Gospođa I.K. u Vruji

Osim, naravno i očekivano, balkanske, na Balkanu postoji i nešto što se zove balkonska politika. Teško je objašnjiva, još manje logična, ali je postojeća. Važna je, dakle, za sva ovdašnja društva - pa svakako i hrvatsko - uloga ta tri-četiri-pet kvadrata pod otvorenim nebom i sa vratima što najčešće vode u dnevnu sobu.

Evo, recimo, jednog povijesnog primjera: dok se branio od optužbi za ratne zločine, bivši i kasno preminuli predsjednik Republike Srbije, Slobodan Milošević, kao dokaz nevinosti naveo je činjenicu da je devedesetih godina prošlog stoljeća, usred rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nagradu magazina „Bazar“ za najljepši beogradski balkon dobila – Hrvatica.

Gospođa I.K. je također Hrvatica. Ako slučajno nije etnička, jeste, kažimo tako, tehnička. Ta gospođa I.K. je hrvatska državljanka s adresom u glavnom gradu iste te Hrvatske. Ona, međutim, nije dobila priznanje za najbolji balkon, sasvim suprotno, njen je ocijenjen kao najgori, pa ga zato više nema.

Priču ste, ako još imate naviku informiranja, teško mogli ne čuti. Gospođa I.K. živi u Zagrebu, u Vrbanićevoj ulici na broju jedan, u stanu koji, je li, ima balkon. E, gospođa I.K. je nedavno vidjela prvi znak proljeća – možda Bosanca, a prije Nepalca na miješalici – i odmah dobila blistavu ideju. Pozvala je tog nekog, Bosanca, Nepalca, zašto ne i Slavonca, da joj u slobodno vrijeme i za lovu na ruke malo proširi mjesto za sušenje rublja, istresanje stolnjaka i osmatranje susjedstva. Stručnjak za brze intervencije u građevinarstvu se, treba priznati, manje bavio estetikom nego statikom. S nekoliko dasaka je proširio balkon, napravio ogradu i sve skupa osigurao gredama zabijenim u tlo.

Ta bi dražesna instalacija ostala neprimijećena – jer se vidi isključivo iz dvorišta zgrade – da nije bilo susjeda koji su se potrudili naučiti gospođu I.K. što je pravna država. A u pravnoj državi se, kao što kaže teorija, ruši sve što je izgrađeno bespravno, osim…

Tu se, da parafraziramo stih Seje Sexona, naša priča komplicira.

Uglavnom, balkona na drvenim stupovima više nema. Zato ima svega što čovjeku može pasti na pamet u zemlji u kojoj se protiv nelegalne gradnje najčešće bori legalizacijom objekata izniklih gdje god je bilo zgodno mjesto.

Osim za gospođu I.K., vi koji još imate naviku informiranja, znate i za gospodina Stipu Latkovića (S.L.), dalmatinskog poduzetnika koji je u zaštićenoj uvali Vruja podigao ljetnikovac u kojem se, i to komotno, mogu istovremeno odmarati dvije gardijske brigade s obiteljima. Naravno, od sve dokumentacije neophodne za gradnju, gospodin S.L. je imao račune za materijal. Ostalo nije, baš kao ni gospođa I.K. u Zagrebu, mogao dobiti jer je u Vruji, jednostavno, zabranjeno zidati konobe i terace, potkrovne spavaće sobe i garaže obložene kamenom.

Gospođa I.K. ima zavidne susjede, a gospodin S.L. ugledne prijatelje. Recimo, predsjednika Republike Zorana Milanovića, a i neke bivše, točnije sve osim Franje Tuđmana. Također, gospodin S.L. ima puno više novaca od gospođe I.K., pa je sve i jednu dobivenu kaznu za devastaciju uredno platio. Idilu mu kvare tek aktivisti što se svake godine okupe na Festivalu bespravne gradnje i devastacije prirode, kupaju se baš kao da on nije zauzeo i plažu i more, pa još podsjećaju inspekciju, policiju, državu i Milanovića da sve što je tamo podignuto od 2011. godine treba – srušiti. Baš kao, evo recimo, balkon gospođe I.K.

Tko zna, možda bi više postigli da se fokusiraju na teracu umjesto na cijeli kompleks u kojem su i mula i tuševi i ovo i ono, sve što čovjeku treba da dostojanstveno ugosti šefa države, ali to sada nije važno.

Država koja je nakon zagrebačkog i banijskog potresa uspješno i u izuzetno kratkom roku obnovila dvije trafike, a nanovo izgradila jednu crkvu, svoju je moć i efikasnost pokazala gospođi I.K., ali nije – i neće! – gospodinu S.L. i njemu sličnima što od Konavala do Zagreba dižu kule i dvorce, fokusirajući se više na izvedbu, nego na proceduru.

Novac je u Hrvatskoj zamijenio pištolj iz znamenite sentence Alphonsea Gabriela Caponea kojom je objasnio kako lijepa riječ otvara mnoga, a lijepa riječ i revolver sva vrata. Da ga gospođa I.K. ima više – novca, nikako osobnog oružja - ne bi širila balkon daskama već bi, najbolje na jugu, napravila kućerinu s teracom kvadrature rukometnog igrališta, svakako bez jedne jedine dozvole. Kasnije bi, kada joj se Boris Dežulović, Sandra Benčić i Edo Maajka dođu okupati ispod ponistre istu zatvorila, možda popila normabel i sačekala da odu, pa mirno i dostojanstveno nastavila uživati sve do sljedeće akcije kojom će se ukazati na građevinski užas i poslije koje će se građevinski užas, ne nužno na istom mjestu, nastaviti širiti brže nego sve verzije virusa covid-19.

Tamo gdje bespravno podignut kat podrazumijeva aktivaciju nadležnih službi, dolazak građevinske mehanizacije i pretvaranje začetka apartmana u hrpu otpada, slučaj gospođe I.K. bi bio… Pa bio bi samo komičan kao onaj njezin nakaradni balkon na kojem je već posadila ukrasno bilje i raširila plahte da se suše.

Tako, eto, članica Europske unije i NATO-a odlučno vodi balkonsku politiku kako bi mirno mogla nastaviti voditi onu balkansku u najgorem smislu te riječi. Gospođi I.K. su se očito pomiješali  opisi sustava u kojem je nekoliko dasaka povod za višednevni medijsko-inspekcijski dernek u Vrbanićevoj ulici na broju jedan i u kojem je za podići vojarnu u zaštićenoj uvali važno imati puno love. Sve poslije će se već nekako riješiti. Naravno, na radost uspješnih poduzetnika, investitora i njima sličnih pripadnika kaste povlaštenih. Kaste u koji gospođa I.K. očigledno ne spada.