Heroina i spasiteljica ili „dokona Njemica u potrazi za avanturom“ i „bogata razmažena komunistkinja“

Tko je Carola Rackete, 31-godišnja kapetanica spasilačkog broda Sea-Watch 3 koju su talijanske vlasti uhapsile zbog pomaganja migrantima? Osnovni podaci kažu da je rođena u Preetzu, u sjevernoj Njemačkoj. Studirala je pomorstvo na Sveučilištu za primijenjene znanosti u Elsflethu, nakon čega je dobila kapetansku licencu njemačke Federalne agencije za pomorstvo i hidrografiju. Prošle godine na engleskom Sveučilištu Hill magistrirala je menadžment zaštite okoliša.

Rackete je počela ploviti 2011. godine, nakon završetka studija, pa su je istraživačko-ekološke misije odvele od Antartika do Kine i Kamčatke, gdje je osam mjeseci istraživala područje pod zaštitom UN-a. Radila je i za monegašku kompaniju Silversea Cruieses, koja se bavi komercijalnim krstarenjima po norveškim i ruskim polarnim područjima, zatim za britansku državnu agenciju British Antartic Survey, te Greenpeace.

Za njemačku nevladinu organizaciju Sea Watch počela je volontirati 2015. Tamo je prvo koordinirala brodske misije spašavanja migranata u vodama Libije, kao i misije pretraživanja iz zraka, a kolege je opisuju kao staloženu, odgovornu i odlučnu osobu koja se ne voli gurati u prvi plan. Kapetanica broda Sea-Watch 3, 53.5 metara dugog spasilačkog broda izgrađenog 1973. godine, postala je u lipnju ove godine. Već 29. lipnja uhapšena je na talijanskom otoku Lampedusa zbog „pomaganja i poticanja ilegalne imigracije“.

Odvedena je u kućni pritvor nakon što je bez dozvole pristala u lampedušku luku brodom na kojem se nalazio 41 tražitelj azila spašen 12. lipnja iz mora blizu obale Libije.

Prilikom pristajanja u luku, Sea-Watch 3 okrznuo je patrolni čamac koji je spasilačkom brodu pokušao prepriječiti put, pa su kapetanicu talijanske vlasti optužile za „pružanje otpora ratnom brodu“, iako u incidentu nitko nije ozlijeđen, nema štete, a Rackete se za nezgodu javno ispričala.

U petak, pet dana kasnije, Allesandra Vella, sutkinja suda u Agrigentu odbacila je optužbu za pružanje otpora policiji pa je Rackete puštena iz pritvora. U obrazloženju odluke sutkinja je ustvrdila da su svi postupci broda bili u skladu s talijanskim Ustavom i zakonima, kao i međunarodnim pravom, te da je pomaganje unesrećenima na moru obaveza koja proizlazi iz članka 98 UN-ove Konvencije o pravu mora.

Nakon pristajanja na Lampedusu, Rackete je novinarima rekla da je brod 14 dana čekao dozvolu talijanske vlade za pristajanje, a budući da je nije dobio, odlučili su, iz humanitarnih razloga, to učiniti u svakom slučaju.

„Tražili smo pomoć od vlade Italije, koja je odgovorna kao najbliža zemlja za pružanje pomoći, od Nizozemske, pod čijom zastavom plovi naš brod, te od Njemačke, Francuske, Španjolske i Malte, no svi su zahtjevi odbijeni. Situacija na brodu svakog je dana postajala sve teža, naročito u smislu psihološkog stanja ljudi. Neki su prijetili da će se baciti u more, mnogi su patili od posttraumatskog poremećaja, a neki su već ranije pokušali samoubojstvo. Morali smo pristati kako bismo spriječili da se dogodi još veće zlo“, rekla je Rackete.

Novinarima je rekla i sljedeće: „Ja sam bijela, Njemica, odrasla sam u bogatoj zemlji i imam ispravan pasoš. Osjećam moralnu odgovornost pomoći onima koji nemaju jednake šanse“.

Matteo Salvini, talijanski vicepremijer i ministar unutarnjih poslova ovakvo ponašanje Rackete okarakterizirao je kao, ni manje ni više nego „kriminalni čin rata“, a njezino hapšenje popratio je tvitom: „Misija postignuta. Piratski brod zaplijenjen, maksimalna globa za strane NGO-e“.

Salvini je Rackete u medijima nazivao „dokonom Njemicom u potrazi za avanturom“, „bogatom razmaženom komunistkinjom“, „odmetnicom“ i „piratkinjom“, a optužio ju je i da je „pokušala ubiti pet talijanskih vojnika“. Ove izjave bez sumnje su doprinijele prijetnjama ubojstvom i silovanjem koje su Rackete upućivane putem interneta, pa je ona u petak nakon puštanja iz pritvora najavila da protiv Salvinija pokreće tužbu zbog klevete.

Njezin odvjetnik Alessandro Gamberini rekao da su oni svjesni da se protiv govora mržnje teško boriti tužbom za klevetu, ali da njome žele poslati poruku svima koji, poput Salvinija, „pokreću valove mržnje“.

Specijalni rat

Vlada Italije već nekoliko godina vodi specijalni rat protiv nevladinih organizacija koje se bave spašavanjem migranata, pa je u ljeto 2017. donijela pravilnik o ponašanju spasilačkih brodova kojim se, među ostalim, zabranjuje slanje svjetlosnih signala i prebacivanje migranata s jednog broda na drugi.

Pravilnik je razjedinio organizacije koje se bave spašavanjem, pa su ga potpisali britanski Save the Children, koji od 2016. operacije provodi brodom Vos Hestia, malteška organizacija MOAS talijansko-američkih poduzetnika Christophera i Regine Catrambone, koji su do donošenja pravilnika spasili 35.000 ljudi, zatim njemački Sea-Eye, koji je samo 2016. iz mora izvukao više od 5500 osoba, te španjolski Proactiva Open Arms koji je brodom Golfo Azzuro spasio 18.000 ljudi u godinu dana.

Pravilniku su odbili pristupiti Liječnici bez granica, talijansko-francusko-njemačka organizacija SOS Mediterranee, njemački Jugend Rettet, čija je bivša ribarica Iuventa u ljeto 2017. zaplijenjena u sicilijanskom Trapaniju, te Sea Watch Carole Rackete.

Evropska unija podržala je pravilnik koji je donijela talijanska vlada, jednako kao i njezinu lanjsku odluku o suradnji s vlastima Libije na zajedničkom vraćanju izbjeglica u Libiju, unatoč tome što je u toj zemlji ratno stanje, a libijski prihvatni centri ne udovoljavaju standardima koje propisuje međunarodno pravo.

Početkom lipnja talijanska vlada donijela je i dekret kojim se brodovima za spašavanje migranata zabranjuje da te ljude bez dozvole dovode u talijanske luke, a za taj prijestup predviđena je globa od 50.000 eura.

U svibnju, dok je dekret još bio u fazi prijedloga, pet specijalnih izvjestitelja Ujedinjenih naroda izdali su priopćenje u kojemu su na talijanske vlasti apelirali da „prestanu ugrožavati živote migranata, uključujući i tražitelje azila i žrtve krijumčarenja ljudima, pozivajući se pritom na borbu protiv traffickinga“. „Pristup je obmanjujući i nije u skladu ni s općim međunarodnim pravom niti međunarodnim humanitarnim pravom. Dapače, restriktivne migracijske politike dovode do povećane ranjivosti migranata i više krijumčarenja ljudima“, napisali su UN-ovi eksperti i osudili talijanske direktive zbog stigmatiziranja migranata kao „mogućih terorista i krijumčara jer se takvom retorikom pojačava ozračje mržnje i ksenofobije“.

Zatražili su da Italija ukine i pravilnik o ponašanju spasilačkih brodova, kao i direktivu koja je konkretno usmjerena protiv aktivnosti spasilačkog broda Mare Jonio talijanskog projekta Mediterranea Saving Humans, partnerske organizacije Sea Watcha.

U ožujku ove godine Mare Jonio zaplijenilo je sicilijansko tužilaštvo u sklopu istrage o „pomaganju ilegalne imigracije“ nakon što je u pratnji ratnog broda na obale Lampeduse iskrcao 49 migranata. Nad kapetanom broda Pietrom Marroneom pokrenuta je istraga.

I spomenutoj Iuventi, berlinske organizacije Jugend Rettet, zabranjena je plovidba zbog optužbi za pomaganje ilegalne imigracije, i to na temelju antimafijaških zakona koji su tužiteljstvu omogućili korištenje tajnih agenata, doušnika i prisluškivanja. Kapetanica broda, 35-godišnja Pia Klemp, optužena je za trgovinu ljudima i prijeti joj kazna od 20 godina zatvora.

Praksa Evropskog suda za ljudska prava

Osim od vlada nekoliko članica Evropske unije, prije nego što je bez odobrenja pristala na Lampedusi, posada Sea-Watcha 3 tražila je pomoć i od Evropskog suda za ljudska prava (ECHR). Carola Rackete i 40 osoba iz Nigera, Gvineje, Kameruna, Malija, Obale Bjelokosti, Gane i Burkine Faso aplikaciju ECHR-u podnijelo je 21. lipnja, a odgovor je stigao 26. lipnja, tri dana prije nego što je brod pristao na Lampedusu.

Oni su od Suda zatražili da donese „privremenu mjeru“ kojom bi od vlade Italije zatražio da brodu dozvoli ulazak u luku. „Privremenu mjeru“ omogućuje pravilo 39 pravilnika Suda, koje kaže da Sud ima pravo odrediti mjeru bilo kojoj državi potpisnici Evropske konvencije o ljudskim pravima ukoliko neka situacija predstavlja „neposredni rizik od nepopravljive štete“.

Sud je utvrdio da su talijanske vlasti prije slanja zahtjeva jedanaestorici ljudi dozvolili da se iskrcaju s broda, te da se u svim slučajevima radilo o „ranjivim pojedincima, djeci i trudnicama“, dok Sea-Watch 3 „nije indicirao da se na brodu nalazi još pojedinaca iz ranjivih kategorija“. ECHR je stoga zahtjev posade odbio, tvrdeći da „nije bilo izuzetno ozbiljnih ili hitnih razloga koji bi opravdali primjenjivanje hitne mjere“.

Kriminalizacija solidarnosti

Evropska Komisija donijela je još 2002. direktivu koja uspostavlja pravni okvir za progon nevladinih organizacija koje pomažu nedozvoljeni ulazak, tranzit ili boravak nedržavljana EU. Takozvani „Facilitatorski paket“ mjera za suzbijanje ilegalne imigracije državama članicama ostavlja slobodu da same odlučuju hoće li aktiviste koji pružaju humanitarnu pomoć izuzeti iz progona za pomaganje ilegalne imigracije.

Jedan od najeklatantnijih primjera primjene ove direktive predstavljaju mjere koje je donijela vlada mađarskog premijera Viktora Orbana u sklopu zakonskog paketa nazvanog „Zaustavimo Sorosa“. Od lipnja 2018. pojedinci ili organizacije koji ilegalnim imigrantima pomažu dobiti pravnu zaštitu mogu završiti u zatvoru.

U izvještaju panevropske mreže organizacija Research Social Platform on Migration and Asylum (ReSOMA), objavljenom u lipnju ove godine, tvrdi se da je ova direktiva dovela do toga da su organizacije civilnog društva kontinuirano izložene različitim oblicima policijskog progona, od sumnji, zastrašivanja i istraga zbog navodnog krijumčarenja ljudima, preko zakonskih restrikcija i smanjenog pristupa financiranju, pa do administrativnih kazni, krivičnog progona i zabrane pristupa aktivista lokacijama na kojima se nalaze izbjeglice.

Prema podacima ReSOMA-e, između 2011. i 2015. godine represivne institucije istraživale su ili formalno gonile zbog pomaganja migrantima i izbjeglicama najmanje 158 osoba u 11 evropskih zemalja, najviše u Francuskoj, Grčkoj i Italiji. Samo prošle godine zbog pružanja humanitarne pomoći pod istragom ili formalnom optužnicom bila su 104 aktivista, dvostruko više nego godinu ranije.

Tužba na Evropskom sudu za ljudska prava

Danski aktivist Salman Aldeen, iz organizacije Team Humanity, jedna je od prvih osoba uhapšenih zbog sudjelovanja u operacijama spašavanja na moru, te prva osoba koja je „Facilitatorski paket“ EU tužila Evropskom sudu za ljudska prava, tražeći da ga se izmijeni ili u potpunosti odbaci.

Unatoč tome što su mjesecima ranije djelovali u suradnji s vlastima Grčke, u siječnju 2016. Aldeen i još četiri aktivista uhapšeni su u vodama blizu otoka Lezbosa, gdje su tražili tonući brod koji se prema Grčkoj uputio iz Turske. Optuženi su za pokušaj krijumčarenja ljudima i oslobođeni u svibnju 2018, nakon više od dvije godine.

Zajedno s organizacijom Global Legal Action Network (GLAN) Aldeen je Grčku tužio ECHR-u tražeći naknadu štete koju je pretrpio za trajanja sudskog postupka u toj zemlji. „Grčka mi je uništila život“, rekao je u jednom intervjuu, „zaglavio sam tamo na dvije godine, svaki dan sam se borio za opstanak jer nisam imao posao, a sav novac potrošio sam na odvjetnike“.

Osim što traži naknadu štete za Aldeena, GLAN tvrdi i da je upravo Facilitatorski paket EU-a omogućio grčkom pravosuđu da optuži članove Teama Humanity. Zbog toga će od ovog slučaja pokušati napraviti presedan i na temelju njega izvršiti pritisak na EU da izmijeni zakon i od članica zatraži da prestanu s progonom humanitarnih aktivista. Prema procjenama GLAN-a, za donošenje presude ECHR-u trebat će četiri do pet godina.