Iako i mene ovo društvo guši, odlučili smo otići iz Hrvatske zbog djeteta

Umjesto perfektom - zašto smo otišli - ovoga se puta bavimo futurom – zašto ćemo to tek učiniti, točnije zašto će to učiniti moja sugovornica Zdenka Krpanić, 31-godišnja odgojiteljica predškolskog odgoja iz Zagreba koja državu napušta zajedno sa suprugom Nenadom i trogodišnjom kćerkicom.

Osim zbog radnje smještene u nekoj, nada se, nedalekoj budućnosti Zdenkina priča razlikuje se od emigrantske klasike u još bar nekoliko stavaka.

Najupečatljivija je razlika sam pristup odlasku iz zemlje.

Kod "neoemigranata" vrlo čest impulzivni odlazak iz Hrvatske isprovociran gastro-ekonomskim lovom "trbuhom za kruhom" kod Zdenke i njene obitelji zamijenio je prilično rijedak, temeljito isplanirani pristup - kompliciraniji, vremenski dulji i skuplji te time brojnima nedostupan.

Ideja o napuštanju zemlje krčkala se u njenoj glavi još od 2008., a dokuhala je tek nekoliko godina kasnije kad je, kako kaže, napustila svaku nadu da će se situacija u domicilnoj nam državi popraviti i da je bolest društva najkraće rečeno terminalna.

"Prijelomni trenutak došao je pred sam kraj 2013. kada smo oboje shvatili da nikad nismo radili više (suprug u prosincu 2013. i po 13 sati dnevno – naravno, noćni rad i prekovremeni nisu bili plaćeni), a imali nesigurniju budućnost. Tada smo zaista odlučili otići iz Hrvatske."

A kada kaže otići, misli to trajno ili barem do momenta dok se prijateljski narod iz daleke galaksije ne nadvije nad, odnedavno, još plavljim hrvatskim nebom i ne promijeni software većini stanovništva te Hrvatsku učini dražesnim mjestom koje poznaje umni i materijalni prosperitet.

Odluka o trajnoj selidbi također je čini iznimkom među iseljenicima novog vala budući da, osim prtljage, dobar dio njih u stranu zemlju nosi i tinjajuću nadu o povratku u domovinu tamo nekad u nedefiniranoj budućnosti. ( I prije gore spomenutog momenta s vanzemaljcima)

Pri odabiru novog doma bitnu ulogu odigrao je jezik – ključan alat u poslu odgojiteljice predškolaraca. S obzirom da govori engleski, prednost su imale anglofone države, a kao pobjednica Zdenkinog mentalnog konkursa izašla je druga najveća zemlja na svijetu - Kanada.

"Kanada se nekako od prvog trena nametnula kao najbolji izbor upravo zbog svog socijalnog uređenja: zdravstvena skrb i školovanje (do fakulteta) su uglavnom besplatni. S obzirom da imamo malo dijete, nama su to bile jedne od najbitnijih stavki", govori naša sugovornica dodavši da su nezanemarivi bili prirodni resursi, stabilna ekonomija i naravno društvo.

"U Kanadi su gotovo svi imigranti! Svi su doselili odnekud, prije dvije, tri ili više generacija. Oni su nacija koja je tu činjenicu zadržala u svijesti i prilično su tolerantni prema različitostima."

Budući da je cilj odseliti i to po mogućnosti na jedan solidan životni vijek, trebalo je ishoditi vizu (Permanent Residence Visu) kojom ona i suprug dobivaju sva prava kao kanadski državljani, izuzev prava glasovanja i tamošnje putovnice.

"Da bismo uopće imali pravo aplicirati za trajni boravak, morali smo zadovoljiti nekoliko uvjeta. Na primjer ja sam kao nositelj aplikacije morala položiti engleski jezik (IELTS), a potrebno je bilo zadovoljiti i uvjete koje nam je postavio program imigracije u grad koji smo odabrali - Morden, od posjeta gradu, intervjua s poslodavcima i imigracijskim službenicima do prikazivanja novčanih sredstava dostatnih za prvih nekoliko mjeseci", kaže 31-godišnja Zagrepčanka koja će rodni grad od 700.000 i kusur ljudi zamijeniti kanadskim gradićem s tek oko 9000 stanovnika.

"Ljudi se često iznenade kad kažem da selimo u gradić od 9000 stanovnika, no on je infrastrukturom daleko ispred onoga što gradić te veličine u Hrvatskoj može pružiti, počevši od dvojezične škole, preko mnoštva sportskih i kulturnih sadržaja koje nudi, pa sve do potpuno opremljene bolnice nekoliko kilometara od centra grada. Uz sve to, glavni grad provincije s međunarodnim aerodromom je na 120 kilometara udaljenosti, a cijene života su osjetno prihvatljivije nego u većim gradovima", ističe te navodi da za cijenu od 6500 kuna koliko prosječno košta najam dvosobnog stana u popularnom, petom po veličini kanadskom gradu Edmontonu u Mordenu mogu iznajmiti trosobnu kuću.

Priče o neprijateljski raspoloženoj kanadskoj klimi, učmalosti male sredine i poteškoćama početka u novoj sredini nimalo je ne brinu, baš naprotiv: "Posjet Kanadi samo je učvrstio našu odluku i potvrdio očekivanja. Uvjerili smo se koliko su ljudi otvoreni i spremni pomoći, ostvarili kontakte koji će nam olakšati snalaženje u prvim danima. Šest dana koliko smo tamo proveli jest malo, no u tih šest dana imali smo priliku zaista osjetiti život u Mordenu, počevši od vremenskih prilika, preko institucija pa sve do cijena života."

Oni s boljim pamćenjem i skloni revnom praćenju domaćih medija Zdenke se možda sjećaju otprije nekoliko mjeseci kada se putem medija obračunala sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem zbog njegova neslavna tretmana struke predškolskih odgojiteljica.

Posjet kanadskim vrtićima stoga joj je godio kao Kanađaninu sunce: "Uvjeti su potpuno drugačiji od hrvatskih vrtića – u najboljem smislu. Broj djece prema dobi je optimalan i strogo se poštuje. Kad sam krenula pričati u kojim uvjetima ja radim i za koliko sam djece odgovorna, mislili su da se šalim."

Dobra je vijest i da je plaća za isti posao u Mordenu značajno veća.

Kako sve svoje sugovornike volim pitati što generalno misle o sve brojnijim odlascima iz zemlje isto sam upitala i Zdenku koja mi je podastrijela odgovor na to, no i rezimirala sve razloge svog odlaska: "Mislim da je to, nažalost, najbolje što možemo učiniti za budućnost naše djece. Iako ima Hrvata koji su zaista bili prisiljeni otići zbog gole egzistencije, statistike pokazuju da je sve više mladih ljudi i obitelji poput nas, koje odlaze unatoč činjenici da u Hrvatskoj (trenutno) imaju posao i koliko – toliko riješeno stambeno pitanje. Ovo je jedno nezdravo društvo koje se zdušno opire svakoj različitosti, zatrlo je svaku natruhu promjene već u samom začetku. I kako se onda nadati da će za 10, 20 ili čak 50 godina biti imalo bolje? Često znam reći kako ne odlazim zbog sebe, iako me ovo društvo strašno guši, već odlazim zbog svog djeteta. Kako djetetu usaditi vjeru u sebe, kako ga naučiti da su znanje, trud i rad vrijednosti koje se cijene – kad će već u osnovnoj školi uvidjeti da to nije istina, da postoje jednakiji od jednakih, te sve pokreću poznanstva i korupcija? Želim da moje dijete uspjehe u životu gradi svojim znanjem i trudom, a ne našim vezama ili kuvertama." 

Za kraj se pridružujem Zdenkinim željama, ali i želji za što skorijim dolaskom prijateljskog naroda iz udaljene galaksije koji će hrvatskim nebom posijati chemtrailove umnog i materijalnog prosperiteta, po mogućnosti već za mandata aktualne predsjednice.