Je l' se to, možda, priča neki vic?

Davoru Bernardiću se vratio osjećaj važnosti. Znanosti uzroci tog procesa nisu poznati, ali posljedice, srećom, jesu. Dečko koji je nekada, kao, obećavao, u međuvremenu je toliko puta razočarao da je prilično misteriozno već i to što samog sebe doživljava ozbiljnim.

„Zagrebom vladaju članovi jedne stranke na papiru, druge u Skupštini, a treće u Saboru. Zagreb ne treba sektu, već transparentnost. Zajedno ćemo graditi grad koji se neće baviti PR-om, već rješavanjem problema građana i poduzetnika. Zagreb mora postati prava europska metropola. Brži, snažniji i moderniji!“, blebetao je Bernardić na osnivačkoj skupštini prijestolničke organizacije Socijaldemokrata, stranke koja nikada nije trebala nastati i koja će se temeljito raspasti kada se potroše kao žetoni, jer za bilo što značajnije nemaju kapaciteta.

Usput je dodao i kako je, eto, primijetio da je u Zagrebu sve skuplje, od vrtića do parkinga, te zabrinuto naglasio da Možemo – u suradnji sa Hrvatskom demokratskom zajednicom! – rekordno zadužuje jedan od dva ozbiljna grada u Hrvatskoj. Drugi je, čisto da se kaže, Rijeka. Ostalo su ili karaule ili resorti s viškom domorodaca.  

Glasanje Davora Bernardića iz stanja političke plitke kome bilo bi samo komično da nije tragikomično; da se ne radi o nekadašnjem lideru zagrebačkog SDP-a, stranke koja je, za sve Berine godine, predano sudjelovala u bandićizaciji metropole, služeći bivšem gradonačelniku, pokojnom Milanu Bandiću, nekada samo kao ikebana u gradskom parlamentu, a nekada i kao sredstvo za ostvarivanje megalomanskih ciljeva praćenih koruptivnim interesima kako samog Bandića, tako i njegove mreže u kojoj se na kraju nije znalo ovise li skupljači proračunskog novca o njegovoj ili on ovisi o njihovoj milosti.

Socijaldemokratska partija u glavnom gradu iz tih godina tihe, ali čvrste ljubavi, nije izašla kazneno odgovorna, no jeste moralno poljuljana. S Bernardićevim SDP-om kao fake protivnikom – ali i s istim takvim HDZ-om – Milan Bandić je mogao vladati dok mu ne dosadi i, naravno, ponašati se uobičajeno. Major koji je probleme prividno rješavao tako što je zapravo stvarao nove i veće, imao je u današnjem šefu nesretnih Socijaldemokrata konkurenta koji mu ne može, ne želi i ne zna politički nauditi.

Ništa bolje Bernardić ne stoji ni pred Tomislavom Tomaševićem, čiji je politički uspon direktna posljedica Bandićeve vladavine – i, uz ostale, Berinih asistiranja u njoj – kao što su i muke s kojima se suočava valjda svakog drugog radnog dana ostavština pokojnog, nezajažljivog neurotika koji je trošio kao da sutra ne postoji, a gradom upravljao kao da su izbori proces u kojem sudjeluju svi, samo što on uvijek ostaje gdje je i bio.

Možemo se, istina je, užasno sporo transformira iz praktički građanskog pokreta u ozbiljnu, infrastrukturno razvijenu političku organizaciju, izvan Zagreba uglavnom ne postoje, od istupa svojih saborskih zastupnika i zastupnica nedovoljno profitiraju u javnosti i famozni PR o kojem je Bernardić govorio im je takav da ga ni on nije vidio, već ga je morao izmisliti.

Imaju oni, kraće rečeno, tisuću mana, ali im protivnici u Zagrebu nemaju niti jednu vrlinu, u što se Socijaldemokrati uklapaju sjajno, manifestirajući usput trend odnosa ostarjelog lijevog centra prema ljevici kojoj niti treba kalendar da zna u kojem stoljeću živi, niti je najsretnija u ulozi profesionalne oporbe bez puno odgovornosti ali s dovoljno benefita.

To što u Možemo možda ne primaju kritike najbolje ne znači, prvo, da ih ne treba kritizirati, a to što im Socijaldemokrati mogu isto što i Joe Bidenu ne znači, to kao pod dva, da istupe poput Bernardićevih treba percipirati isključivo kao veleprodaju fraza u koje ni distributer puno ne vjeruje.

Tomašević je, vrlo vjerojatno, shvatio da što njega pale odgovorno gospodarenje otpadom, zelena energija ili identitetska pitanja, biračima znači manje od dovoljnog broja mjesta u vrtićima, jeftinijih komunalnih usluga i brzih popravaka raspadajućih gradskih puteva, cijevi i mostova, ali je, sasvim sigurno, razumio i da jedini način podilaženja puku onaj kojeg se grozi, dakle bandićevski.

Realnost je najbolji likvidator nerealnih očekivanja, dok je naivnost vjerovanje u to da očito ne treba objašnjavati. Drugačije rečeno, to što je nerealno grintati jer se problemi stvarani nekoliko desetljeća nisu riješili za nekoliko godina, ne znači da to što se ne mogu riješiti u roku sada ne treba objašnjavati tri puta dnevno neovisno o jelu.

Možemo, ponovit ćemo, od Bernardića nema razloga strahovati, ali ima razloga voditi računa o mantranju o sektašenju, nesnalažljivosti, kadrovskoj skromnosti ili sporosti kao direktnoj posljedici fanatičnog poštivanja procedura. Zapravo, od svega što je rečeno na osnivačkom skupu zagrebačkih Socijaldemokrata Tomašević, Dolenec i ostali su trebali čuti samo onaj dio o bavljenju PR-om, a onda ga konačno i primijeniti. Dojmovi su, naime, u politici daleko važniji od činjenica, a ako im već činjenice odgovaraju, onda je izbjegavanja stvaranja pozitivnog dojma steroid kritičarima, pa makar bili nebitni kao Bernardić. Kao netko čije izjave zvuče poput tragično lošeg vica.    

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023.. godinu