Kako kod Zorana Milanovića jezik ne vjeruje pameti tako se, po tko zna koji put, dogodilo da predsjednik pusti bujici riječi da odnese i ono zbog čega se službeno sreo s buketom mikrofona. U dvodnevnim logoreičnim ispadima Milanović je govorio o svemu: izbornom zakonodavstvu u Bosni i Hercegovini, rusko-ukrajinskom ratu, tati Andreja Plenkovića... i sve tako do molbe kojom skupina umirovljenih generala, predvođena Antom Gotovinom, traži pomilovanje za dvojicu obavještajaca iz jugoslavenskog i Tuđmanovog režima, Josipa Perkovića i Zdravka Mustača.
Konstrukcijama iz HDZ-a prema kojima je on, Milanović, nagovorio Gotovinu da nađe Ivana Čermaka i još koga uhvati da potpišu molbu, privremeni je stanar Pantovčaka suprotstavio pitanje o motivima zbog kojih bi sebi zakomplicirao život. Odgovor, naravno, nije dobio.
Uglavnom, u buci koju i inače uspješno proizvodi, nezapaženo je prošlo Milanovićevo potezanje logike: njemu - kako je i rekao, samo malo drugačije - nikako ne odgovara generalska inicijativa prema kojoj se ne može, jednostavno ne može, odnositi kao prema dopisu pčelara iz Dicma, baš kao što im iz niza razloga ne može u roku odmah pozitivno odgovoriti i osigurati slobodu dvojcu osuđenom za organizaciju likvidacije migranta Stjepana Đurekovića. Zapravo, teško da im uopće može uslišiti molbu a da to politički skupo ne plati.
Kada je, uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju, Njemačka zatražila da joj se izruče Perković i Mustač optužujući ih za zapovjednu odgovornost u operaciji uklanjanja Đurekovića, ubijenog u nekakvoj bavarskoj provincijskoj garaži, Milanović je bio predsjednik Vlade i pokazao stav kakav bi u sličnoj situaciji imao bilo koji premijer bilo koje države. Pokušavao je, naime, naći pravni mehanizam kojim će zaustaviti ono što se inače ne radi. Države, jednostavno, svoje obavještajce ne izručuju: one s najvišim demokratskim standardima im sude ako i kada treba, one s nižim ih sklone u mirovinu, toplice ili, ukoliko su radno sposobni, na neki naizgled nebitan posao, a one s najnižim ih nagrade za ono za što se inače kažnjava. Pritisak na Vladu bio je, međutim, jak, domaći izdajnici glasni i Milanović je popustio, da bi Perković i Mustač, nakon drakonske kazne u Njemačkoj završili na dugogodišnjem boravku u glinskom zatvoru.
Tog Milanovića, onog što je vodio i SDP, odavno nema među politički živima. Ovaj novi govori drugačije, histerizira više i uživa podršku šarolikog političkog bloka u kojem ima i članova SDP-a, pa bivših članova SDP-a okupljenih u nečemu što još nije stranka, već udruga socijaldemokrata, ali su tu i svi koji su više desno od HDZ-a, dakle i Most, Domovinski pokret, ostatak Hrvatskih suverenista... pa sve do onih članova Plenkovićeve stranke kojima vlastiti predsjednik ide na živce više nego Peđa Grbin i Tomislav Tomašević zajedno.
Kada bi Milanović pomilovao Perkovića i Mustača, prvo bi sam sebi skočio u usta, te odmah zatim izvršio atentat na rejting. Dok je putovao ka novom radnom mjestu, obećao je kako poziciju neće koristiti da bi dijelio pomilovanja, bez obzira o kome se radi. No dobro, netko tko je domoljubnu bižuteriju vratio notornom Branimiru Glavašu i preostalim dijelom zakitio bjegunca od bosanskohercegovačkog pravosuđa, Zlatana Miju Jelića, mogao bi u osobnoj praksi naći opravdanje za nedosljednost. Problem je što mu isto to opravdanje ne bi radilo u Mostu, Domovinskom pokretu, ostatku Hrvatskih suverenista i, vrlo vjerojatno, među dijelom onih članova Plenkovićeve stranke kojima vlastiti predsjednik ide na živce više nego Peđa Grbin i Tomislav Tomašević zajedno.
Za nekoga tko potporu ne dobiva na osnovu ovlasti koje su gotovo samo protokolarne, već zbog kontinuiranog sukobljavanja sa, prije svih, Andrejem Plenkovićem, oslobađanje Perkovića i Mustača bi predstavljalo ozbiljnu investiciju u političku štetu: u roku od tri-četiri sada bi ga ostavili i Miro Bulj i Nikola Grmoja i Nino Raspudić i Stipo Mlinarić i Ivan Penava i tako dalje i tako redom, a ne bi ih zamijenili simpatizeri Možemo, dok je onih SDP-ovca koji ga, poput Mišela Jakšića, i dalje brane u slučaju potrebe, malo.
Skupina generala od kojih jedan još uvijek ima ogroman autoritet (Gotovina), a jedan ogroman imetak zauvijek (Čermak) – ostali su tu čisto radi brojnosti - nema nikakav razlog da sudjeluje u rušenju predsjedničkog rejtinga i proizvodnji problema s kojim se Milanović suočio. No, kakvi god im motivi bili – mi stvarne ionako nikada nećemo saznati – savršeno su poslužili HDZ-ovim konstruktorima za izgradnju narativa o Milanovićevom „udbaštvu“. Sve ostale etikete koje su mu zalijepili i od kojih je neke zbilja zaslužio kontinuiranim nezatvaranjem usta, inicirao je sam Milanović kojem, da ponovimo, nije bilo dovoljno da upita zašto bi, zaboga, sam sebi komplicirao život, već je neselektivno i naširoko komentirao ama baš sve osim zabrane ulaska u Rusiju potpredsjednici SAD-a Kamali Harris.
Sudbina dvojice starih udbaša s nemalim zaslugama pri izgradnji hrvatskog sigurnosnog aparata poslužila je kao pogonsko gorivo za upravo udbaške metode kojima su se, po tko zna koji puta, poslužili u HDZ-u kako bi diskreditirali protivnika kojem, za razliku od Franje Tuđmana, nisu trebali prekaljeni obavještajci da bi ostvario ciljeve.
„Na koncu bi se mogla ispostaviti stravična istina koja bi srušila mit o borbi Hrvata za samostalnost. A to je vjerojatno saznanje da je samostalna hrvatska država ustaško-udbaška tvorevina uspostavljena u suprotnosti s najvitalnijim interesima hrvatskoga naroda. Zvuči strašno, ali takva bi vjerojatno bila ta istina, kao i suočavanje s njom“, rekao je, komentirajući Perkovićevo i Mustačevo izručenje, filozof Boris Buden krajem ljeta 2013.
Pismo generala koji traže da Perković i Mustač zadnje godine života provedu u bračnom, umjesto u zatvorskom krevetu, moglo bi biti okidač sa otvaranje itekako važne i ozbiljne teme o ulozi jugoslavenskih špijuna na hrvatskom putu ka neovisnosti, samo što od njega, tog otvaranja, opet neće biti ništa. Ono, naime, HDZ-u nikako ne treba, dok Milanović očigledno, uz jezik, ne može kontrolirati ni gnjev čime, svjesno ili ne, sasvim je svejedno, sudjeluje u abortiranju ozbiljnog suočavanja sa još jednom epizodom živahne hrvatske prošlosti, daleko mračnijom od ušminkane, službene verzije i itekako sadržajnije od šuplje priče o tisućljetnom snivanju neovisnosti.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu