovog sporta na dno prema svim moralnim, razumskim i ljudskim kriterijima. Nogomet svakako nije najvažnija stvar u svemiru, ali u Hrvatskoj je na jedan građanski prosvjed izvukao 30 tisuća ljudi. Sjećate li se kada se to uopće zadnji put dogodilo?

I tako, dok se stvar valjda raspetljava i ide prema demontaži klike u Hrvatskom nogometnom savezu, među disonantnim glasovima eto nama spomenutog Gordana Kožulja. Nije baš sigurno radi li za opciju nastavka truleži ili jednostavno ne razumije što se oko njega događa. Gdje je tu sport?

Pa, Gordane, započnimo s jednom negacijom: njega u ovom zakonu gotovo i nema. Ovdje se prije svega radi o zakonitosti, transparentnosti i ravnopravnosti, odnosno o osnovnim preduvjetima da bi - barem onaj profesionalni dio - mogao normalno funkcionirati. Za temeljito preuređivanje sustava doista ga treba i temeljito pretresti, što je posao za koji udruga Naš Hajduk definitivno nije zadužena.

Nego tko je? Pa, recimo, Nacionalno vijeće za sport, krovno tijelo u kojemu upravo naš glavni junak sjedi punih osam godina i koje sve do danas nije uspjelo ni započeti izradu nacionalne strategije za sport, dokumenta za kojim Kožulj očajnički javno zapomaže.

To mu, dakako, ne smeta da aktivno sudjeluje u pisanju Mornarovog novog zakona, za kojega ionako nitko živ ne zna kada bi se mogao usvojiti. Gle čuda, piše se zakon bez da se prethodno napravila strategija? Nisi li u tome, dragi Gordane, sam sebi efektno skočio u usta?

Gdje je sport, pitaš, i zašto košarkaši štrajkaju, a vaterpolski rasipnici poput Mladosti kusaju kašu koju su godinama sami miksali?

Pojma nemamo; radi se o granama koje su ionako navikle živjeti na javnim jaslama, dok samo nogomet ima kakvu-takvu šansu za samoodrživost i privlačenje kapitala. I tko je trebao reagirati kad sportski velikani propadaju i kad se Sandra Perković smrzava spavajući po automobilima, a Snježana Pejčić trenira u uvjetima nedostojnim da ih se nazove svinjcem?

Udruga Naš Hajduk, ili možda Nacionalno vijeće za sport, Klub hrvatskih olimpijaca i Hrvatski olimpijski odbor, institucije u kojima upravo Kožulj grije fotelju?

"Gdje je sport?", pita se Kožulj, a netko bi mu konačno trebao postaviti protupitanje - što je sporno? Zar "legitimna inicijativa" ljudi koji su u samo tri mjeseca artikulirali što treba napraviti da se barem jedan mali njegov segment uredi i upristoji?

Moj Gordane, tako to funkcionira u normalnom svijetu: shvatiš što ti je posao i odradiš ga, umjesto da godinama zanovijetaš i besplodno se smucaš po državnim i paradržavnim ustanovama, a da nisi u stanju čak ni pokrenuti izradu jedne pišljive strategije.

Iako, ruku na srce, Kožulj je trebao biti pošten i priznati da je krug sportaša oko njega prije dvije godine već odradio jednu "lobističku" akciju vrlo sličnu onoj Našeg Hajduka. Samo što su se, eto, mimo svih gladnih profesionalaca i izumirućih amaterskih sportaša, mimo "gorućih problema" i "kolapsa" koje i on sam vidi na svakom koraku, oni uspjeli izboriti za vlastite sportske mirovine.

Kad se o tome raspravljalo u Saboru, sve drugo činilo se tako malim i beznačajnim...