Svetozar Đanić Foto: Nogometni leksikon
Tri dana prije nego što će biti pogubljen na Dotrščini, zajedno s mnogobrojnim drugim nevinim ljudima, Svetozar Đanić Lala igrao je za nogometnu reprezentaciju tzv. NDH protiv Njemačke. Tog 18. lipnja 1941., točno na dan kada je ubijen, izašao je i osvrt na tu utakmicu u sportskoj rubrici Hrvatskog naroda koji je potpisao Vilim Peroš.
Taj osvrt Svetozar Đanić nikada neće pročitati, a bešćutnost novina i samog novinara, propagandista Pavelićeve tvorevine, proširila se na sav ondašnji tisak kao i na suigrače i nogometne djelatnike koji su šutjeli i nisu ništa učinili kako bi spasili svog dojučerašnjeg suigrača, ljubimca navijača i čovjeka. Tek će u strahu i potiho po kavanama i domovima pričati o Đanićevoj tragičnoj sudbini nogometnog reprezentativca koji je samo tri dana ranije s njima igrao nogomet na bečkom Prateru.
Isti taj Svetozar ili od milja Lala šest mjeseci ranije bio je strijelac pobjedničkog gola za reprezentaciju Hrvatske u susretu s tada jednom od najboljih reprezentacija svijeta i svjetskim viceprvakom iz Italije 1938., moćnom reprezentacijom Mađarske, koju su je predvodio jedan od najboljih igrača i napadača tog vremena György Sárosi.
U monografiji „Vatreni“ novinar Zvonimir Magdić Amigo ovako opisuje taj trenutak: „Deseta je minuta. Đanić ima loptu. Na tridesetak je metara od Csikosa (golman Mađarske op.a). Teren užasan, blatan i dobra mogućnost za iznenađenje. Udarac je jak, lopta juri. Csikos je prati, ali ne stiže. Gol.“
U Đanićevoj biografiji u „Nogometnom leksikonu“ navodi se da je taj jugoslavenski i hrvatski reprezentativac rođen u selu Mandjeloš u Srijemu. Došavši u Zagreb dobio je nadimak Lala. Kao sedamnaestogodišnjak počeo je igrati nogomet u novosadskoj Vojvodin, a potom 1936. prelazi u zagrebački Građanski, gdje se vrlo rano probio u prvu momčad i s kojom je osvojio prvenstva 1937. i 1940. godine.
Igrao je desnu spojka, bio sjajan tehničar, dobar dribler kojem je bilo teško oduzeti loptu. Graditelj igre s naglašenim smislom za timsku igru. Kako donosi Vjesnikov kalendar Đanić se odmah po dolasku u Zagreb vrlo dobro snašao i odmah postaje jedan od glavnih igrača Građanskog, omiljen među suigračima i među publikom.
Jedno vrijeme Đanić je igrao i za Viktoriju iz češkog Plzenja, gdje se nije bavio samo nogometom, nego se i školovao, ali i aktivno sudjelovao u radničkom pokretu.
Kako se navodi u tekstu na forumu zonadinamo.com budući da je potekao iz poznate komunističke obitelji, Svetozar Đanić je i po dolasku u Zagrebu nastavio s naprednim djelovanjem. Neki su ga nagovarali da pređe u Radnički sportski klub Metalac, ali je Rade Končar to smatrao nepotrebnim. Štoviše, smatrao je da je bolje da mladi komunist djeluje u građanskom klubu. Tamo je po mišljenju Končara mogao više učiniti jer se u njega manje sumnjalo.
Posljednji mjeseci „stare“ Jugoslavije bili su za Đanića vrlo značajni. U tom razdoblju smatran je čak za najboljeg igrača Jugoslavije i reprezentativnim asom. Pred njim je bila velika karijera. Međutim, došao je rat, a on se sve više isticao političkim djelovanjem pa je već 17. lipnja 1941. uhićen za vrijeme jedne racije izlazeći iz kinematografa. Utamničili su ga na ulici Račkog broj 9, gdje su se nalazili Božidar Adžija, Ognjen Prica, August Cesarec i Otokar Keršovani. Đanić - ljubimac zagrebačke publike - strijeljan je u Dotrščini kraj Maksimira. Bez suđenja, likvidiran je 18. lipnja 1941. s još 29 drugih komunista.
Kada su ga ustaše odvodile na strijeljanje, a čuvši da je i Jozo Jakopić, tada glavni tajnik Građanskog također zatvoren u ulici Račkoga 9, viknuo je; „Jozo, spasite me, vode me na strijeljanje“, ispričao je njegov suigrač August Lešnik Beli za reviju Dinama četrdeset godina nakon njegove tragične pogibije.
Premda je i uhapšen i ubijen kao ljevičar i Srbin, samim time neprijatelj NDH, Đanića neće ni komunističke vlasti poslije 1945. osobito spominjati niti evocirati uspomenu na njega, pa tako za Lalu nije bilo mjesta ni u najopširnijem nogometnom almanahu „Velemajstori našeg nogometa“ novinara i nogometnog djelatnika Jerka Šimića posvećenog igračima starijih generacija. Možda mu ipak nisu mogli oprostiti što je zajedno sa suigračima za vrijeme utakmice s Njemačkom podigao ruku na fašistički pozdrav.
Prema svjedočenju tadašnjeg trenera Građanskog Martona Bukovija među njegovim igračima bilo je dosta onih koji su simpatizirali ili bili aktivni u ljevičarskom i radničkom pokretu, a pored Đanića isticao se Florijan Matekalo Conja, koji je 1939. godine bio prvi strijelac za reprezentaciju Banovine Hrvatske i koji će kasnije postati tvorac šampionske generacije Partizana iz šezdesetih godina poznate pod imenom „Matekalove bebe“.
„Izbijanjem rata i uspostavom tzv. NDH, Lala je kao komunista i Srbin bio na meti režima, ali ga je donekle štitila reputacija omiljenog igrača Građanskog. Zbog toga je pozvan i igrati za reprezentaciju tzv. NDH, ali je uhapšen odmah po povratku u Zagreb. Kako je provaljen i pod kojim je optužbama uhapšen i streljan nije poznato, jer je njegov dosje iz Ustaške nadzorne službe uništen“, navodi se u tekstu na Vjesnikovu kalendaru.
Više o osobnosti samog Svetozara navodi se u tekstu na zonadinamo.com gdje se ističe kako je Đanić jedan od najvećih jugoslavenskih nogometaša svoga vremena, ali van terena i zanimljiva figura. U Zagreb je došao ne samo igrati nogomet, nego zajedno s bratom Miranom i steći veću naobrazbu.
„Iako je u početku bio spojka, pravo mjesto našao mu je Martin Bukovi, koji ga je postavio na halfa. Igrajući na toj poziciji pružao je sjajne predstave i iz utakmice u utakmicu bivao je sve bolji. Kao igrača krasio ga je izraziti talent; bio je sjajan tehničar, sjajan dribler, igrao je elegantno - krasio ga je precizan pass zbog čega je izvrsno proigravao suigrače u stalnoj želji da pronađe s loptom onog najbolje postavljenog. Jedino mu je nedostajala brzina, no ipak ne znači da je bio spor. Svoje igračke kvalitete podređivao je zahtjevima kolektivne igre, a zahvaljujući tim njegovim osobinama, Martin Bukovi od njega je za kratko vrijeme stvorio igrača europske vrijednosti“, navodi se u tekstu te dodaje kako je bio ljubimac trenera Bukovija, koji mu je već nakon prvih odigranih utakmica za Građanski rekao: „Lala, ako tu tako nastavila, brzo igrala za državni tim.“ Uvijek raspoloženi i vedri Đanić mu je odgovorio: „Ta nemojte gospon Bukovi, vi se samnom samo hecate.“ „Vi samo igrala“, bio je uporan Bukovi, koji premda je godinama radio u Zagrebu i Hrvatskoj nikada nije dobro savladao hrvatski jezik.
Kako je Bukovi i predvidio, Đanić je ubrzo postao reprezentativac. Prvu utakmicu za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 29. rujna 1940. godine u Budimpešti protiv Mađarske, a pred zagrebačkom publikom se u dresu s državnim grbom predstavio na igralištu Concordije u utakmici protiv Njemačke. Jugoslavija je golovima Božovića i Cimermančića pobijedila sa 2:0, Đanić je igrao desnog halfa i bio je jedan od najboljih igrača reprezentacije.
Prema svjedočanstvima Đanić je osim igrom, plijenio i svojom vedrom mladenačkom naravi te je bio pravi nogometni i ljudski romantik.
„Nije čudo što je takav igrač postao preko noći ljubimac Zagrepčana. Po naravi vedar, duhovit, šarmantan i veoma privlačne vanjštine, bio je posvuda obljubljen i uvijek u središtu pozornosti. Mnogi navijači Građanskog, čak i oni nacionalno zagrižljivi, zanemarivali su činjenicu da je jedan od najboljih igrača njihova kluba Srbin, jednostavno su ga smatrali svojim, Zagrepčaninom. A on, odgojen u zagrebačkom klubu, rastao na zagrebačkom igralištu u Koturaškoj cesti, na prostoru koji su igrači zvali 'farma', osjećao se pripadnikom ovoga grada. Bio je uvijek vedar i nasmijan, spreman za šalu zbog čega je bio jednako voljen od strane zagrebačke publike kao i od svojih suigrača. Uvijek je bio nasmijan, čak i kada su ga tukli jer ga drugačije nisu mogli zadržati, obraćao se ljudski i s osmjehom na usnama. Inače, Đanić se volio lijepo oblačiti i kada je momčad išla na putovanja, uvijek je nosio po dva odijela, a na večeru je dolazio s kravatom.“
Njegov suigrač Ivan Jazbinšek kasnije će svjedočiti kako se sjeća da je Lala imao, kada je došao prve godine, jedan baloner koji je nosio kroz tri godišnja doba. „Na izmaku zime, kada se već približavalo proljeće, stao bi u svlačionici kraj vješalice i rekao; 'Hokus, pokus… sad si proljetni kaput'. A tako je bilo i s prvim jesenskim danima kada ga je pretvarao u zimski ogrtač“, ispričao je Ivan Jazbinšek, proslavljeni as Građanskog i Dinama.
Nažalost, poslije bečkog Pratera Đanić više nikada neće osjetiti loptu i nogometni teren, a okončat će svoj život u blizini nogometni mitskog Maksimira, u šumi Dotrščina, samo zato što se zvao Svetozar i želio bolji i pravedniji svijet.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023.. godinu