Što ako vlada neke zemlje, poput Hrvatske, koja je bliža krajnje desničarskoj Alternative fur Deutschland nego CDU-u, svojim politikama i utjecajem na javne i privatne medije sama radikalizira društvo?
Bila je to uspješna prvoaprilska šala: časopis Bug uzeo je fotografiju na kojoj se meksički predsjednik Peña Nieto rukuje s predsjednikom Facebooka Markom Zuckerbergom, potom softverom nalijepio glavu Saše Cvetojevića na mjesto prve glave Meksika i objavio "senzacionalnu vijest": "Cvetojević postaje regionalni direktor Facebooka!"
Onda je, nekoliko dana nakon toga, k'o za nesreću, na Facebooku blokirana stranica portala Narod.hr Željke Markić. Bilo je to dovoljno da zapjenjeni militanti preko društvenih mreža krenu na "novog regionalnog direktora Facebooka". Neki su portali čak prozvali Cvetojevića, predstavljajući ga kao odgovornog za blokadu. Uzalud uvjeravanje da je riječ o šali, fotošopiranju, jer smisao za humor mnogima je već davno odstranjen.
Situacija se ponovila nedavno, unatoč ranijim pokušajima Cvetojevića da lude križare uvjeri kako on nije predsjednik Facebooka za Hrvatsku niti odlučuje o blokadama. Cvetojević ima nesreću da živi u Hrvatskoj u kojoj se povijest ponavlja prvo kao tragedija, a onda kao još jedna tragedija u nizu. Pa se sve ponovilo prije dva tjedna, u vrijeme blokiranja stranica i korisnika koji su veličali pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka. Saša Cvetojević u tom je poremećenom svijetu blokirao pravu istinu o borbi za Domovinu.
Uzalud je Cvetojević ponovo na opskurnim stranicama Facebooka stavljao originalnu fotografiju da je usporede, pozivao na razum, objašnjavao... Zaludu mu posao jer je baš društvena virtualna mreža suzila naš svijet u kojem je lakše naići na budale nego državi prodati wc-papir.
I tako su komentatori ispod objava koje prozivaju Cvetojevića krenuli u one klasične vode jer Cvetojeviću nije ime Ante, pa ga je bilo sasvim jednostavno nazvati "četničkim govnom".
Možeš u Hrvatskoj biti prepoznatljivo javno lice trgovačkog lanca ili električnih automobila, nemati veze s Facebookom, generalima, niti pisati mišljenja o njima, ali kad te netko označi kao "četničko govno", priča je završena.
I više nije u pitanju budalasto inzistiranje na bezazlenoj i smiješnoj laži. Od budala do njihova etiketiranja samo je mali korak, a onda te od tog istog "četničkog govna" do fizičke prijetnje i napada dijele samo milimetri. Inzistiranje na laži, ma koliko nevjerojatna bila, u ovoj bizarnoj zemlji znači potvrdu da ste na pravoj liniji.
Ovakve uvrede i prijetnje ne pripadaju samo opskurnim likovima koji kraj šahovnica i uniforma na svojim profilnim fotografijama istresaju "četnička govna" po društvenim mrežama, nego je pravo da se na javnome mjestu olakšate i ostavite za sobom "četnička govna" po kojima svi ostali kasnije mogu gaziti – u Hrvatskoj institucionalizirano.
Nesmetano pravo da nekome prijetite jer ste ga prije toga nazvali "četničkim govnom" dali su baš oni koji danas sjede u nečemu što se gordo naziva "dvorima", na čelu s prvim dvorjaninom Andrejom Plenkovićem. Taj premijer "s europskim manirima" samo će slegnuti ramenima na prijetnje svim tim "četničkim govnima" jer dobro zna da i on ponekad inzistira na lažima.
I evo me, dok traje bizarni lov na Cvetojevića na temelju bezazlene šale, kako sam se obreo u Briselu, gdje se - kaže mit - formirao naš zlatni dečko Andrej, kojeg su, kad je stupao na dužnost, slavili kao kulturnog i obrazovanog premijera, samo zato što se češlja i pere zube svaki dan. Takvi, dalo bi se zaključiti na njegovom primjeru kad je postajao premijer, odudaraju od prosjeka nacije.
U Briselu bi se i ministar obrane Damir Krstičević osjećao mnogo ugodnije. Čim stupite na tlo našega glavnoga grada dočekaju vas vojnici pod punom ratnom spremom, s kažiprstom uz cijev automatskog oružja. Slika dostojnija zemlje u kojoj upravo traje vojni puč. U ovom gradu nitko nikome, izgleda, ne vjeruje, pa vas čim dođete u hotel traže kreditnu karticu, iako vam je soba već plaćena na račun europskih poreznih obveznika jer nas je u Brisel pozvao Europski gospodarski i socijalni odbor.
"Nemam karticu", odgovorim recepcioneru, uz dozu nelagode.
"U redu, onda vas molim sto eura gotovine kao polog koji ćemo vam vratiti kad se odjavite", inzistira.
"Nemam, žao mi je", kažem, odustajući od objašnjavanja i čekajući njegovu pravomoćnu presudu, jer gdje sad da čovjeka zamaram problemima hrvatskog novinarstva i siromaštva, Zlatkom Hasanbegovićem i Ninom Obuljen Koržinek, koji naporno rade da novinari nemaju ni kartice ni dovoljno gotovine. Gdje da mu krenem objašnjavati da "uhljeba" u Hrvatskoj ima najmanje koliko i "četničkih govana" i da je svima dozvoljeno gaziti ih. Ionako ne bi razumio, a ima čovjek i svojih problema, odjeven u Djeda Mraza mora s osmijehom dočekivati goste iza pulta recepcije i utjerivati od njih pare.
Pogleda me ispod crvene kape koja mu opasno sklizi prema očima i kaže kroz bijelu lažnu bradu da će 50 onda biti dovoljno. Vidi čovjek odmah da imam vlastitih problema, koji se, da tako kažem, daju novčano izraziti. Ali ja više nemam ni tih 50 eura jer sam gotovo 15 eura morao potrošiti na vlak i sendvič.
"U redu, 35 će biti dovoljno, žao mi je, nešto morate ostaviti, takva je politika hotela."
Pružam mu onih posuđenih 35 eura, a on ih zadrži trenutak u ruci, izdvoji 10 eura i pruži mi ih:
"I 25 eura će biti dovoljno."
Evo me u Briselu, dotičem dno na recepciji u središtu Europske unije, ali sve što mi pada na pamet je pitanje je li naš zlatni dečko Andrej ikad odsjeo u ovom hotelu u centru Brisela, dok se zabavljam uz sliku uvaženog europskog zastupnika i budućeg premijera jedne nebitne zemlje kako recepcioneru odjevenom u kostim Robina Hooda objašnjava da nema ni kartice ni sto eura u džepu.
Sutradan tumaramo ulaštenim hodnicima europskih institucija po kojima je hodao i Andrej. Sve ovdje ima svoje mjesto, nitko nije namršten niti žuri hodnicima. Europski gospodarski i socijalni odbor manje je birokratizirano tijelo od ostalih institucija, u njemu sjede predstavnici, kako se vole pohvaliti, svih slojeva europskog društva. Tu su poslodavci, sindikati, poljoprivrednici, akademici, udruge civilnog društva... I svi oni daju mišljenja i savjetuju Europsku komisiju o raznim pitanjima.
Predstavljaju nam izvjestitelja Christiana Moosa, koji je donio izvještaj o "Suradnji s civilnim društvom radi sprečavanja radikalizacije mladih". I u izvještaju se nalazi sve s čime se čovjek ne može ne složiti oko prevencije radikalizacije mladih: jačanje obrazovanja, sigurnost radnih mjesta, suzbijanje siromaštva, potpora raznim udrugama civilnog društva...
Ali što ako radikalizacija dolazi s institucionalnog nivoa? Što ako vlada neke zemlje, poput Hrvatske, koja je bliža krajnje desničarskoj Alternative fur Deutschland nego CDU-u - usporedim da Moosu kao Nijemcu bude jasnije - svojim politikama i utjecajem na javne i privatne medije radikalizira društvo uz pomoć isključive vjerske organizacije kao što je Katolička crkva u Hrvatskoj, koja je postala gotovo državna? Takve vlade uništavaju civilno društvo, koje Odbor predstavlja Komisiji kao dobrog partnera za prevenciju radikalizacije. Poljska, Mađarska, Hrvatska, evo i Austrije u tom klubu, pa onda više ni Njemačka nije daleko.
Moos je klimnuo glavom, jasno mu je, ali koliko god Odbor bio manje birokratiziran i politički slobodan i nezavisan u pisanju svojih mišljenja, njegovi članovi i izvjestitelji ipak nisu cijepljeni od diplomatskog takta.
"Vidite", odgovorio je, "svjesni smo tog problema. Nekad bismo različita mišljenja objašnjavali kulturološkim razlikama, ali bi zemlje članice pronašle zajednički stav oko temeljnih pitanja, međutim, u posljednje vrijeme vidimo da neke zemlje imaju velikih problema s vladavinom prava i da Europska unija ne smije zatvarati oči pred tim trendom i to zahtijeva snažniji i konkretniji odgovor institucija."
A Unija je ipak postala prava unija, barem kad su uvjeti rada novinara u pitanju. Tu smo svi isti i ujedinjeni – od Baltika do Portugala. Španjolskoj kolegici na srednjostrujaškom mediju već je tri puta u zadnjih nekoliko godina smanjivana plaća, pa onda malo piše za tisak, da bi nakon toga snimala i montirala video-uratke za internetski portal i lopatama ga punila vijestima bez kraja i konca. Latvijski kolega slaže se s mojim pitanjem predstavnicima Odbora, kojeg ipak nisu razumjeli jer smo se izgubili u prijevodu, o potrebi potpore medijima. Moosova ideja o potpori civilnom društvu tu je pala na plodno tlo, ali što ćeš kad EU nema nikakvog interesa za medije, pa će se nastaviti čuditi radikalizaciji mladih.
Prilazi mi estonski kolega i pažljivo, valjda da me ne uvrijedi, ispituje o Vladinoj podršci osuđenim ratnim zločincima. Kaže kako nije znao da je Hrvatska ratovala u Bosni i Hercegovini i da njezina vlada podržava ratne zločince. I ostali me ispituju o jednoj, sada već prilično antipatičnoj zemlji na periferiji Europske unije. Hrvatska je postala hit, sad je to jasno, ne treba davati veliki novac za novi turistički slogan, u Vladi su se pobrinuli da bude prepoznatljiva. Kolegica dodaje kako bi dvaput razmislila bi li svoju obitelj vodila na odmor u zemlju u kojoj caruju ekstremisti. Ja ne bih promišljao, siguran sam da ih ne bih vodio, ali sutra se, jebiga, moram vratiti.
Ona možda i sačuva svoju djecu od radikalizacije, ali bojim se da djeca u Hrvatskoj nisu imala nikakve šanse to izbjeći, pa će ih uskoro ne samo recepcioneri u Briselu gledati sažaljivo. Pitam se je li Moos na umu imao hrvatsku djecu kad je sastavljao izvještaj o radikalizaciji mladih. A možda je mislio na vlastitu, jer danas su hrvatska, a sutra već njemačka na redu. Siguran sam da je shvatio, jer u suprotnom će se povijest ponoviti samo kao još jedna tragedija u nizu.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu